Cjelokupnoj ruskoj Sjevernoj floti prošli je ponedjeljak proglašena borbena uzbuna te je počela nepredviđene provjere bojne spremnosti. Unatoč tvrdnjama Kremlja da nagla mobilizacija najmoćnije od četire ruske flote nema veze s trenutačnim napetostima između Rusije i Zapada, uzrok mobilizacije najvjerojatnije leži u nizu vojnih vježbi i rasporeda snaga koje provodi NATO.
Povećavanje američkih snaga na istoku Europe nastavljeno je ovaj mjesec s oko 120 američkih oklopnih borbenih vozila, uključujući tenkove Abrams, i 3000 vojnika koji su raspoređeni u Latviji, a u Njemačku je u veljači već pristigla jedna eskadrila od 12 protutenkovskih jurišnih lovaca A-10 Thunderbolt II. U jednom neuobičajenom potezu, namijenjenom jačanju veza između NATO-saveznika, na put kroz šest istočnoeuropskih država krenut će i postrojba borbenih oklopnih vozila Stryker američke vojske.
Raspoređivanje još značajnijih američkih snaga na istok Europe tek slijedi. Prema riječima general pukovnika Bena Hodgesa, zapovjednika američke kopnene vojske u Europi, SAD ima spremne planove da do kraja godine u Europu razmjesti ojačanu oklopnu brigadu s oko 1000 oklopnih vozila, uključujući i 220 tenkova Abrams. Pojačavanje američke nazočnosti u Europi provodi se u sklopu operacije “Atlantic Resolve”.
Značajna vojna vježba NATO-a bila je i “Joint Viking” u Norveškoj, koja je trajala od 9. do 18. ožujka. U njoj je sudjelovalo više od 5000 norveških vojnika. To je bila najveća norveška vojna vježba od 1967., a provedena je u najsjevernijoj norveškoj pokrajini Finnmark, blizu ruske granice, te je uključivala sve grane oružanih snaga. Vjerojatno je upravo “Joint Viking” isprovocirao mobilizaciju ruske Sjeverne flote.
U Crnome moru, pak, od početka ovoga mjeseca djeluje NATO-ova stalna pomorska skupina (SNMG) 2. Njena je zadaća provođenje zajedničkih vježbi i obuke s lokalnim članicama NATO-a, mornaricama Rumunjske, Bugarske i Turske. U sastavu ove skupine nalazi se šest brodova iz šest zemalja. Borbeni dio trenutačno čine po jedna talijanska, rumunjska, turska i kanadska fregata te jedna američka raketna krstarica klase Ticonderoga. Crno more je u strateškom smislu rusko dvorište, no sastav SNMG 2 skupine ipak upućuje da je NATO toga svjestan i ponaša se vrlo oprezno.
Naime, od šest ratnih brodova, samo je zapovjedni brod skupine, američka krstarica USS Vicksburg (CG-69,) opremljen borbenim sustavom Aegis namijenjenim protuzračnoj i proturaketnoj obrani. To je nedovoljno da bi se skupina mogla obraniti od vrlo brojnih i sofisticiranih protubrodskih projektila koji opremaju rusku Crnomorsku flotu, mornaričko zrakoplovstvo i obalne bitnice. Stoga ne treba očekivati agresivno ponašanje brodova iz sastava SNMG 2.
Rusija je odgovorila stavljanjem Sjeverne flote u stanje borbene pripravnosti, a u sklopu provjera borbene spremnosti sudjeluje ukupno 38.000 vojnika i mornara, 41 ratni brod, 15 podmornica i 110 borbenih zrakoplova. Sjeverna flota je najveća i najvažnija od četiri flote ruske ratne mornarice. U njezinu se sastavu nalazi većina nuklearnih podmornica naoružanih balističkim projektilima, među kojima je i najnovija podmornica Jurij Dolgoruki, prva u klasi Borej. Sjevernoj floti pripadaju i najvažniji površinski brodovi: jedini ruski nosač aviona Kuznjecov i teška nuklearna krstarica Petar Veliki, klase Kirov. Krstarice ove klase su najveći i najteže naoružani površinski borbeni brodovi na svijetu.
Istodobno, na poluotoku Krimu su raspoređene dodatne ruske snage, koje čini 8000 vojnika, ali i nadzvučni strateški bombarderi Tupoljev Tu-22M3, NATO oznake Backfire. Ovi bombarderi mogu ponijeti širok spektar nuklearnog i konvencionalnog oružja. Ipak, njihova izvorna uloga jest protubrodska borba, odnosno neutralizacija američkih udarnih skupina nosača aviona. Za tu zadaću bili su naoružani golemim protubrodskim projektilima Kh-22. Ti projektili mogu biti nositi nuklearnu bojnu glavu snage do jednog megatona ili konvencionalnu bojnu glavu od jedne tone eksploziva, a domet im iznosi 600 kilometara. Lete gotovo hipersoničnim brzinama, četiri i pol puta brže od zvuka. Danas je u uporabi naprednija i nešto brža varijanta ovog protubrodskog projektila koja nosi naziv Kh-32.
Raspoređivanje ovih bombardera na Krim je manje zveckanje nuklearnim oružjem, a više upozorenje NATO-u da su saveznički brodovi u Crnome moru na dohvat ruskih snaga. Bombarderi Tu-22M3 s Krima mogu doseći sve dijelove Crnog mora.
Nadalje, novi taktički balistički projektili 9K720 Iskander, NATO oznake SS-26 Stone, bit će raspoređeni u ruskoj baltičkoj eksklavi Kaliningradu. Ovi projektili, koji su u službu ušli prije devet godina, imaju domet od 500 kilometara te mogu biti naoružani nuklearnim bojnim glavama, ali i širokim spektrom konvencionalnih bojnih glava. Unatoč tome što je kategoriziran kao balistički projektil, Iskander prema cilju leti kvazibalističkom putanjom te agresivno manevrira nakon lansiranja i u završnoj fazi prilaska cilju, što značajno otežava obranu od njega. U sukobu bi se koristio za uništavanje koncentracija postrojbi protivnika. Postavljanje ovih projektila u Kaliningrad nedvojbeno je odgovor na gomilanje američkih i NATO-ovih snaga u baltičkim zemljama.
Obrazac eskalacije prisutan s obje strane novog hladnog rata podsjeća na izuzetno visoke napetosti između NATO-a i Sovjetskog Saveza početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kada je rizik od izbijanja nuklearnog sukoba bio na vrhuncu. Danas je taj rizik ipak manji, ali ako se eskalacija nastavi, postoji rizik od izbijanja incidenata između ruskih i NATO-ovih snaga.
Zasad je Rusija u značajnoj prednosti. Od početka ukrajinske krize do danas zadržala je inicijativu i demonstrirala volju da ide koliko god daleko treba kako bi ostvarila svoje ciljeve. Zapad dosad nije postigao gotovo nikakav uspjeh protiv Rusije, koja je anektirala Krim, de facto pobijedila u istočnoj Ukrajini, a prošle srijede je gotovo pa anektirala i odmetnutu gruzijsku pokrajinu Južnu Osetiju.
Već sada indikacije upućuju na zaključak da će Rusija osvojiti još jedan bod i u sadašnjem ciklusu demonstracija sile. SAD je, naime, odlučio odgoditi program obuke ukrajinskih vojnika koji je trebao početi 24. ožujka, a obuku bi provodili američki padobranci iz 173. zračno-desantne brigade. Početak te obuke odgođen je na sredinu travnja, a službeno je objašnjenje da se Rusiji ne želi dati povod za kršenje sporazuma o prekidu vatre u Ukrajini.
Istočne članice NATO-a koje su proteklih četvrt stoljeća provele radikalno smanjujući svoje oružane snage - u prvom redu tri baltičke zemlje, Rumunjska, Bugarska, pa i Poljska - sada traže baziranje američkih postrojbi unutar svojih granica kao sredstava odvraćanja Rusije. Od svih navedenih, Poljska je u najboljem položaju zbog svoje relativno velike, dobro opremljene i uvježbane vojske.
Politika marginalizacije oružanih snaga, koja je prisutna i u Hrvatskoj, sada se vraća kao bumerang. Jamstva NATO-a o kolektivnoj obrani protiv Rusije mogla bi doći u pitanje jer valja imati na umu da su dvije članice NATO-a, SAD i Velika Britanija, zajedno s Rusijom jamčile teritorijalni integritet Ukrajini kada se ona odrekla sovjetskog nuklearnog oružja. Pa ipak Amerika nije bila sposobna spriječiti aneksiju Krima i de facto odcjepljenje istoka Ukrajine. Stoga je pitanje kako bi NATO i SAD postupili kada bi u nekoj od baltičkih zemalja sa značajnom ruskom manjinom počeo hibridni rat kakav je raskomadao Ukrajinu. Napetosti između Zapada i Rusije sada se svode na pitanje koja strana ima jaču volju. Rusija je pokazala da je spremna ići do kraja. NATO to nije učinio.