Vodeći slovenski dnevnik Delo objavio je intervju s predsjednikom Slovenije
Danilom
Türkom. Prenosim dijelove tog razgovora o Hrvatskoj.
Počnimo najvrućom temom ovog trenutka, novim poglavljem u slovensko-hrvatskim odnosima. Slovenija je ovaj put nastupila najoštrije dosad i blokira hrvatske pristupne pregovore. Jeste li čitavo vrijeme bili upoznati s potezima vlade, je li ovaj put slovenska politika uistinu u cijelosti usklađena?
- Naravno da sam upoznat s tijekom pregovora. Rekao bih da Slovenija nije postavila nikakve posebne zahtjeve ili uslove, nego samo želi da se dokumentacija priložena u procesu pregovora ne shvati kao prejudiciranje granice. U smislu te potpuno legitimne i prirodne želje bilo je napisano pismo koje bi razjasnilo stvari. Slovenija je ustrajala na određenim formulacijama u pismu. Problem bi se riješio vrlo brzo da je Hrvatska prihvatila to pismo. Mislim i da je problem predimenzioniran i da je pismo, koje je bilo pripremljeno u sudjelovanju s francuskim predsjedništvom, potpuno u redu i ničim ne ugrožava hrvatske interese.
Hrvatska zahtijeva da se dokumenti koje je u pregovorima priložila Hrvatska ne smiju upotrijebiti u mogućim budućim postupcima odlučivanja o granici, recimo u arbitraži. Je li tu uopće moguć kompromis? Postoji li ikakav manevarski prostor za pregovore?
- Tu se radi o načelu neprejudiciranja granice, što je za Sloveniju vrlo važno. Zastupamo stajalište da vrijedi stanje na dan proglašenja neovisnosti, dakle 25. lipnja 1991. Time ne ulazimo u upotrebu dokumenata koje je u pretpristupnim pregovorima priložila Hrvatska, recimo ispise iz katastra ili zemljovide, za namjene zbog kojih su ti dokumenti nastali. Ali jasno je da Slovenija ne može prihvatiti njihovu upotrebu izvan te temeljne namjene. Nepromišljenom formulacijom bismo, naime, mogli otvoriti put za to da bi se ti dokumenti, s prividnim suglasjem Slovenije, mogli upotrijebiti u nekakvim pravnim postupcima koji bi mogli prejudicirati kuda ide crta razgraničenja. Mislim da je to stajalište pravno dosljedno jer ne ulazi u valjanost samih dokumenata, dakle, Hrvatska u vezi s njima ne bi smjela imati teškoća.
No, izgleda da je Slovenija u svojim zahtjevima osamljena u EU i da ostale države ne podupiru naša stajališta. Barem u prvom dijelu pregovora je odnos snaga u EU jedan protiv 26…
- Morate razumjeti da se ostale države ne bave tim pitanjima i o njima nisu razmišljale. Dobivale su različite informacije, ali nisu o tome morale razmišljati i određivati se. Kako se pak približavala pristupna konferencija, okolnosti su se promijenile, sada se stvari vide još jasnije. Mislim pak da teza da je Slovenija bila osamljena ne stoji. Prave rasprave u principu još uopće nije bilo.
Ali analitičari upozoravaju na opasnost da bi Slovenija u očima međunarodne javnosti mogla početi važiti za “svadljivca”, državu koja stvara nepotrebne probleme, ucjenjuje.
- Mislim da te opasnosti nema. Slovenija je već dobre četiri godine članica EU, ima kredibilitet koji je dobila radom, uključujući i predsjedanjem. Nije u položaju da bi bila dužna slušati nekakve lekcije o ponašanju u EU.
Slovenska politika još nikad nije bila tako oštra i nepopustljiva u odnosu s Hrvatskom. Zašto upravo sada? Je li to sada, kada Hrvatska pregovara u ulasku u EU, pravi ili čak posljednji trenutak?
- Rekao bih da je riječ o većoj jasnoći jer veća je jasnoća potrebna, budući da imamo posla s dokumentima i propisima koje Hrvatska koristi u pristupnom procesu. Izvana, posebno kada se time počnu baviti mediji, to se čini kao oštrija politika države. Ali diplomati se u sklopu svoje profesije, svoga zvanja, neprestano bave takvim pitanjima. Pisanje pisama kojima se razjašnjavaju različita pitanja tipičan je diplomatski posao.
Ali u ovom trenutku ne osjećamo tu tihu diplomaciju iza kulisa, čujemo predsjednike obje vlade i očito jeda je komunikacija prije svega javna, preko medija i na politički najvišoj razini.
- Načelno mislim da “televizijska” diplomacija nije dobra i da tu komunikaciju treba ograničiti jer ona potencira problem, a pritom u stvarnosti ne pridonosi rješenju. To se dogodilo u sigurnosnom svijetu prije iračkog rata 2003., kada su u New York često stizali ministri vanjskih poslova i davali izjave, posebno za televizije, a time su u stvarnosti samo produbljivali problem i otežavali rad diplomata, koji su se trudili oko rezolucija. Svaka stvar ima svoje mjesto. Politička rasprava ima svoje mjesto, diplomatski proces pak traži diskreciju.
U svakom slučaju pregovori s Hrvatskom su se vratili na početak. U prethodnom mandatu je sklopljen bledski sporazum, prema kojem bi države počele razgovore o arbitraži, sada opet sve glasnije govorimo o početku bilateralnih pregovora. Je li dogovor o arbitraži posve mrtav?
- Ne znam može li se bledski dogovor tumačiti kao sporazum. To je bila razmjena mišljenja između dva predsjednika vlade i potom se nastavila stručnim raspravama u komisiji pravnika. Koliko mi je poznato, ti razgovori još nisu posve okončani, ali ne daju razloga za optimizam. Bilo bi dobro da uskoro ustanovimo jesu li ti dogovori ozbiljno napredovali ili ne.
Što se pak tiče pitanja izbora sredstava za mirno rješavanje spora, treba uzeti u obzir da su sva sredstva jednako vrijedna. Države se moraju i dalje bilateralno dogovoriti koje će sredstvo upotrijebiti. Takav dogovor još nemamo, pa smo i dalje u bilateralnoj fazi. Sporazumjeli smo se da možemo upotrijebiti pomoć treće strane, a i tu postoji više mogućnosti. Poštujući sva dosadašnja iskustva najbolji bi bio postupak mirenja. To je postupak u kojem treća strana, bilo osoba bilo skupina, prouči spor i predlaže rješenja. Čini mi se primjereniji od arbitraže ili međudržavnog suda jer cijelo vrijeme daje državama osjećaj da su njihovi interesi zadovoljeni. U postupku mirenja postoji i prostor za kreativnija i uravnoteženija rješenja nego kod arbitraže, koja je vezana na striktnu upotrebu prava.
Postoji li po vašem mišljenju velika žurba u rješavanju graničnog spora? Zar ne postoji opasnost da bi taj dugotrajni sukob nepopravljivo mogao pokvariti odnose među susjednim državama?
- Mislim da bi već bilo vrijeme da riješimo taj spor. Ali, naravno, nismo u posebnom vremenskom škripcu, nas ne pritišću rokovi. Pitanje je koliko obje države žele riješiti spor, koliko za to imaju volje. U vrijeme sporazuma Drnovšek-Račan vidjelo se da je ta volja bila vrlo jaka. Potom je volja ponešto popustila, a ni ovog trenutka nije sasvim jasno koliko je jaka. Kod svakog rješavanja spora politička volja je odlučujuća. Čak i kada bi se države odlučile za međudržavni sud, prvo se treba sporazumjeti o tome na koje pitanje želimo odgovor suda. Takav sporazum trebalo bi sklopiti i formalno. U svakom je slučaju prvo potrebna vrlo ozbiljna bilateralna faza i, tek nakon što ona bude uspješna, na red dolazi međudržavni sud ili neki drugi postupak uz pomoć treće strane.
Hoćete li se i vi aktivno uključiti u razgovore s Hrvatskom?
- Ne postoji neka posebna potreba jer to je zadaća diplomacije, ministara vanjskih poslova te predsjednika vlada. Kao predsjednik republike ja mogu savjetovati, sudjelovati u promišljanjima, a u vrijeme pregovora mogu paziti da ne dođe do prevelikih nesporazuma ili zaoštravanja. To sam ove godine i učinio više puta, kao što ste mogli primijetiti. Bilo je trenutaka nervoze kada je trebalo nekako normalizirati ozračje i mislim da je dosad uvijek dobro ispalo.
Slažete li se s inicijativom da Slovenija u parlamentu odredi temelje slovenske politike prema Hrvatskoj? U Državnom su zboru prošlih godina stranke doduše već ulagale prijedloge rezolucija, ali je uvijek prevladalo mišljenje da bi se time samo ograničio prostor za diplomaciju, koja će na kraju ipak morati postići kompromis.
- Nisam siguran da nam treba neki novi dokument parlamenta. imamo novu vladu, koja će sasvim sigurno pregledati sve dosadašnje dokumente i od nje očekujemo da nam kaže jesu li dosad prihvaćena stajališta dovoljna ili su potrebna još neka dodatna mišljenja. O tome bi trebalo pošteno porazgovarati jer nije nužno da je za artikulaciju skupne volje parlamentarni dokument najbolji put.
Nikolina Šajn
Türkom. Prenosim dijelove tog razgovora o Hrvatskoj.
Počnimo najvrućom temom ovog trenutka, novim poglavljem u slovensko-hrvatskim odnosima. Slovenija je ovaj put nastupila najoštrije dosad i blokira hrvatske pristupne pregovore. Jeste li čitavo vrijeme bili upoznati s potezima vlade, je li ovaj put slovenska politika uistinu u cijelosti usklađena?
- Naravno da sam upoznat s tijekom pregovora. Rekao bih da Slovenija nije postavila nikakve posebne zahtjeve ili uslove, nego samo želi da se dokumentacija priložena u procesu pregovora ne shvati kao prejudiciranje granice. U smislu te potpuno legitimne i prirodne želje bilo je napisano pismo koje bi razjasnilo stvari. Slovenija je ustrajala na određenim formulacijama u pismu. Problem bi se riješio vrlo brzo da je Hrvatska prihvatila to pismo. Mislim i da je problem predimenzioniran i da je pismo, koje je bilo pripremljeno u sudjelovanju s francuskim predsjedništvom, potpuno u redu i ničim ne ugrožava hrvatske interese.
Hrvatska zahtijeva da se dokumenti koje je u pregovorima priložila Hrvatska ne smiju upotrijebiti u mogućim budućim postupcima odlučivanja o granici, recimo u arbitraži. Je li tu uopće moguć kompromis? Postoji li ikakav manevarski prostor za pregovore?
- Tu se radi o načelu neprejudiciranja granice, što je za Sloveniju vrlo važno. Zastupamo stajalište da vrijedi stanje na dan proglašenja neovisnosti, dakle 25. lipnja 1991. Time ne ulazimo u upotrebu dokumenata koje je u pretpristupnim pregovorima priložila Hrvatska, recimo ispise iz katastra ili zemljovide, za namjene zbog kojih su ti dokumenti nastali. Ali jasno je da Slovenija ne može prihvatiti njihovu upotrebu izvan te temeljne namjene. Nepromišljenom formulacijom bismo, naime, mogli otvoriti put za to da bi se ti dokumenti, s prividnim suglasjem Slovenije, mogli upotrijebiti u nekakvim pravnim postupcima koji bi mogli prejudicirati kuda ide crta razgraničenja. Mislim da je to stajalište pravno dosljedno jer ne ulazi u valjanost samih dokumenata, dakle, Hrvatska u vezi s njima ne bi smjela imati teškoća.
No, izgleda da je Slovenija u svojim zahtjevima osamljena u EU i da ostale države ne podupiru naša stajališta. Barem u prvom dijelu pregovora je odnos snaga u EU jedan protiv 26…
- Morate razumjeti da se ostale države ne bave tim pitanjima i o njima nisu razmišljale. Dobivale su različite informacije, ali nisu o tome morale razmišljati i određivati se. Kako se pak približavala pristupna konferencija, okolnosti su se promijenile, sada se stvari vide još jasnije. Mislim pak da teza da je Slovenija bila osamljena ne stoji. Prave rasprave u principu još uopće nije bilo.
Ali analitičari upozoravaju na opasnost da bi Slovenija u očima međunarodne javnosti mogla početi važiti za “svadljivca”, državu koja stvara nepotrebne probleme, ucjenjuje.
- Mislim da te opasnosti nema. Slovenija je već dobre četiri godine članica EU, ima kredibilitet koji je dobila radom, uključujući i predsjedanjem. Nije u položaju da bi bila dužna slušati nekakve lekcije o ponašanju u EU.
Slovenska politika još nikad nije bila tako oštra i nepopustljiva u odnosu s Hrvatskom. Zašto upravo sada? Je li to sada, kada Hrvatska pregovara u ulasku u EU, pravi ili čak posljednji trenutak?
- Rekao bih da je riječ o većoj jasnoći jer veća je jasnoća potrebna, budući da imamo posla s dokumentima i propisima koje Hrvatska koristi u pristupnom procesu. Izvana, posebno kada se time počnu baviti mediji, to se čini kao oštrija politika države. Ali diplomati se u sklopu svoje profesije, svoga zvanja, neprestano bave takvim pitanjima. Pisanje pisama kojima se razjašnjavaju različita pitanja tipičan je diplomatski posao.
Ali u ovom trenutku ne osjećamo tu tihu diplomaciju iza kulisa, čujemo predsjednike obje vlade i očito jeda je komunikacija prije svega javna, preko medija i na politički najvišoj razini.
- Načelno mislim da “televizijska” diplomacija nije dobra i da tu komunikaciju treba ograničiti jer ona potencira problem, a pritom u stvarnosti ne pridonosi rješenju. To se dogodilo u sigurnosnom svijetu prije iračkog rata 2003., kada su u New York često stizali ministri vanjskih poslova i davali izjave, posebno za televizije, a time su u stvarnosti samo produbljivali problem i otežavali rad diplomata, koji su se trudili oko rezolucija. Svaka stvar ima svoje mjesto. Politička rasprava ima svoje mjesto, diplomatski proces pak traži diskreciju.
U svakom slučaju pregovori s Hrvatskom su se vratili na početak. U prethodnom mandatu je sklopljen bledski sporazum, prema kojem bi države počele razgovore o arbitraži, sada opet sve glasnije govorimo o početku bilateralnih pregovora. Je li dogovor o arbitraži posve mrtav?
- Ne znam može li se bledski dogovor tumačiti kao sporazum. To je bila razmjena mišljenja između dva predsjednika vlade i potom se nastavila stručnim raspravama u komisiji pravnika. Koliko mi je poznato, ti razgovori još nisu posve okončani, ali ne daju razloga za optimizam. Bilo bi dobro da uskoro ustanovimo jesu li ti dogovori ozbiljno napredovali ili ne.
Što se pak tiče pitanja izbora sredstava za mirno rješavanje spora, treba uzeti u obzir da su sva sredstva jednako vrijedna. Države se moraju i dalje bilateralno dogovoriti koje će sredstvo upotrijebiti. Takav dogovor još nemamo, pa smo i dalje u bilateralnoj fazi. Sporazumjeli smo se da možemo upotrijebiti pomoć treće strane, a i tu postoji više mogućnosti. Poštujući sva dosadašnja iskustva najbolji bi bio postupak mirenja. To je postupak u kojem treća strana, bilo osoba bilo skupina, prouči spor i predlaže rješenja. Čini mi se primjereniji od arbitraže ili međudržavnog suda jer cijelo vrijeme daje državama osjećaj da su njihovi interesi zadovoljeni. U postupku mirenja postoji i prostor za kreativnija i uravnoteženija rješenja nego kod arbitraže, koja je vezana na striktnu upotrebu prava.
Postoji li po vašem mišljenju velika žurba u rješavanju graničnog spora? Zar ne postoji opasnost da bi taj dugotrajni sukob nepopravljivo mogao pokvariti odnose među susjednim državama?
- Mislim da bi već bilo vrijeme da riješimo taj spor. Ali, naravno, nismo u posebnom vremenskom škripcu, nas ne pritišću rokovi. Pitanje je koliko obje države žele riješiti spor, koliko za to imaju volje. U vrijeme sporazuma Drnovšek-Račan vidjelo se da je ta volja bila vrlo jaka. Potom je volja ponešto popustila, a ni ovog trenutka nije sasvim jasno koliko je jaka. Kod svakog rješavanja spora politička volja je odlučujuća. Čak i kada bi se države odlučile za međudržavni sud, prvo se treba sporazumjeti o tome na koje pitanje želimo odgovor suda. Takav sporazum trebalo bi sklopiti i formalno. U svakom je slučaju prvo potrebna vrlo ozbiljna bilateralna faza i, tek nakon što ona bude uspješna, na red dolazi međudržavni sud ili neki drugi postupak uz pomoć treće strane.
Hoćete li se i vi aktivno uključiti u razgovore s Hrvatskom?
- Ne postoji neka posebna potreba jer to je zadaća diplomacije, ministara vanjskih poslova te predsjednika vlada. Kao predsjednik republike ja mogu savjetovati, sudjelovati u promišljanjima, a u vrijeme pregovora mogu paziti da ne dođe do prevelikih nesporazuma ili zaoštravanja. To sam ove godine i učinio više puta, kao što ste mogli primijetiti. Bilo je trenutaka nervoze kada je trebalo nekako normalizirati ozračje i mislim da je dosad uvijek dobro ispalo.
Slažete li se s inicijativom da Slovenija u parlamentu odredi temelje slovenske politike prema Hrvatskoj? U Državnom su zboru prošlih godina stranke doduše već ulagale prijedloge rezolucija, ali je uvijek prevladalo mišljenje da bi se time samo ograničio prostor za diplomaciju, koja će na kraju ipak morati postići kompromis.
- Nisam siguran da nam treba neki novi dokument parlamenta. imamo novu vladu, koja će sasvim sigurno pregledati sve dosadašnje dokumente i od nje očekujemo da nam kaže jesu li dosad prihvaćena stajališta dovoljna ili su potrebna još neka dodatna mišljenja. O tome bi trebalo pošteno porazgovarati jer nije nužno da je za artikulaciju skupne volje parlamentarni dokument najbolji put.
Nikolina Šajn
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....