Međutim, koje god ih nedoumice morile, opet će se pojaviti na sceni i suočiti se s time koliko su daleko spremne ići da bi "živjele baletnu umjetnost" koja se ostvaruje kroz njihova tijela. Rijetke među balerinama prijeći će granice vlastite fizičke boli i dogurati do glavnih uloga, a još rjeđe postati primabalerine.
U njihovim životima toliko se toga mora "poklopiti" da bi postale profesionalne balerine, da to podsjeća na lutriju. Od fizičkih predispozicija traži se da nisu više od 170 cm, da nisu teže od 50 kilograma, da imaju "otvorene kukove", visok rist, rastezljive ligamente, duge ruke i noge, tanak vrat, dobar osjećaj za ritam, te dobar sluh.
Također, traži se da su psihički i mentalno "čvrste", pa da s osmijehom izdržavaju sve napore. No, dok u drugim poslovima naporni rad ponekad može "zamijeniti" talent, u baletu je to teško jer ako nemaš "otvorene kukove" ne možeš napraviti plie kakav se traži, govori jedna baletna stručnjakinja. Ali uza sve predispozicije i talent, potrebna je, opet, tvrde balerine, čvrsta volja i predanost da bi se uspjelo.
- Doživljava nas se kao krhke i graciozne, a zapravo smo uporne kao mazge - započinje razgovor primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Edina Pličanić, a njezina kolegica Mirna Sporiš se nadovezuje, dok ih s poštovanjem promatra najmlađa među njima, Iva Vitić.
- Da, uporne smo i žilave, a s druge strane vrlo osjetljive - rekla je Mirna. S tri balerine susreli smo se protekli tjedan u kafiću Hrvatskog narodnog kazališta u vrijeme ručka kako bi nas upoznale sa svojim svakodnevnim životom i umjetnošću koja se opisuje kao jedna od najtežih i najzahtjevnijih. Tijekom razgovora uočili smo da su baletani za susjednim stolom naručili pomfrit i zelje, a jedan od razloga zbog čega su to naručili je taj što se u kazališnoj kantini ne serviraju lagana jela prilagođena plesačkom životu.
- Zbog toga u stankama jurim doma kako bih prošetala psa i pojela nešto zdravo i lagano, jer s punim želucem teške hrane ne možemo ni na probe, ali ni na nastup - priča Edina Pličanić i dodaje da je na gostovanjima po europskim kazalištima uvidjela da teatri imaju posebne jelovnike za plesače, kao i vrhunski sportaši. Za balerine u zagrebačkom kazalištu toga nema.
One ovise same o sebi i vlastitoj disciplini koja mora postojati i u psihološkom smislu. Dok 29-godišnja Edina priča kako se prije i poslije svake predstave suočava s osjećajem nesigurnosti i nedoumice, Mirna Sporiš tvrdi da je "vatreni tip" plesačice koji jedva čeka da izleti na scenu i "pokaže što zna". Međutim, obje su u pretpremijernim trenucima psihički orijentirane samo na jedno - ulogu i predstavu.
- Sve je u mojem životu u tim trenucima podređeno baletu. Ponekad idem u ekstreme i osjećam se egoistično. Treba me tada protresti i reći mi da balet nije sve na svijetu - priča Edina koja nakon predstave, ako nije zadovoljna svojim nastupom dva dana, kaže, ostaje u depresiji.
Na pitanje kakvu poruku žele odaslati svojim poslom, malo su zastale. Mirnu je pitanje zateklo i kaže da o poruci nije imala vremena razmišljati jer je taj posao izabrala dok joj je bilo samo pet godina. - To je oduvijek bio moj život. Nije to posao od osam do četiri i ne shvaćam ga takvim. Ja uživam na sceni i meni je to to - moj život - priča Mirna, a Edina se nadovezuje da je tjelesni pokret nešto "najiskonskije" u čovjekovom životu.
Edina Pličanić priča da je prije nekoliko godina u jednom trenutku odlučila vidjeti dokle može dogurati ako se potpuno posveti baletu i tek tada, kad se potpuno posvetila, počela su joj se "otvarati vrata". No, svjesna je da joj balet ne može biti sve u životu jer neće zauvijek moći plesati. Balerine svoje karijere u najboljim slučajevima završavaju oko četrdesete godine.
Tako je primabalerina Lidija Mila u baletnu mirovinu otišla sa 44 godine. Za nju se priča da je bila balerina savršenih fizičkih predispozicija.
- Imala sam uho i noge koje su išle do glave, rist, mogla sam most unazad, a i kukovi su mi bili otvoreni - istaknula je Mila koja se našem pozivu iznenadila. Prokomentirala je da su je svi pomalo zaboravili jer su medijski više eksponirane neke njezine kolegice. Zadovoljna je danas poslom profesorice u srednjoj baletnoj školi, ali još uvijek kad gleda balet dođe joj, kaže, da se skine, obuje špice i zapleše.
- Toliko volim balet da se nikad u životu nisam pokolebala oko odluke da se samo njime bavim. Nikad mi nije bilo žao, iako sam i ja imala teške trenutke - rekla je. Na pitanje o kontroliranoj prehrani i bolovima u nogama, kaže da joj nikada s tim nije bilo teško izaći nakraj.
- Puno sam radila i normalno jela, ali, naravno, ne previše. Neki put sam pazila, ali i inače ne mogu pojesti dva tanjura graha. Pola tanjura mi je dovoljno. Ipak, preko praznika bih se znala udebljati dva do tri kilograma. Ali morala sam izgledati kao balerine i morala sam biti suha i tanka i brzo smršaviti - priča i dodaje da su joj prsti ostali skvrčeni još od djetinjstva kada je počela nositi špice.
I dok su spomenute balerine uspjele ostvariti karijere bez težih ozljeda, bivša balerina Antonjeta Šeketa Gleich zbog nje je morala prekinuti karijeru.
- Da se ponovno rodim ne znam bih li bila balerina. Sada znam da to zahtijeva puno truda, odricanja, muke... S druge strane, uživaš na pozornici i sretan si kad nešto publici daš i to zadovoljstvo nitko ti ne može uzeti. Tog osjećaja beskrajnog umora i aplauza teško se odreći - kaže Šeketa Gleich. Ona je zbog ozljede prekinula karijeru i doslovce preko noći ostala na cesti. Danas se sa svojevrsnim razočaranjem prisjeća tih godina.
- Neki ljudi su mi nakon ozljede rekli da sam imala šansu koju sam prokockala. Kao da sam se namjerno ozlijedila - rekla je Šeketa Gleich, prisjećajući se godina "gladovanja, krvavih žuljeva i treniranja preko granica fizičke boli".
- Bila sam tih godina beskrajno tužna i puno sam plakala. Nekad sam se pitala zbog čega sam uopće upisala balet. U umjetničkom svijetu prepunom potrebe za dokazivanjem vrlo su izražene i taštine kroz koje se teško probiti, a na kraju krajeva nije dovoljno samo zablistati. Treba i opstati - istaknula je. Dodala je kako je istinita činjenica da su balerine većinom opterećene vlastitim kilogramima.
Balerine su uvijek opterećene time da moraju biti mršave. Uvijek se može skinuti još jedan do dva kilograma, koje scena i kostimi uvijek dodaju. Osobno sam imala problema s kilogramima jer sam imala normalnu težinu, na koju kada nabiješ mišiće, moraš jako paziti. Sjećam se da nas je Stipaničev svaki put na turnejama vagao. No, koliko god se u moje doba gladovalo, balerine nikada nisu bile toliko mršave kao danas. Ne znam je li to zbog općeg trenda mršavosti ili je nešto drugo razlog - rekla je. Napominje da je zbog toga u tom poslu pojava anoreksije i bulimije neizbježna.
- Jedna psihologinja koja je radila kod nas u školi pitala me zašto se sve u baletu postavlja s negativnim predznakom: nisi ispružila koljeno, nisi napravila ovo ili ono... A takav način obraćanja bitan je element u školovanju jer se balerine od malih nogu uči samo da slušaju nekoga drugog. One do izražaja dolaze samo svojim pokretom i plesom i na neki način zapravo i zaborave govoriti - rekla je Šeketa Gleich kojoj nakon brojnih godina plesanja nije bilo lako postati rukovoditeljicom škole i početi izražavati misli i osjećaje riječima.
U Osnovnoj školi za balet i ritmiku jedan smo sat proveli u društvu polaznica trećeg i četvrtog razreda baleta. Desetak djevojčica je na pitanje žele li postati balerine, u jedan glas odgovorilo: "Neeee! To je preteško!". Tu je pojavu pada interesa za baletom među djevojčicama primijetila i ravnateljica škole Antonjeta Šeketa Gleich, koja otkriva podatak da je u posljednjih 15 godina, otkako kroz školu prođe oko stotinjak djevojčica godišnje, samo jedna od njih postala profesionalna balerina. Riječ je o Petri Vargović koja je danas angažirana u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Kaže da je očito da su na pad interesa za baletom među djevojčicama utjecali raznorazni Big Brotheri jer su djeca u naglom i lakom uspjehu prepoznala trend pa njihovi uzori danas nisu balerine, nego likovi iz sapunica i reality showova.
Međutim, 12-godišnja Tena Palenkić jedna je od rijetkih koju balet ipak zanima i privlači. Nabrojala je brojne balete koje je gledala, ali, unatoč tomu, ne zna želi li postati balerina.
- Ne znam još. Balet je vrlo naporan i težak, a ja nemam baš sve predispozicije. Nemam otvorene kukove i ne mogu dići nogu dovoljno visoko - kaže Tena, a njezina kolegica se nadovezuje da ni ona ne želi biti balerina:
- To je preteško. Ja bih radila u nekom uredu.
Njihova ravnateljica Šeketa Gleich sluša ih i govori da njihova škola njeguje liberalniji pristup i da ne mora svaka djevojčica koja pohađa njihovu školu postati balerina.
- Neke škole rade na tome da djevojčicama još dok su male slome osobnost kako bi se one uvijek prilagođavale autoritetima, ali kod nas to nije tako. Smatram da im je upravo osobnost potrebna. Naime, ima balerina koje su savršene i tehnički na probama plešu besprijekorno, ali nemaju taj faktor X, odnosno karizmu da kad izađu na scenu, jednostavno osvoje publiku - kaže Antonjeta Šeketa Gleich.
Vanja Nezirović
U njihovim životima toliko se toga mora "poklopiti" da bi postale profesionalne balerine, da to podsjeća na lutriju. Od fizičkih predispozicija traži se da nisu više od 170 cm, da nisu teže od 50 kilograma, da imaju "otvorene kukove", visok rist, rastezljive ligamente, duge ruke i noge, tanak vrat, dobar osjećaj za ritam, te dobar sluh.
Također, traži se da su psihički i mentalno "čvrste", pa da s osmijehom izdržavaju sve napore. No, dok u drugim poslovima naporni rad ponekad može "zamijeniti" talent, u baletu je to teško jer ako nemaš "otvorene kukove" ne možeš napraviti plie kakav se traži, govori jedna baletna stručnjakinja. Ali uza sve predispozicije i talent, potrebna je, opet, tvrde balerine, čvrsta volja i predanost da bi se uspjelo.
- Doživljava nas se kao krhke i graciozne, a zapravo smo uporne kao mazge - započinje razgovor primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Edina Pličanić, a njezina kolegica Mirna Sporiš se nadovezuje, dok ih s poštovanjem promatra najmlađa među njima, Iva Vitić.
- Da, uporne smo i žilave, a s druge strane vrlo osjetljive - rekla je Mirna. S tri balerine susreli smo se protekli tjedan u kafiću Hrvatskog narodnog kazališta u vrijeme ručka kako bi nas upoznale sa svojim svakodnevnim životom i umjetnošću koja se opisuje kao jedna od najtežih i najzahtjevnijih. Tijekom razgovora uočili smo da su baletani za susjednim stolom naručili pomfrit i zelje, a jedan od razloga zbog čega su to naručili je taj što se u kazališnoj kantini ne serviraju lagana jela prilagođena plesačkom životu.
- Zbog toga u stankama jurim doma kako bih prošetala psa i pojela nešto zdravo i lagano, jer s punim želucem teške hrane ne možemo ni na probe, ali ni na nastup - priča Edina Pličanić i dodaje da je na gostovanjima po europskim kazalištima uvidjela da teatri imaju posebne jelovnike za plesače, kao i vrhunski sportaši. Za balerine u zagrebačkom kazalištu toga nema.
One ovise same o sebi i vlastitoj disciplini koja mora postojati i u psihološkom smislu. Dok 29-godišnja Edina priča kako se prije i poslije svake predstave suočava s osjećajem nesigurnosti i nedoumice, Mirna Sporiš tvrdi da je "vatreni tip" plesačice koji jedva čeka da izleti na scenu i "pokaže što zna". Međutim, obje su u pretpremijernim trenucima psihički orijentirane samo na jedno - ulogu i predstavu.
- Sve je u mojem životu u tim trenucima podređeno baletu. Ponekad idem u ekstreme i osjećam se egoistično. Treba me tada protresti i reći mi da balet nije sve na svijetu - priča Edina koja nakon predstave, ako nije zadovoljna svojim nastupom dva dana, kaže, ostaje u depresiji.
Na pitanje kakvu poruku žele odaslati svojim poslom, malo su zastale. Mirnu je pitanje zateklo i kaže da o poruci nije imala vremena razmišljati jer je taj posao izabrala dok joj je bilo samo pet godina. - To je oduvijek bio moj život. Nije to posao od osam do četiri i ne shvaćam ga takvim. Ja uživam na sceni i meni je to to - moj život - priča Mirna, a Edina se nadovezuje da je tjelesni pokret nešto "najiskonskije" u čovjekovom životu.
Edina Pličanić priča da je prije nekoliko godina u jednom trenutku odlučila vidjeti dokle može dogurati ako se potpuno posveti baletu i tek tada, kad se potpuno posvetila, počela su joj se "otvarati vrata". No, svjesna je da joj balet ne može biti sve u životu jer neće zauvijek moći plesati. Balerine svoje karijere u najboljim slučajevima završavaju oko četrdesete godine.
Tako je primabalerina Lidija Mila u baletnu mirovinu otišla sa 44 godine. Za nju se priča da je bila balerina savršenih fizičkih predispozicija.
- Imala sam uho i noge koje su išle do glave, rist, mogla sam most unazad, a i kukovi su mi bili otvoreni - istaknula je Mila koja se našem pozivu iznenadila. Prokomentirala je da su je svi pomalo zaboravili jer su medijski više eksponirane neke njezine kolegice. Zadovoljna je danas poslom profesorice u srednjoj baletnoj školi, ali još uvijek kad gleda balet dođe joj, kaže, da se skine, obuje špice i zapleše.
- Toliko volim balet da se nikad u životu nisam pokolebala oko odluke da se samo njime bavim. Nikad mi nije bilo žao, iako sam i ja imala teške trenutke - rekla je. Na pitanje o kontroliranoj prehrani i bolovima u nogama, kaže da joj nikada s tim nije bilo teško izaći nakraj.
- Puno sam radila i normalno jela, ali, naravno, ne previše. Neki put sam pazila, ali i inače ne mogu pojesti dva tanjura graha. Pola tanjura mi je dovoljno. Ipak, preko praznika bih se znala udebljati dva do tri kilograma. Ali morala sam izgledati kao balerine i morala sam biti suha i tanka i brzo smršaviti - priča i dodaje da su joj prsti ostali skvrčeni još od djetinjstva kada je počela nositi špice.
I dok su spomenute balerine uspjele ostvariti karijere bez težih ozljeda, bivša balerina Antonjeta Šeketa Gleich zbog nje je morala prekinuti karijeru.
- Da se ponovno rodim ne znam bih li bila balerina. Sada znam da to zahtijeva puno truda, odricanja, muke... S druge strane, uživaš na pozornici i sretan si kad nešto publici daš i to zadovoljstvo nitko ti ne može uzeti. Tog osjećaja beskrajnog umora i aplauza teško se odreći - kaže Šeketa Gleich. Ona je zbog ozljede prekinula karijeru i doslovce preko noći ostala na cesti. Danas se sa svojevrsnim razočaranjem prisjeća tih godina.
- Neki ljudi su mi nakon ozljede rekli da sam imala šansu koju sam prokockala. Kao da sam se namjerno ozlijedila - rekla je Šeketa Gleich, prisjećajući se godina "gladovanja, krvavih žuljeva i treniranja preko granica fizičke boli".
- Bila sam tih godina beskrajno tužna i puno sam plakala. Nekad sam se pitala zbog čega sam uopće upisala balet. U umjetničkom svijetu prepunom potrebe za dokazivanjem vrlo su izražene i taštine kroz koje se teško probiti, a na kraju krajeva nije dovoljno samo zablistati. Treba i opstati - istaknula je. Dodala je kako je istinita činjenica da su balerine većinom opterećene vlastitim kilogramima.
Balerine su uvijek opterećene time da moraju biti mršave. Uvijek se može skinuti još jedan do dva kilograma, koje scena i kostimi uvijek dodaju. Osobno sam imala problema s kilogramima jer sam imala normalnu težinu, na koju kada nabiješ mišiće, moraš jako paziti. Sjećam se da nas je Stipaničev svaki put na turnejama vagao. No, koliko god se u moje doba gladovalo, balerine nikada nisu bile toliko mršave kao danas. Ne znam je li to zbog općeg trenda mršavosti ili je nešto drugo razlog - rekla je. Napominje da je zbog toga u tom poslu pojava anoreksije i bulimije neizbježna.
- Jedna psihologinja koja je radila kod nas u školi pitala me zašto se sve u baletu postavlja s negativnim predznakom: nisi ispružila koljeno, nisi napravila ovo ili ono... A takav način obraćanja bitan je element u školovanju jer se balerine od malih nogu uči samo da slušaju nekoga drugog. One do izražaja dolaze samo svojim pokretom i plesom i na neki način zapravo i zaborave govoriti - rekla je Šeketa Gleich kojoj nakon brojnih godina plesanja nije bilo lako postati rukovoditeljicom škole i početi izražavati misli i osjećaje riječima.
U Osnovnoj školi za balet i ritmiku jedan smo sat proveli u društvu polaznica trećeg i četvrtog razreda baleta. Desetak djevojčica je na pitanje žele li postati balerine, u jedan glas odgovorilo: "Neeee! To je preteško!". Tu je pojavu pada interesa za baletom među djevojčicama primijetila i ravnateljica škole Antonjeta Šeketa Gleich, koja otkriva podatak da je u posljednjih 15 godina, otkako kroz školu prođe oko stotinjak djevojčica godišnje, samo jedna od njih postala profesionalna balerina. Riječ je o Petri Vargović koja je danas angažirana u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Kaže da je očito da su na pad interesa za baletom među djevojčicama utjecali raznorazni Big Brotheri jer su djeca u naglom i lakom uspjehu prepoznala trend pa njihovi uzori danas nisu balerine, nego likovi iz sapunica i reality showova.
Međutim, 12-godišnja Tena Palenkić jedna je od rijetkih koju balet ipak zanima i privlači. Nabrojala je brojne balete koje je gledala, ali, unatoč tomu, ne zna želi li postati balerina.
- Ne znam još. Balet je vrlo naporan i težak, a ja nemam baš sve predispozicije. Nemam otvorene kukove i ne mogu dići nogu dovoljno visoko - kaže Tena, a njezina kolegica se nadovezuje da ni ona ne želi biti balerina:
- To je preteško. Ja bih radila u nekom uredu.
Njihova ravnateljica Šeketa Gleich sluša ih i govori da njihova škola njeguje liberalniji pristup i da ne mora svaka djevojčica koja pohađa njihovu školu postati balerina.
- Neke škole rade na tome da djevojčicama još dok su male slome osobnost kako bi se one uvijek prilagođavale autoritetima, ali kod nas to nije tako. Smatram da im je upravo osobnost potrebna. Naime, ima balerina koje su savršene i tehnički na probama plešu besprijekorno, ali nemaju taj faktor X, odnosno karizmu da kad izađu na scenu, jednostavno osvoje publiku - kaže Antonjeta Šeketa Gleich.
U 15 godina škole samo jedna balerina
|
Vanja Nezirović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....