RIM - Zločini iz Drugoga svjetskog rata - ponajprije oni neprocesuirani, ponajviše među pobjednicima i naknadnim pobjednicima - izranjaju poput Moličreova Kamenoga Gosta koji vuče u pakao.
Italija nije iznimka, utoliko prije što je u početku bila među pokretačima rata, ali se nakon poraza 1943. pridružila pobjednicima, pa je tu naknadnu poziciju svoje vojske, svoj pozni partizanski pokret na okupiranom sjeveru od jeseni 1943., te nekoliko strašnih ratnih zločina njemačkih okupacijskih snaga (Marzabotto, Sant'Anna di Stazema, rimske Ardeatinske jame) iskoristila kao kemijsko čistilo savjesti.
Tuđi krvnici imaju naciju
I najviši predstavnici Talijanske Republike često pribjegavaju triku koji je uobičajen u Hrvatskoj: da se krvnicima prišiva ideološka etiketa kada pripadaju vlastitoj naciji, dok se nacionalna etiketa pridaje ubijenima iz vlastite nacije bez obzira na razlog smrti, uvrštavajući ih tako sve u nacionalne žrtve, nerijetko „ubijene samo zato što su Hrvati, Srbi, Talijani … (nepotrebno precrtati)“.
Tako i Giorgio Napolitano, ekskomunist i predsjednik Republike, u svojim rezimeima naglašava da su zločine do 1943. činili fašisti, a da su 1943.-1945. „ubijani Talijani“ (nešto je precizniji ministar Francesco Rutelli, eksradikal, ekszeleni, eksliberaldemokrat, koji kaže da su Slaveni ubijali „i fašiste i antifašiste“).
U Italiji je stvoren dojam da su zločine činili fašisti (kao da nisu Talijani), da su talijanske okupacijske snage na Balkanu rat vodile gitarama i pjesmom, onako kako je to Gabriele Salvatores plasirao oscarovskim filmom Mediterraneom, te da su svoju odlučnost da se ne pridruže njemačkim zločinima plaćali masovno glavom, poput više od 5000 pripadnika Divizije Acqui, strijeljanih na Kefalloniji u rujnu 1943. (ali čak ni taj zločin, koji po broju ubijenih sam dvadeseterostruko nadilazi broj žrtava „fojbi i s njima izjednačenih zločina“ koji je službeno utvrdila Italija, nikada u institucionalnom Rimu nije pripisan „krvožednom bijesu“, za koji je Napolitano optužio „Slave“ 10. veljače 2007.; ove se godine predsjednik Talijanske Republike pohvalio u Trstu da „ništa nije popustio Mesiću“, pošto je predsjednik Republike Hrvatske oštro reagirao na Napolitanov ton).
Ipak, i u talijanskim glasilima s vremena na vrijeme iskrsne neki dokument koji pokazuje da za Drugoga svjetskog rata talijanske trupe nisu uvijek i svugdje slijedile recepte Salvatoresova „poručnika Mancinija“ ili Maddenove Mandoline kapetana Corellija snimljene 2001., ali smještene baš u Kefalloniju 1941.-1953.
O ružnima, i vojno posve nepotrebnim zločinima, postoje dokumenti ne samo iz Hrvatske (gdje bi ih opravdavao slavenski „krvožedni bijes“), ili iz Etiopije (gdje je pučanstvo tamanjeno bojnim otrovima, ali imalo je ipak crnačko lišce, „facciettu neru“, kako su pjevušili okupatori), nego čak i iz Grčke, čiju je antičku kulturu Rim uzajmio, zemlji koja je odavna zadovoljila visoke civilizacijske kriterije kakve jamči NATO.
Prije tri tjedna je Skyev History Channel prikazao dokumentarni film „Mussolinijev prljavi rat“, koji je režirao Giovanni Donfrancesco za rimskog producenta GA&A Productions i koji je RAI (državna Talijanska radiotelevizija) odbila otkupiti, dok je grčka radiotelevizija ERT bila i koproducent. Razumljivo. Naime, taj film prikazuje i dokumentira kako su talijanske trupe u grčkoj Tesaliji primijenile još okrutnije mjere masovne odmazde od onih koje su koristili Nijemci u Marzabottu ili Ardeatinskim jamama.
U veljači 1943. grčki partizani otvorili su vatru na talijanski vojni konvoj koji je usporio na nekome cestovnom zavoju nedaleko od Domenikona, anonimnoga brdskog sela nedaleko od Larisse u Tesaliji. U puškaranju je poginulo devet talijanskih vojnika. Za odmazdu, talijanska Kraljevska vojska (ne fašistički crnokošuljaši, partijske trupe poput SS-ovaca ili ustaša, nego redovita vojska poput Wehrmachta ili Domobranstva) odlučila je razoriti selo i pobiti sve muškarce starije od 14 godina, strijeljavši više od 150 Grka civila za 9 Talijana vojnika. Pripadnici Divizije Pinerolo opkolili su selo. Nije bilo lokalnih četnika, da obave prljav posao kao u poljičkim Gatima, istrijebljenima u sličnoj odmazdi talijanske Kraljevske vojske. Talijani su morali sve sami.
Ubijali i ljude i životinje
Prvo su istjerali stanovništvo na seoski trg. Zatim su avioni Kraljevskoga vojnog zrakoplovstva nisko nadlijetali selo, bacajući zapaljive bombe na kuće i štale, uz vrisak Grkinja i užasnuto mukanje goveda zatočenih u ognju - svjedoče preživjele svjedokinje u filmu. Stanovnici su dovedeni na zavoj gdje je napadnut konvoj, ondje su muškarci izdvojeni i odvedeni ne na ispitivanje u Larissu, kako je rečeno ženama, nego pred streljački vod koji ih je u noći sve pobio, a onda je seljankama naređeno da ih sve zakopaju u masovnu jamu. Ni to nije bilo dosta. Pinerolovi vojnici su te noći i sljedeći dan patrolirali okolicom, tražili seljake koji su eventualno utekli, te pastire na pašnjacima koji nisu ni znali što se događa, te su ubili svakog muškarca na kojega su naišli.
Domenikon nije bio nikakav eksces, nego početak istovrsnih masovnih represalija nad Grcima i Vlasima, po naredbi sadržanoj u okružnici generala Carla Gelosa, zapovjednika talijanskih okupacijskih snaga u Grčkoj. Uslijedili su Caricani (60 ubijenih), Domokos, Farsala (kojoj nije pomoglo što se upisala u rimsku povijest), Oxinia…
Samo u talijanskome koncentracijskom logoru Grka u Larissi talijanske snage su strijeljale više od 1000 zatočenika (dakle četiri puta više negoli iznosi dosad utvrđen rimski službeni zbir „žrtava fojbi i s njima izjednačenih zločina“) za odmazde zbog partizanskih i sličnih akcija.
Ubijali koliko su stigli
Nisu se držali ni njemačko-hrvatskog omjera „10 za 1“ (u lipnju 1941. su u Dotrščini hrvatske Pavelićeve vlasti strijeljale deset hrvatskih intelektualaca, među kojima Otokara Keršovanija, Zvonka Richtmanna, Božidara Adžiju, Augusta Cesarca, jer je u atentatu ubijen policijski agent i sadistički mučitelj Gjuro Tiljak), nego su strijeljale od oka, po latinskoj mudrosti „melior abundari quam deficere“.
Čak je i njemačko zapovjedništvo u Makedoniji prosvjedovalo protiv Talijana zbog pretjeranog nasilja nad civilima (koje je, logično, tjeralo čeljad u partizane). Nijemci su predbacili Talijanima i masovna silovanja (danas bismo ih zvali etničkim silovanjima).
General Geloso (1879.-1957., guverner Galle i Sidame u Etiopiji, pa zapovjednik u Albaniji, te u Grčkoj) bio je profesionalni vojnik a ne fašistički infiltrat (poput Balba). Gelosa su zarobili Nijemci, pa Sovjeti, u Italiji nije procesuiran. Njegova politika masovnih ratnih zločina u Grčkoj nije bila osobna i izolirana inicijativa, nego dio šire strategije, jamačno odlučene u Rimu u vojnim vrhovima, te prethodno već primijenjene u Sloveniji i Hrvatskoj.
‘Premalo se ubija’
„Premalo se ubija“, opomenuo je 1942. okružnicom svoje trupe general Mario Robotti, zapovjednik IX armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj.
A njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta još je bio eksplicitniji: „Ne zub za zub, nego glavu za zub!“ Iz tih citata izvučen je naslov - „Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43.“ (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43..) - koju je 2006. objavio torinski povjesničar Gianni Oliva.
Rođen devet godina poslije kapitulacije Italije, autor više knjiga o suvremenoj talijanskoj povijesti (jedna je „Foibe“, o kojoj smo pisali), Oliva se zapravo prvi pothvatio te teme pošto ju je prekrilo šest desetljeća talijanske šutnje.
Taj talijanski novinar polazi od jedine dopustive postavke: da borba protiv zločina, a osobito nezastarijevajućega (ratnoga, odnosno zločina protiv čovječnosti), počinje uvijek u vlastitoj kući, da samo onaj tko je počistio ispred svojih vrata ima moralnu snagu i pravo isto zahtijevati od drugih. To, naravno, vrijedi i za Hrvatsku: čak i kad smo suočeni s najočitijim zločinima kojima su žrtve bilo hrvatski građani, bilo Hrvati uopće, ili kad izvješćujemo o zločinima drugih država, imamo moralno pravo na indignaciju samo onoliko koliko smo se angažirali za kažnjavanje nezastarijevajućih zločina bilo s koje strane i u Hrvatskoj.
Giorgiu Napolitanu, koji je ovih dana došao u Trst ponoviti, među inim, da ostaje pri ocjenama o „Slavima“, replicirao je u tršćanskom IL Piccolu Paolo Rumiz, Tršćanin i jedan od najboljih talijanskih novinara. U otvorenom pismu Predsjedniku, objavljenome na prvoj stranici, uz vijest o Napolitanovu boravku, Rumiz predbacuje što Italija nije priznala svoju odgovornost za zlo učinjeno do Drugoga svjetskog rata i u njemu. Italija krivnju za holokaust pripisuje Nijemcima, za fojbe Slavenima, samu sebe je olako oslobodila krivnje, izbjegla je suditi svojim ratnim zločincima - nabrojio je Rumiz.
Inoslav Bešker
Italija nije iznimka, utoliko prije što je u početku bila među pokretačima rata, ali se nakon poraza 1943. pridružila pobjednicima, pa je tu naknadnu poziciju svoje vojske, svoj pozni partizanski pokret na okupiranom sjeveru od jeseni 1943., te nekoliko strašnih ratnih zločina njemačkih okupacijskih snaga (Marzabotto, Sant'Anna di Stazema, rimske Ardeatinske jame) iskoristila kao kemijsko čistilo savjesti.
Tuđi krvnici imaju naciju
I najviši predstavnici Talijanske Republike često pribjegavaju triku koji je uobičajen u Hrvatskoj: da se krvnicima prišiva ideološka etiketa kada pripadaju vlastitoj naciji, dok se nacionalna etiketa pridaje ubijenima iz vlastite nacije bez obzira na razlog smrti, uvrštavajući ih tako sve u nacionalne žrtve, nerijetko „ubijene samo zato što su Hrvati, Srbi, Talijani … (nepotrebno precrtati)“.
Tako i Giorgio Napolitano, ekskomunist i predsjednik Republike, u svojim rezimeima naglašava da su zločine do 1943. činili fašisti, a da su 1943.-1945. „ubijani Talijani“ (nešto je precizniji ministar Francesco Rutelli, eksradikal, ekszeleni, eksliberaldemokrat, koji kaže da su Slaveni ubijali „i fašiste i antifašiste“).
U Italiji je stvoren dojam da su zločine činili fašisti (kao da nisu Talijani), da su talijanske okupacijske snage na Balkanu rat vodile gitarama i pjesmom, onako kako je to Gabriele Salvatores plasirao oscarovskim filmom Mediterraneom, te da su svoju odlučnost da se ne pridruže njemačkim zločinima plaćali masovno glavom, poput više od 5000 pripadnika Divizije Acqui, strijeljanih na Kefalloniji u rujnu 1943. (ali čak ni taj zločin, koji po broju ubijenih sam dvadeseterostruko nadilazi broj žrtava „fojbi i s njima izjednačenih zločina“ koji je službeno utvrdila Italija, nikada u institucionalnom Rimu nije pripisan „krvožednom bijesu“, za koji je Napolitano optužio „Slave“ 10. veljače 2007.; ove se godine predsjednik Talijanske Republike pohvalio u Trstu da „ništa nije popustio Mesiću“, pošto je predsjednik Republike Hrvatske oštro reagirao na Napolitanov ton).
Ipak, i u talijanskim glasilima s vremena na vrijeme iskrsne neki dokument koji pokazuje da za Drugoga svjetskog rata talijanske trupe nisu uvijek i svugdje slijedile recepte Salvatoresova „poručnika Mancinija“ ili Maddenove Mandoline kapetana Corellija snimljene 2001., ali smještene baš u Kefalloniju 1941.-1953.
O ružnima, i vojno posve nepotrebnim zločinima, postoje dokumenti ne samo iz Hrvatske (gdje bi ih opravdavao slavenski „krvožedni bijes“), ili iz Etiopije (gdje je pučanstvo tamanjeno bojnim otrovima, ali imalo je ipak crnačko lišce, „facciettu neru“, kako su pjevušili okupatori), nego čak i iz Grčke, čiju je antičku kulturu Rim uzajmio, zemlji koja je odavna zadovoljila visoke civilizacijske kriterije kakve jamči NATO.
Prije tri tjedna je Skyev History Channel prikazao dokumentarni film „Mussolinijev prljavi rat“, koji je režirao Giovanni Donfrancesco za rimskog producenta GA&A Productions i koji je RAI (državna Talijanska radiotelevizija) odbila otkupiti, dok je grčka radiotelevizija ERT bila i koproducent. Razumljivo. Naime, taj film prikazuje i dokumentira kako su talijanske trupe u grčkoj Tesaliji primijenile još okrutnije mjere masovne odmazde od onih koje su koristili Nijemci u Marzabottu ili Ardeatinskim jamama.
U veljači 1943. grčki partizani otvorili su vatru na talijanski vojni konvoj koji je usporio na nekome cestovnom zavoju nedaleko od Domenikona, anonimnoga brdskog sela nedaleko od Larisse u Tesaliji. U puškaranju je poginulo devet talijanskih vojnika. Za odmazdu, talijanska Kraljevska vojska (ne fašistički crnokošuljaši, partijske trupe poput SS-ovaca ili ustaša, nego redovita vojska poput Wehrmachta ili Domobranstva) odlučila je razoriti selo i pobiti sve muškarce starije od 14 godina, strijeljavši više od 150 Grka civila za 9 Talijana vojnika. Pripadnici Divizije Pinerolo opkolili su selo. Nije bilo lokalnih četnika, da obave prljav posao kao u poljičkim Gatima, istrijebljenima u sličnoj odmazdi talijanske Kraljevske vojske. Talijani su morali sve sami.
Ubijali i ljude i životinje
Prvo su istjerali stanovništvo na seoski trg. Zatim su avioni Kraljevskoga vojnog zrakoplovstva nisko nadlijetali selo, bacajući zapaljive bombe na kuće i štale, uz vrisak Grkinja i užasnuto mukanje goveda zatočenih u ognju - svjedoče preživjele svjedokinje u filmu. Stanovnici su dovedeni na zavoj gdje je napadnut konvoj, ondje su muškarci izdvojeni i odvedeni ne na ispitivanje u Larissu, kako je rečeno ženama, nego pred streljački vod koji ih je u noći sve pobio, a onda je seljankama naređeno da ih sve zakopaju u masovnu jamu. Ni to nije bilo dosta. Pinerolovi vojnici su te noći i sljedeći dan patrolirali okolicom, tražili seljake koji su eventualno utekli, te pastire na pašnjacima koji nisu ni znali što se događa, te su ubili svakog muškarca na kojega su naišli.
Domenikon nije bio nikakav eksces, nego početak istovrsnih masovnih represalija nad Grcima i Vlasima, po naredbi sadržanoj u okružnici generala Carla Gelosa, zapovjednika talijanskih okupacijskih snaga u Grčkoj. Uslijedili su Caricani (60 ubijenih), Domokos, Farsala (kojoj nije pomoglo što se upisala u rimsku povijest), Oxinia…
Samo u talijanskome koncentracijskom logoru Grka u Larissi talijanske snage su strijeljale više od 1000 zatočenika (dakle četiri puta više negoli iznosi dosad utvrđen rimski službeni zbir „žrtava fojbi i s njima izjednačenih zločina“) za odmazde zbog partizanskih i sličnih akcija.
Ubijali koliko su stigli
Nisu se držali ni njemačko-hrvatskog omjera „10 za 1“ (u lipnju 1941. su u Dotrščini hrvatske Pavelićeve vlasti strijeljale deset hrvatskih intelektualaca, među kojima Otokara Keršovanija, Zvonka Richtmanna, Božidara Adžiju, Augusta Cesarca, jer je u atentatu ubijen policijski agent i sadistički mučitelj Gjuro Tiljak), nego su strijeljale od oka, po latinskoj mudrosti „melior abundari quam deficere“.
Čak je i njemačko zapovjedništvo u Makedoniji prosvjedovalo protiv Talijana zbog pretjeranog nasilja nad civilima (koje je, logično, tjeralo čeljad u partizane). Nijemci su predbacili Talijanima i masovna silovanja (danas bismo ih zvali etničkim silovanjima).
General Geloso (1879.-1957., guverner Galle i Sidame u Etiopiji, pa zapovjednik u Albaniji, te u Grčkoj) bio je profesionalni vojnik a ne fašistički infiltrat (poput Balba). Gelosa su zarobili Nijemci, pa Sovjeti, u Italiji nije procesuiran. Njegova politika masovnih ratnih zločina u Grčkoj nije bila osobna i izolirana inicijativa, nego dio šire strategije, jamačno odlučene u Rimu u vojnim vrhovima, te prethodno već primijenjene u Sloveniji i Hrvatskoj.
‘Premalo se ubija’
„Premalo se ubija“, opomenuo je 1942. okružnicom svoje trupe general Mario Robotti, zapovjednik IX armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj.
A njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta još je bio eksplicitniji: „Ne zub za zub, nego glavu za zub!“ Iz tih citata izvučen je naslov - „Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43.“ (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43..) - koju je 2006. objavio torinski povjesničar Gianni Oliva.
Rođen devet godina poslije kapitulacije Italije, autor više knjiga o suvremenoj talijanskoj povijesti (jedna je „Foibe“, o kojoj smo pisali), Oliva se zapravo prvi pothvatio te teme pošto ju je prekrilo šest desetljeća talijanske šutnje.
Taj talijanski novinar polazi od jedine dopustive postavke: da borba protiv zločina, a osobito nezastarijevajućega (ratnoga, odnosno zločina protiv čovječnosti), počinje uvijek u vlastitoj kući, da samo onaj tko je počistio ispred svojih vrata ima moralnu snagu i pravo isto zahtijevati od drugih. To, naravno, vrijedi i za Hrvatsku: čak i kad smo suočeni s najočitijim zločinima kojima su žrtve bilo hrvatski građani, bilo Hrvati uopće, ili kad izvješćujemo o zločinima drugih država, imamo moralno pravo na indignaciju samo onoliko koliko smo se angažirali za kažnjavanje nezastarijevajućih zločina bilo s koje strane i u Hrvatskoj.
Izgladnjivali Grke do smrtiPod talijanskom vlašću se u Grčkoj umiralo iod gladi. Italija je rekvirirala žiot iz Tesalije i odvozila ga u Italiju. Lidia Santarelli, profesorica Centra za europske i mediteranske studije Sveučilišta u New Yorku iznijela je rimskom L’Expressu da je od gladi i oskudice izazvane talijanskim vladanjem samo u zimi 1941. umrlo između 40.000 i 50.000 Grka, a da ukupan broj smrtnih žrtava gladi i patnje u Grčkoj za talijanske okupacije od 1940. do 1943. godine procjenjuje na između 200.000 i 300.000 ljudi. Mandoline i gitare, nego kako! |
Giorgiu Napolitanu, koji je ovih dana došao u Trst ponoviti, među inim, da ostaje pri ocjenama o „Slavima“, replicirao je u tršćanskom IL Piccolu Paolo Rumiz, Tršćanin i jedan od najboljih talijanskih novinara. U otvorenom pismu Predsjedniku, objavljenome na prvoj stranici, uz vijest o Napolitanovu boravku, Rumiz predbacuje što Italija nije priznala svoju odgovornost za zlo učinjeno do Drugoga svjetskog rata i u njemu. Italija krivnju za holokaust pripisuje Nijemcima, za fojbe Slavenima, samu sebe je olako oslobodila krivnje, izbjegla je suditi svojim ratnim zločincima - nabrojio je Rumiz.
Rumiz uzvratio na ustrajni huškački ton talijanskoga predsjednika
|
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....