Iz kumulativne liste najboljih albuma Jutarnjeg lista to nije bilo odveć vidljivo, uglavnom stoga jer s britanskim kolegama ne dijelimo isti entuzijazam u procjeni posljednjih albuma Muse, Kasabian i Razorlight, no jedno je sigurno - britanskoj pop-rock sceni ne nedostaje atraktivnih debitanata i mladih rock'n'roll bandova.
Konkretno, bez obzira na konačan "umjetnički" dojam, najvažniji prošlogodišnji album sigurno nije bio Waitsov, Dylanov ili Springsteenov, nego debi Arctic Monkeysa iz Sheffielda, baš kao što je 2004. najbolji i najbitniji album bio debi Franza Ferdinanda iz Glasgowa. Debi-albumi The Long Blondes iz Sheffielda i The Fratellis iz Glasgowa ukazuju kako sheffieldska i glasgowska, odnosno britanska pop scena nemaju razloga za brigu. Nažalost, sličan trend atraktivnih debitanata u Hrvatskoj nije zamijećen, iako ono što rade The Fratellis i The Long Blondes doista nije, kako Amerikanci vele, "rocket science".
Dapače, The Fratellis se doimaju jednostavni skoro kao Ramonesi s kojima dijele potrebu da sebe predstavljaju kao braću i nerazdružnu bandu ili Kinksi s kojima dijele sklonost blistavim pop-melodijama i refrenima podesnima za pjevanje u pubu, ali i velikim open-air nastupima.
Osim što stilski mnogo duguju Marcu Bolanu (T-Rex) i glam-rocku, još i više su dužni The Libertinesima koji su, na kraju, izigrali sami sebe jer debi Fratellisa, premda se s njihovim značajem ne mogu mjeriti, mnogo je bolji od debi-albuma Babyshamblesa (Petea Dohertyja) i Dirty Pretty Thingsa (Carla Barata).
"Costello Music" na trenutke se doima retro, baš kao i debi Supergrassa iz sredine 90-ih s kojima također dijele niz sličnosti, no uz pomoć producenta Tonyja Hoffera (najvažniji Beckov suradnik) The Fratellis su iznjedrili moderan album s temeljima u nekim stilovima iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih.
I tu problema nema, kao ni s njihovim imidžem i tekstovima u kojima su izgradili jedan cijeli svoj izmaštani, a zapravo opipljivo stvaran svijet. Ipak, ostaje vidjeti hoće li izdržati pritisak javnosti i popularnosti kao band koji je u osnovan 2005. da bi u 2007. ušao kao vlasnik jednog od najsimpatičnijih pop-debija 2006. Tri akorda i malo mašte još jednom su se pokazali kao moćno oružje.
THE FRATELLIS
Costello Music
Island/Aquarius
U svom svijetu, iako prema pop-kulturalnim referencama posve drugačijem od Fratellisa (filmovi 50-ih, art, girl-bandovi i pop-ikone 60-ih, kultni underground bandovi 70-ih) , žive i The Long Blondes, predvođeni karizmatičnom i seksepilnom Kate Jackson.
Uzori su neskriveni: 70's novi val grupe Blondie, post-punk Au Pairsa, malo tribalnih bubnjeva kakve su rabili Adam & The Ants, inteligentni tekstovi o muško-ženskim dramama kakve je za Pulp pisao Jarvis Cocker i erotičnost Human League (oba banda su iz Sheffielda), iako se čini da The Long Blondes još više duguju Smithsima (posebice gitaristu Marru).
The Long Blondes, sa stavom mladih "intelektualaca iz spavaće sobe" koji žele pročitati sve bitne knjige, čuti sve važne LP ploče i odgledati sve kultne filmove, o njima satima razgovarati te na njima graditi svoj svijet i svoju glazbu (koja zbog toga nije ni manje atraktivna, ni manje suvremena, a možda će postati podjednako bitna), u doba Big Brothera doimaju se nestvarnima.
Usto, premda posjeduju nešto od vremena u kojem je bilo bitno s kojom ćeš LP pločom ili knjigom proći preko zagrebačkog Cvjetnog trga i što si jučer gledao u Kinoteci, The Long Blondes doimaju se modernim bandom, baš kao što su The Strokes s debijem "Is This It" to bili 2001. Iako se mjestimice malo previše trude biti kul, pjesme s napetim vokalom Kate Jackson, postpunkerski potrganim disco ritmovima i nazubljenim gitarama u minimalističkoj indie-rock produkciji Stevea Mackeya (ex-Pulp) maštovito su i vješto napisane. Someone To Drive You Home
Rough Trade/Menart
Dozu intrigantnosti pruža činjenica da je gro tekstova za Kate Jackson napisao gitarist Dorian Cox, a to je još jedna možebitna poveznica The Long Blondesa s riječkom novovalnom grupom Xenia.
Aleksandar Dragaš
Konkretno, bez obzira na konačan "umjetnički" dojam, najvažniji prošlogodišnji album sigurno nije bio Waitsov, Dylanov ili Springsteenov, nego debi Arctic Monkeysa iz Sheffielda, baš kao što je 2004. najbolji i najbitniji album bio debi Franza Ferdinanda iz Glasgowa. Debi-albumi The Long Blondes iz Sheffielda i The Fratellis iz Glasgowa ukazuju kako sheffieldska i glasgowska, odnosno britanska pop scena nemaju razloga za brigu. Nažalost, sličan trend atraktivnih debitanata u Hrvatskoj nije zamijećen, iako ono što rade The Fratellis i The Long Blondes doista nije, kako Amerikanci vele, "rocket science".
Dapače, The Fratellis se doimaju jednostavni skoro kao Ramonesi s kojima dijele potrebu da sebe predstavljaju kao braću i nerazdružnu bandu ili Kinksi s kojima dijele sklonost blistavim pop-melodijama i refrenima podesnima za pjevanje u pubu, ali i velikim open-air nastupima.
Osim što stilski mnogo duguju Marcu Bolanu (T-Rex) i glam-rocku, još i više su dužni The Libertinesima koji su, na kraju, izigrali sami sebe jer debi Fratellisa, premda se s njihovim značajem ne mogu mjeriti, mnogo je bolji od debi-albuma Babyshamblesa (Petea Dohertyja) i Dirty Pretty Thingsa (Carla Barata).
"Costello Music" na trenutke se doima retro, baš kao i debi Supergrassa iz sredine 90-ih s kojima također dijele niz sličnosti, no uz pomoć producenta Tonyja Hoffera (najvažniji Beckov suradnik) The Fratellis su iznjedrili moderan album s temeljima u nekim stilovima iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih.
I tu problema nema, kao ni s njihovim imidžem i tekstovima u kojima su izgradili jedan cijeli svoj izmaštani, a zapravo opipljivo stvaran svijet. Ipak, ostaje vidjeti hoće li izdržati pritisak javnosti i popularnosti kao band koji je u osnovan 2005. da bi u 2007. ušao kao vlasnik jednog od najsimpatičnijih pop-debija 2006. Tri akorda i malo mašte još jednom su se pokazali kao moćno oružje.
THE FRATELLIS
Costello Music
Island/Aquarius
|
Uzori su neskriveni: 70's novi val grupe Blondie, post-punk Au Pairsa, malo tribalnih bubnjeva kakve su rabili Adam & The Ants, inteligentni tekstovi o muško-ženskim dramama kakve je za Pulp pisao Jarvis Cocker i erotičnost Human League (oba banda su iz Sheffielda), iako se čini da The Long Blondes još više duguju Smithsima (posebice gitaristu Marru).
The Long Blondes, sa stavom mladih "intelektualaca iz spavaće sobe" koji žele pročitati sve bitne knjige, čuti sve važne LP ploče i odgledati sve kultne filmove, o njima satima razgovarati te na njima graditi svoj svijet i svoju glazbu (koja zbog toga nije ni manje atraktivna, ni manje suvremena, a možda će postati podjednako bitna), u doba Big Brothera doimaju se nestvarnima.
Usto, premda posjeduju nešto od vremena u kojem je bilo bitno s kojom ćeš LP pločom ili knjigom proći preko zagrebačkog Cvjetnog trga i što si jučer gledao u Kinoteci, The Long Blondes doimaju se modernim bandom, baš kao što su The Strokes s debijem "Is This It" to bili 2001. Iako se mjestimice malo previše trude biti kul, pjesme s napetim vokalom Kate Jackson, postpunkerski potrganim disco ritmovima i nazubljenim gitarama u minimalističkoj indie-rock produkciji Stevea Mackeya (ex-Pulp) maštovito su i vješto napisane. Someone To Drive You Home
Rough Trade/Menart
| THE LONG BLONDES
|
Dozu intrigantnosti pruža činjenica da je gro tekstova za Kate Jackson napisao gitarist Dorian Cox, a to je još jedna možebitna poveznica The Long Blondesa s riječkom novovalnom grupom Xenia.
Aleksandar Dragaš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....