Tilla Durieux: Njemačko upoznavanje sa zagrebačkim godinama

U Heimatmuseumu, u berlinskoj četvrti Charlottenburg, 28. siječnja će biti otvorena izložba "Tilla Durieux i Zagreb", posvećena gotovo dvadesetogodišnjem boravku te velike njemačke dramske umjetnice u Zagrebu. Izložba je plod suradnje Muzeja grada Zagreba, u čijem se stalnom postavu nalazi zbirka umjetnina Tille Durieux, te Heimatmuseuma, Akademije umjetnosti i Teatrološkog arhiva iz Berlina.



Inicijativu za izložbu još je prije petnaestak godina dao njemački novinar Harmut Topf, a autor koncepta je izvrsni poznavatelj Tilline "zagrebačke dionice", kustos u MGZ-u Slavko Šterk, koji je izložbu podijelio u šest dijelova: "Tilla i Zagreb", "Vila u Jurjevskoj 27", "Tilla Durieux i antifašistički pokret", "Tilla Durieux i Zemaljsko kazalište lutaka", "Duhovno ozračje salona u Jurjevskoj 27" i "U čast Tille Durieux". Osim završnog dijela, koji govori o recepciji Tillina života i stvaralaštva u Hrvatskoj (knjige, filmovi, izložbe, novinski zapisi i sl.), svi drugi dijelovi izložbe slijede postaje Tillina života u Zagrebu, želeći kroz dokumente, plakate, onodobne fotografije, faksimile Tilline korespondencije, skice i razne druge materijale portretirati mjesta koja glumica spominje u svojim memorabilijama, prostore kojima se kretala, ljude s kojima se družila i neke od događaja kojima je svjedočila.



Bandić na otvorenju



Ključni dio izložbe čini, pak, prezentacija dijela vrijedne Tilline umjetničke zbirke, pri čemu će se umjetninama iz MGZ-a pridružiti i dio umjetnina koji je poslije Drugog svjetskog rata vraćen u Njemačku, a u odjeljku o Tillinoj suradnji sa ZKL-om bit će izložene i njezine jedine dvije sačuvane kostimografske kreacije za lutkarsko kazalište. Tako će ta izložba, koju bi uz ravnatelja MGZ-a, Vinka Ivića, trebali otvoriti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegov kolega iz Charlottenburga, njemačkoj javnosti iscrpno oslikati razdoblje u kojem je popularna glumica nestala iz tamošnjeg kulturnog  života. A Tilla Durieux, pravim imenom Ottilie Godeffroy, doista je bila jedna od najvećih glumačkih zvijezda njemačkog kazališta u prvim desetljećima 20. stoljeća.



Renoirov portret



Rođena 1880. u Beču, prvi je glumački angažman dobila 1901. u  Olmützu, a umjetničku je karizmu izgradila u Berlinu, gdje djeluje od 1903. do 1911., intenzivno surađujući s velikim Maxom Reinhardtom. Nakon toga nastupa kao gostujuća ili stalno angažirana glumica u brojnim kazalištima, od St. Petersburga, preko Beča, Praga, Breslaua i Züricha do Den Haaga, Düsseldorfa, Frankfurta, Münchena i ponovno Berlina, igrajući u predstavama uglednih redatelja poput Otta Brahma ili Erwina Piscatora. Popis Tillinih najhvaljenijih uloga ima antologijske značajke; briljira, primjerice, kao Wildeova Saloma, Schillerova Eboli, Hebbelova Judita, Wedekindova Lulu, Shawova Eliza Doolittle, a jednako upečatljivo djeluje i popis slikara koji je portretiraju: Renoir, Liebermann, Kokoschka, Oppenheimer, Von Stuck...



U bijegu od nacista 



 To, dakako, govori o Tilli Durieux kao o osobi iz samog središta njemačkog društvenog života, u koje je velikim dijelom dovode i poznanstva njezina drugog supruga, izdavača i trgovca umjetninama Paula Cassirera, s kojim živi od 1910. do njegova tragičnog kraja, 1927. Tri godine kasnije Tilla se udaje za židovskog industrijalca Ludwiga Katzenellenbogena, s kojim 1933., pred narastajućom nacističkom prijetnjom, seli u Zagreb. Ludwig se opire Tillinim prijedlozima da emigriraju u Ameriku ili na Kubu; Zagreb mu se, valjda, čini dovoljno daleko od nacističkog ludila, a opet dovoljno blizu da nastave fingirati normalnu životnu svakodnevicu. Isprva im to gotovo i polazi za rukom: 1936./1937. Tilla predaje na Mozarteumu u Salzburgu i odlazi na gostovanja u nekoliko europskih gradova (s Ernstom Deutschom nastupa čak i u Parizu), a Ludwig se pokušava vratiti poslu, pa u Zagrebu pokreće tvornicu autobusa, a od 1936. u Opatiji suvlasnički vodi hotel Cristallo. Godine 1937. Tilla Durieux uspijeva iz Njemačke iznijeti svoju veliku biblioteku te dragocjenu zbirku umjetnina iz koje silom prilika prethodno prodaje više slika poput Van Goghova "Prijelaza preko pruge", koji završava u posjedu Ericha Marie Remarquea.



Nacistička prijetnja je, međutim, sve bliža i bliža, pa se 1938. Tilla i Ludwig, zajedno sa zbirkom, ponovno sele u Zagreb, ovaj put u vilu Zlate Lubienski, u Jurjevskoj 27. Tilla i Zlata upoznale su se još 1934., za neke operne predstave u zagrebačkom HNK, a prijateljsko im je druženje ubrzo otkrilo i dalju rodbinsku povezanost, posredstvom Zlatina prastrica, biskupa Strossmayera, i Tillina djeda po majci. Godine 1941. Tilla i Ludwig ipak pokušavaju emigrirati u Ameriku, a jedini još otvoreni pravac vodi ih preko Grčke i Turske, u koju, međutim, nikada neće stići.



Šivala partizanima



Tilla se, naime, iz Skoplja vraća u Beograd kako bi pokušala dobiti grčke ulazne vize, no tamo je dočekuje njemačko bombardiranje grada i raspad Jugoslavije. U dramatičnim se okolnostima vraća u Zagreb, a Ludwig se uspjeva probiti do Soluna, gdje ga uhićuje Gestapo i deportira u jedan berlinski zatvor, u kojem 1943. i umire. Mali stan u prizemlju kuće u Jurjevskoj postaje tako Tillino trajno boravište, a u ratnom razdoblju i svojevrsno središte ilegalnog rada. Primadona berlinskog kazališta šije robu za partizane i pomaže im dostavljati lijekove, a u vrtu vile, u koju se nasilno useljavaju i neki njemački dužnosnici, zakopava zapečaćene boce s važnim dokumentima i popisima tzv. kozaračke djece. Još od predratnih godina Tillin stan postaje i mjesto druženja skupine mlađih zagrebačkih intelektualaca, uglavnom okupljenih oko redatelja Vladimira Habuneka i Družine mladih koja djeluje pri Francuskom institutu u Zagrebu.



Tilla im prepričava svoje uspomene, posuđuje knjige i recitira  poeziju, a nakon rata počinje kreirati i šiti kostime za njihove lutkarske predstave. S institucionalizacijom družine i njezinim pretvaranjem u Zemaljsko (danas Zagrebačko) kazalište lutaka, to postaje i Tillin glavni posao. Uz nadahnute kostimske kreacije, često napravljene od materijala iz njezine vlastite garderobe, Tilla povremeno izrađuje i glave lutaka, no unatoč visokoj umjetničkoj razini njezina rada, kulturne je vlasti tretiraju kao "švelju", svrstavajući je u pomoćno osoblje i niži platni rang. Bizarno s ove vremenske distance izgleda dokument iz 1952. (također predviđen za izložbu u Heimatmuseumu), u kojem glasovita glumica moli da je razvrstaju u "umjetničko osoblje" s plaćom od 11.400, umjesto dotadašnjih 3800 dinara. Zahvaljujući intervenciji nekolicine zagrebačkih kazalištaraca, Tillina je molba usvojena, no povećanu plaću neće dugo primati.



Iste te godine Tillla se, naime, prvi put vraća u Berlin. Dočekuje je veliko zanimanje kulturne javnosti i medija, a nakon dugo vremena ponovno staje na pozornicu - kao Anatha u "Prvorođenoj" Christophera Fryja. Prvi znaci o njezinu životu dospjeli su do Njemačke samo godinu dana prije, preko bečkog kritičara Maurusa Fontana te njemačke filmske ekipe koja je u Jugoslaviju došla pripremati neku neostvarenu filmsku koprodukciju. Poratni kaos doveo je očito do zastoja u komunikacijskim kanalima, pa su njemački mediji propustili otkriti živu Tillu Durieux u ožujku 1946., kada je u Luzernu praizvedena njezina literarno skromna drama "Zagreb 1945.", u kojoj evocira uspomene na ratne godine u Jurjevskoj 27. Tilla se tako još jednom našla na životnoj prekretnici.



Umjetnička zbirka



Na raznim priredbama povremeno recitira poeziju i glumi fragmente svojih velikih uloga, i dalje radi u ZKL-u (u kojem više nema Habuneka), a njen je zagrebački dom okupljalište intelektualne elite te ljubitelja i studenata umjetnosti koji u redovitom terminu, nedjeljom prijepodne, dolaze gledati radove jednog Barlacha, Chagalla ili Kleea. No, iako je i sama imala dojam da je s memoarskom knjigom "Jedna su vrata otvorena" - napisanom u Zagrebu, a objavljenom 1954. u Berlinu - podvukla crtu pod svoju karijeru, Tilla Durieux ipak ne može odoljeti ponovnom zovu kazališta. Nakon nekoliko godina razapetosti između dva grada, 1955. zauvijek odlazi iz Zagreba i seli se u Berlin, djelomice ohrabrena i odličnim reakcijama na njezin nastup u filmu "Posljednji most" Fritza Kaütnera, snimanom 1954. Uz mnoge egzistencijalne teškoće u Njemačkoj doživljava drugu umjetničku mladost: nastupa u brojnim predstavama u Berlinu, Kölnu, Münsteru, Wiesbadenu i drugdje, odlazi na turneje, snima gramofonske ploče, televizijske drame i filmove, održava predavanja te dobiva niz nagrada i priznanja. Godine 1971. odlazi u Istočni Berlin, gdje je proglašavaju počasnom članicom Deutsches Theatera u kojem je, u Reinhartdtovim predstavama, i započela svoj glumački uspon.



Nekoliko mjeseci kasnije, 21. veljače 1971., umire u 90. godini života, ispraćena od kolega "kao inkarnacija više kazališnih epoha". Uz veliku umjetničku karijeru i buran život (svjedočila je, uz ostalo, rađanju Münchenske Sovjetske Republike i bila "zvijezda" njemačkih tabloida), za Tillom Durieux je ostala i vrijedna umjetnička zbirka, čija je sudbina dostojna nekog trilera. Prvi službeni popis te zbirke napravljen je 1948. (84 umjetnička predmeta i oko 3000 knjiga), a nakon Tillina odlaska iz Hrvatske o njoj se brinula Zlata Lubienski. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća Tilla Durieux pokušava vratiti svoje predmete u Berlin, za što se u razgovoru s Titom neuspješno zauzima čak i njen prijatelj, tadašnji ministar vanjskih poslova SR Njemačke Willy Brandt.



Službeni zahtjev za povrat Tilla podnosi 1967., no 1968. on je definitivno odbijen, pa se 1969. (nakon smrti Z. Lubienski) za staratelja zbirke određuje Muzej za umjetnost i obrt.  Iste je godine napravljen novi popis, pri kojem je utvrđeno da dio umjetnina nedostaje (primjerice, jedan Chagallov gvaš i Kleeova tempera na papiru), o čemu je povedena i policijska istraga. Nakon Tilline smrti spor oko zbirke nastavio se s njenom nasljednicom, berlinskom glumicom Erikom Danhoff, koja ne dopušta javno izlaganje eksponata, a do konačnog razrješenja "vlasničke krize" dolazi tek 1982., slijedom sporazuma prema kojem E. Danhoff odnosi 60 posto zbirke, a ostatak (ukupno 19 umjetničkih predmeta) daruje gradu Zagrebu. Zbirka je nakon toga premještena u MGZ, a svečano je predstavljena 1986., velikom izložbom za koju je Slavko Šterk, "scenarist" predstojeće berlinske izložbe, napravio opsežan katalog, s nizom vrijednih podataka, te sada proširenom kronologijom Tillinih zagrebačkih godina.

Zagrebačka sjećanja na Tillu Durieux

Osim kroz više novinskih članaka i opsežnih feljtona, Zagrepčani su se poslije Tilline smrti i na razne druge načine prisjećali svoje bivše sugrađanke: Mira Wolf je 1986. snimila dokumentarni film "Tilla Durieux - Zahvala Zagrebu", Slobodan Šnajder joj je posvetio radio-dramu "Draga Tilla", Nenad Popović je s još troje kolega 1991. osnovao Književno-izdavačku kuću "Durieux" koja je 2001. izdala hrvatski prijevod Tillinih memoara ("Mojih prvih devedeset godina"), a 2005. i njene drame "Zagreb 1945.", igrane u međuvremenu u ZeKaeMu, u dramaturškoj obradi i režiji Dubravke Crnojević Carić.



Tridesetogodišnjica Tilline smrti bila je obilježena projektom "Hommage an Tilla Durieux", održanom u zagrebačkom Goethe institutu, a poseban kuriozitet je opsežna knjiga Spomenke Štimac, "Tilla", također posvećena glumičinim zagrebačkim godinama, ali teško dostupna hrvatskim čitateljima zbog jednostavnog razloga: tiskana je prvo na esperantu (2002. u Pisi), a potom na japanskom jeziku.