Treba li nam ovakav HAZU?

Prije nekoliko dana bila sam na tribini Gornji grad gdje je akademik Vlatko Silobrčić održao predavanje "HAZU - za kakvu se akademiju zalažem". Akademik Silobrčić slovi za "disidenta" i "buntovnika" koji se nimalo ne ustručava kritizirati HAZU u javnosti.

Utemeljena 1866. godine zaslugom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Akademija danas broji 160 članova u devet razreda. Prema Zakonu, Akademija je najviša znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj. Silobrčić međutim tvrdi da se od 1986. godine, kada je postao njezin član, u Akademiji nikad nije ozbiljno i sustavno raspravljalo što je njena uloga u hrvatskom društvu. - Je li članstvo u HAZU samo počast na "kraju puta" ili je to nova obaveza da se i dalje aktivno sudjeluje u rješavanju svih važnih problema u Hrvatskoj? - upitao je Silobrčić, navodeći primjer Nacionalne akademiji znanosti (NAS), koja godišnje odgovara na nekoliko stotina pitanja koje joj upućuje američka vlada ili nameću društvena kretanja.

HAZU se međutim u posljednjih desetak godina nije oglasio ni o jednom važnom problemu tranzicijske Hrvatske, ni o tome kakav bi trebao biti položaj naše zemlje u globaliziranom svijetu. Ako se izuzme Deklaracija o znanju, Akademija nije javnosti priopćila ni što misli o nekim vrućim znanstvenim pitanjima današnjice, poput klimatskih promjena, nanotehnologije, kloniranja, "dizajnirane" djece... Čini se da naše akademike ne brine ni kako se odvija Bolonjski proces, niti činjenica da je Hrvatska zemlja s najvećom stopom odljeva mozgova u Europi.

Dok američki akademici rade pro bono te još plaćaju članarinu, redoviti članovi HAZU stječu pravo na primanje u visini prosječne plaće, a oni koji su u mirovini dobivaju i dodatak od tri tisuće kuna. Nadalje, dok u američkom NAS-u nije rijetkost da za redovnog člana izaberu briljantnog znanstvenika u tridesetim godinama života, prosječna starost hrvatskog akademika iznosi čak 73 godine.

Naglasivši da je ovo izborna godina za HAZU, Silobrčić je upozorio na dvojbene kriterije izbora novih članova.

Da akademici nisu ništa naučili iz velikog skandala koji je izbio prije dvije godine, kad za redovne članove nisu bili izabrani vrsni znanstvenici poput Miroslava Radmana i Stipana Jonjića, pokazuje i novi primjer izbora u jednom Akademijinom razredu. Među sedam predloženih kandidata u tom razredu, akademici su za glasovanje na izbornoj skupštini predložili dvojicu s najslabijim znanstvenim opusom.

Silobrčić se osvrnuo i na nedemokratičnost i netransparentost izbora vodstva HAZU, u kojem neki ljudi "caruju" i po dvadesetak godina. - HAZU je ustanova koja se ne želi mijenati iznutra - zaključio je Vlatko Silobrčić, istaknuvši da od 160 redovnih članova HAZU njih svega 30 do 40 želi promjene. A i među njima se mnogi boje javnog istupanja. - Čega se imaju bojati ljudi čiju karijeru više nitko ne može ugroziti, a pritom primaju proračunska sredstva da kažu što misle? - citirao je Silobrčić akademika Velimira Pravdića, još jednog Akademijina "disidenta".

Ja sam tridesetak godina mlađa od Akademijina starosnog prosjeka, no prije nekoliko godina odlučila sam da se više neću bojati. Stoga je ovaj blog podrška svim onim akademicima koji se ne boje jer dobro znaju da njihova uloga nije da uživaju u akademskim privilegijima, nego da kao izvrsnici reagiraju na sva važnija događanja u Hrvatskoj, posebice u znanosti, kulturi i umjetnosti. Inače od ovakve inertne institucije nema nikakve koristi.