U kakvom su srodstvu Glas za hrvatske žrtve na Mirogoju i Zid boli

Da Zid boli osim ucviljenih ljudi nema nikog svog, vidjelo se vrlo rano.



Pravno sređena država, koja do u tančine zna što joj je činiti, zanimala se za njegovu lokacijsku dozvolu (!!) i njegovu usklađenost s prostornim planom! Trebao je još jedan manji korak da se organizira neki simpozij koji bi otkrio razloge zbog kojih je Zid boli i postavljen. A ideje o preseljenju (!??) padale su vrlo rano. Dostojanstveno mjesto čekalo je na Mirogoju, ali i kod Svete Mati Slobode i militantne zgradurine Vojnoga ordinarijata.

U dopisu ondašnje ministrice pravosuđa stoji da je Zid boli smetnja novom sadržaju i namjeni zgrade te da je "neophodno izmjestiti Zid boli". Stoga ona moli za što "ažurniju realizaciju". A videći surovost te deložacije (bageri, kranovi, subota ujutro itd.), zalaže se za humaniji način i humanije preseljenje. Da se Zid boli mogao riješiti na barem dva-tri prihvatljiva načina koje poznaje svaka civiliziranija i kulturnija zemlja, a da zadrži svoje mjesto koje je njegova supstancija, ne treba trošiti riječi (ugraditi cigle s imenima u zid zgrade, primjerice, zaštititi ga, čuvati i sl.).

 Preseliti ovakav spomenik (Zid boli) bilo je nemoguće. To je glupost. Poguliti njegovo korijenje i  krivotvoriti sve!? Baš kao i preseliti planinu No, pretpostavimo da nije bilo druge nego uništiti (tragično je i smiješno "preseliti") Zid boli. Onda su to jedino mogli učiniti pravi izmučeni gospodari Zida, tj. ucviljeni roditelji, sinovi i rodbina poginulih i nestalih. No, izmanipulirani, podijeljeni na one koji žele i one koji ne žele "preseljenje", ne znajući mnogo o naravi spomena i spomenika i ne dovodeći u pitanje sve, a prije svega autentičnost mjesta i supstanciju očaja, pitamo se: je li se mogla zamisliti jedna procesija stvarnih i moralnih  gospodara Zida koji bi u tišini, uzmimo na dan pada Vukovara, sa svojim ciglama-tijelima u rukama krenuli od Selske prema Mirogoju i tako svojim rukama prenijeli simbole i smisao žrtve. Ta procesija puna ponosa i tuge, pa i u ime drugoga, a ne više istoga spomen(ik)a, imala bi barem svoj ljudski temelj i simbolički znamen. To je mnogo bolje od kranova, bagera i paleta. Mnogo bolje od bešćutnosti i "komunalne higijene" (atmosferilija, smetnja komunikaciji!?). Mnogo bolje od krivotvorenja i izdajstva autentičnosti izvornika koji je, generički gledano, izgubio supstanciju i ljudski sadržaj kojega su činili motivi i motivacija (očajanje), prostor (sjedište UNPROFOR-a, SFOR-a) i materijal - forma (cigle s imenima). Jer, "javnost spomenika sva je njegova priroda i znači koheziju sredine", odavno je napisao stručnjak u jeku najžešće spomeničke euforije (NOB) imajući fizičke hrabrosti.



Lanjski snijezi!? Naravno, kada i stručnjaci iskazuju nerazumijevanje naravi spomena i gube iz vida razloge, motivaciju, kontekst, simboliku, svezu mjesta i ljudi, živih i umrlih. Ne shvaćaju da je snaga Zida boli izvan kriterija uspjele plastike i reprezentativnosti te da je ona u "odnosu, a ne u izrazu". Što onda očekivati od pokvarenih (politika) ili neukih duhova (tzv. obični ljudi) ako struka i stručnjaci ne brane svoje područje od ovakvih nasrtaja. Preseliti ovakav spomen(ik) je nemoguće. To je glupost. Poguliti njegovo korijenje i krivotvoriti sve!? Kao i preseliti planinu i presaditi drveće sa svim onim dramatično urezanim inicijalima, imenima i datumima urezanim u koru!?



Stoga, ako i političari ništa ne znaju o pravoj naravi problema, jer je njihovo vidno polje okretnoga političkoga pragmatizma suženo, ako i tzv. obični ljudi izmanipulirani politikom ne znaju o tome mnogo više, što reći za vrhunskoga intelektualca opće prakse od kojega bi se s pravom zahtijevala obrana barem minimalne definicije i minimalnoga pojma spomenika, pojma koji ne podrazumijeva puku masu nego složeni problem sastavljen od nerazlučivih dijelova koji jedino po cjelini imaju smisla. Ako on neće ništa poduzeti, tko će!

Da ne duljim više. Zid boli u Selskoj cesti i Spomenik na Mirogoju dvije su sadržajno, koncepcijski, konceptualno, komunikacijski, plastički, autorski, psihološki, estetički... dvije posve odvojene i različite zadaće. Priznajem pritom (premda o tome sada nije riječ) da je Spomenik na Mirogoju Glas za hrvatske žrtve izvanredan rad kipara Dušana Džamonje i dobro rješenje. Premda mu nedostaje nekoliko sitnica, on je doista dostojanstven spomenik građen na principu vertikale i geometrijske čistoće. On u sebi nosi monumentalnost koja nije pitanje samo njegovih fizičkih dimenzija. On nije upitan. Sve drugo jest.

Ive Šimat Banov