U Puškinskoj ulici, nekoliko desetaka metara od konzulata, cijeli je dan sjedila seljanka s dvoje djece, skutrivši se u kutu prolaza, kao i deseci drugih majki, malo niže niz ulicu. Držala je običnu limenku u koju bi pokatkad netko ubacio novčić. Navečer je udaljila djecu, ustala i bacila se pod tramvaj. Za pola sata vidio sam kako čistač mete utrobu nesretnice. Djeca su stajala podalje i gledala (...).
Osim seljaka koji se guraju u grad jer nemaju više nade da će preživjeti na selu, ima i djece koju roditelji dovedu u grad i ostave, a sami se vraćaju na selo kako bi umrli. Nadaju se da će se netko u gradu pobrinuti za njihovu djecu. No, i tjednima poslije viđao sam ih kako leže i plaču po pločnicima, na svakom križanju, svugdje. (...) Jedan komsomolac pisao je svojoj djevojci u Harkov da u nekim obiteljima na selu ubijaju manju djecu i jedu ih kako bi preživjeli. (...) Željezničari su otvorili vagon i vidjeli da su unutra svi pomrli, osim jednoga kojega su prebacili u drugi vagon gdje je još bilo živih ljudi. I oni su pomrli (...).
Političke konotacije
To su potresni dijelovi očajničkog izvješća talijanskog konzula Sergia Gradenigau ukrajinskom Harkovu iz svibnja 1933., tijekom strašne gladi koja je tih godina pogodila SSSR i odnijela od pet do sedam milijuna ljudi, i to najviše upravo u Ukrajini te južnim djelovima Rusije - Kubanj i Povolžje - iako su ljudi umirali strašnom smrću i u Bjelorusiji, Kazahstanu, dijelovima Sibira te na Kavkazu.
Strašne su to brojke na duši boljševičkog režima koji je sebi dao zadatak da izvrši kolektivizaciju sela po svaku cijenu. Ta mučna i mračna epizoda iz povijesti komunizma, staljinizma i SSSR-a poznata je pod nazivom - gladomor (golodomor). No, ovih je dana
Provokativni ukrajinski plakat za genocid optužuje Rusiju i traži da prizna svoje grijehe: ‘Moskvo, pokaj se!’
obilježavanje 75. godišnjice te strašne kalvarije poprimilo, kako to već biva u tranzicijskim zemljama, i političke konotacije koje su dodatno uzburkale odnose Ukrajine i Rusije.
Naime, cijeli prošli tjedan u Ukrajini su pod pokroviteljstvom predsjednika Viktora Juščenka raznim manifestacijama i skupovima obilježavali sjećanje na gladomor, ali pod egidom - genocida nad ukrajinskim narodom. Ukrajinska je vlada poslala i molbu svim parlamentima svijeta da priznaju činjenicu gladomora kao genocid nad ukrajinskim narodom. Desetak je zemalja u svojim parlamentima prihvatilo tu rezoluciju. Sve to ne bi bilo toliko sporno i kontroverzno, pogotovo zato što je riječ o milijunima ljudi koje su umirali u velikim mukama bez ikakve želje vladajućeg “narodnog režima” da pomogne izbezumljenim seljacima, da sve nije poprimilo i određene antiruske konotacije. Tako jedan ukrajinski plakat prikazuje Vladimira Putina uz piramidu ljudskih lubanja s tekstom: “Pokaj se, Moskvo!”
Ruski povjesničar Vladimir Kozlov smatra da se u tom slučaju ne može govoriti o “etničkom zločinu” jer za takvo što nema nikakve dokumentirane potvrde, nego se radilo isključivo o zločinu motiviranom ideološkim razlozima, “borbom boljševika protiv seljaštva koje je pružalo otpor kolektivizaciji”. No, glad je bila najgora i najpogubnija upravo na teritoriju Ukrajine. To je i logično jer je Ukrajina bila žitnica, ali velika većina stradalih upravo su Ukrajinci, koji su slovili za vječne sumnjivce. I Staljina je pisao, nevezano uz slučaj gladomora, da “prekomjerna ukrajinizacije” nije dobra jer može dovesti do “sukoba s Rusima”.
Opasni bogati seljak
Tridesetih godina 20. stoljeća boljševici su sigurno i čvrsto držali vlast. Revolucija je bila prošlost. Završio je krvavi građanski rat. Umro je Lenjin. Bešćutni Josif Visarionovič polako je hvatao sve konce vlasti. Trocki je kao prvi u nizu konkurenata za kremaljski tron već pao.
Staljinov politbiro odlučio je okončati s tzv. nepom (nova ekonomska politika) koji je uveo Lenjinpočetkom 20-ih godina kako bi popravio očajnu gospodarsku situaciju u zemlji izmučenoj dugogodišnjim građanskim ratom. Seljaci su se tada počeli bogatiti, a sitno i srednje poduzetništvo je cvalo. No, Staljin je odlučio da SSSR može napredovati samo uz svesrdnu industrijalizaciju.
Osim toga, bogati pojedinac, pogotovo seljak, bio je opasnost za režim koji želi sve imati pod nadzorom. Taj je cilj zahtijevao žrtve. I one će itekako pasti. Trebali su radnici. Zbog toga je u razdoblju od tri godine, od 1928. do 1931., sa sela u gradove došlo gotovo 13 milijuna ljudi. Gradovima je trebala hrana, a seljaci, prema tadašnjim partijskim objašnjenjima, nisu bili dovoljno svjesni i ne samo da nisu htjeli sniziti cijene hrane, nego su ih, vođeni tržišnim principima, čak i podizali. Gradovi su osjećali nestašicu hrane. Staljinu je prekipjelo te se krajem 20-ih godina u kremaljskim odajama rodila kongenijalna ideja o kolektivizaciji zemlje, za što je trebalo provesti tzv. raskulačivanje. Donesena je odluka o “uništenju kulaka kao klase”. Kulaci su bogati seoski gazde, uglavnom oni kojima je Lenjin nakon revolucije agrarnom reformom podijelio zemlju. Sve je to bila prepostavka koja je dovela do strašne gladi što je trajala gotovo dvije godine. Opustošeni su milijuni četvornih metara plodne zemlje, a neka su sela zauvijek nestala sa zemljovida.
Kada seljaci nisu željeli milom, partija je postupila onako kako najbolje, odnosno jedino, zna - silom. Na selu je tada počela velika represija i tzv. prodrazvjostka, odnosno seljaci su bili dužni dati sve svoje viškove za potrebe grada, a istodobno se provodila nasilna kolektivizacija sela, Stvarni su kolhozi (zadruge).
Pritisak na seljake je stalno rastao, a količina žitarica, mlijeka, jaja, mesa, voća i povrća koje su trebali davati toliko se povećavala da više nisu imali dovoljno da prehrane sebe. Na kraju su im oduzimali i sjemenje te stočnu hranu. Apsurd je to što im je 1933. godine NKVD oduzimao sjemenje koje im je prethodno bilo podijeljeno za sjetvu! Brutalnost policije koja je vršila “otkup” postajala je sve nesnosnija, a zatvori i logori punili su se seljacima optuženima za kontrarevoluciju.
Seljaci nahrupili u gradove
Uz milijune stradalih od gladi, još je nekoliko milijuna ljudi završilo u sibirskim gulazima ili je raseljeno u pustopoljine Kazahstana. Da situacija bude kobnija, 1932. podbacila je i žetva. Seljaci su na represiju i nasilje odgovorili skrivanjem hrane, prekomjernim klanjem stoke, a mnoga su polja ostala čak nepožnjevena. Stravično zvuči da su ljudi umirali od gladi pokraj nepožnjevenih polja.
Komisije za “otkup” sve su više nalikovale na kaznene ekspedicije. Komunistički šef Ukrajine, Stanislav Kosior, vikao je da su seljaci antidržavni elementi i reakcija te im treba oduzeti sve kako bi “otvorili rupe u koje su sakrili hranu”, a zatim i to oduzeti. Poklopio se niz nesretnih okolnosti: suluda fiks-ideja brutalnog režima i tvrdoglavost seljaka. S početkom
gladi izbezumljeni seljaci su nahrupili u gradove, ali uskoro je NKVD dobio naredbu da ih u tome sprečava. Zabranio im je kretanje i teror je povećan. Unatoč svemu, Staljin je i dalje inzistirao u nakani da “urazumi” seljake i utjera ih u kolhoze. Boljševici su indolentno promatrali umiranje seljaka i svjedočili uništenju sela, niti ne pokušavajući pomoći. Izmu-čeni seljaci bili su neprijatelji.
- Glad u SSSR-u 1932. i 1933. nije birala žrtvu po nacionalnoj pripadnosti. Staljin je odlučio ‘naučiti seljake pameti’ koji su postali žrtve i taoci njegove fiksacije industrijalizacijom i modernizacijom zemlje - tvrdi povjesničar Viktor Kondrašin. Dodaje da se zbog pijeteta prema žrtvama totalitarnog režima ne može stradale dijeliti (samo) po nacionalnom principu jer to nije bila primarna intencija režima koji je glad pretpostavio, ali ništa nije učinio da je spriječi.
Jedini odgovor - šutnja
No, današnja neovisna Ukrajina prihvatila je dugogodišnje inzistiranje emigrantskih povjesničara da je u gladomoru bilo etničkih elemenata te da se može govoriti o genocidu nad Ukrajincima, koji je smišljeno proveo totalitarni komunistički režim čije je sjedište bilo u Moskvi. Od gotovo sedam milijuna nastradalih, više od polovice bili su Ukrajinci. Ne treba zanemariti da je glad zahvatila i goleme prostore drugih krajeva SSSR-a. Ukrajinski disident Petro Grigorenko, partijski rukovoditelj iz tih vremena, tvrdi da je glad bila planirana.
“Često sam razgovarao s narodom. Jedini odgovor bila je šutnja. Ne mogu vjerovati da je
seljacima bilo svejedno hoće li propasti žito. Njihovi su osjećaji bili veoma jaki kad su otišli do krajnosti te žito ostavljali na njivama. I danas sam uvjeren da nitko nije upravljao njihovom akcijom. U biti to nije bio ni prosvjed. Narodu je prisilna kolektivizacija bila tako odurna da ih je obuzela apatija”, pisao je Grigorenko u emigraciji 1982.
Naglasio je da je za Staljina “nacionalno pitanje u biti bilo pitanje seljaštva” te da su smatrali da je ukrajinsko selo - nacionalističko. Stoga im je kolektivizacija poslužila i za uništavanje nacionalne jezgre ukrajinstva. Neki radikalni ruski politolozi, pak, smatraju da Ukrajina inzistiranjem na terminu genocid želi popraviti svoj loš imidž u svijetu. Naime, Ukrajince prema tim izvorima prati glas da su antisemiti, da su većina čuvara u mnogim nacističkim logorima smrti bili Ukrajinci.
Sporna je i političko-povijesna rehabilitacija Stepana Bandere, osnivača Ukrajinske oslobodilačke armije koja je surađivala s nacistima. Ukrajince je u SSSR-u pratio glas nacionalista. Ukrajinski pisac Oleksandar Irvanecsmatra da su tako u percepciji zapadnjaka, ruski oponenti režimu bili disidenti, a ukrajinski - nacionalisti. Ruski predsjednik Medvedevodbio je poziv da dođe u Kijev na obilježavanje gladomora, rekavši da ukrajinski predsjednik Juščenko “prekraja i krivotvori” povijest te da se o genocidu ne može govoriti.
Glasnogovornik ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova, Vasilij Kirilič, optužio je Rusiju za politikantstvo i nepotrebnu politizaciju cijelog slučaja. Oleg Belorusiz ukrajinskog parlamenta pokušao je smiriti tenzije, naglasivši da “Ukrajina ne optužuje Rusiju zbog genocida, nego da je gladomor posljedica brutalnosti staljinova režima”. Ukrajina od neovisnosti ima problema sa svojim identitetom - i državnim i nacionalnim. Ukrajinci neprestano traži neko čvrsto, samostalno uporište u prošlosti na koje bi se oslonili. S Rusima se spore praktički oko većine povijesnih pitanja čak od srednjeg vijeka do danas. Primjerice, obje nacije i države srednjovjekovnu tvorevinu Kijevsku Rusiju smatraju povijesnim i političkim ishodištem upravo svoje državnosti i nacije. OIeksandar Irvanecobjasnio je da dio Ukrajinaca, onih sa zapada zemlje, sebe doživljava kao “Ukrajince-Europejce”, dok oni iz istočnih dijelova o sebi misle kao “zamalo Rusima”.
Zato je Ukrajincima, još nedefiniranima u svojoj nacionalnoj i državnoj svijesti, potrebna dodatna zajednička identifikacijska ideja, a nešto kao “genocid” nad Ukrajincima, koji bi, makar prešutno ili onako “ispod žita” podrazumijevao, koliko god to bilo ružno, pa i povijesno netočno, i antiruske obrise, bilo bi upravo takvo integrirajuće vezivo. Tako je ovih dana u Zagrebu izašla knjiga “Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932. - 33.”, koju je uredio poznati ukrajinski kroatist Jevgenij Paščenko.
Vlado Vurušić
| Jezive su brojke na duši boljševičkog režima: pet do sedam milijuna ljudi koje je pokosila glad, i to najviše u Ukrajini te južnoj Rusiji. |
Osim seljaka koji se guraju u grad jer nemaju više nade da će preživjeti na selu, ima i djece koju roditelji dovedu u grad i ostave, a sami se vraćaju na selo kako bi umrli. Nadaju se da će se netko u gradu pobrinuti za njihovu djecu. No, i tjednima poslije viđao sam ih kako leže i plaču po pločnicima, na svakom križanju, svugdje. (...) Jedan komsomolac pisao je svojoj djevojci u Harkov da u nekim obiteljima na selu ubijaju manju djecu i jedu ih kako bi preživjeli. (...) Željezničari su otvorili vagon i vidjeli da su unutra svi pomrli, osim jednoga kojega su prebacili u drugi vagon gdje je još bilo živih ljudi. I oni su pomrli (...).
Političke konotacije
To su potresni dijelovi očajničkog izvješća talijanskog konzula Sergia Gradenigau ukrajinskom Harkovu iz svibnja 1933., tijekom strašne gladi koja je tih godina pogodila SSSR i odnijela od pet do sedam milijuna ljudi, i to najviše upravo u Ukrajini te južnim djelovima Rusije - Kubanj i Povolžje - iako su ljudi umirali strašnom smrću i u Bjelorusiji, Kazahstanu, dijelovima Sibira te na Kavkazu.
Strašne su to brojke na duši boljševičkog režima koji je sebi dao zadatak da izvrši kolektivizaciju sela po svaku cijenu. Ta mučna i mračna epizoda iz povijesti komunizma, staljinizma i SSSR-a poznata je pod nazivom - gladomor (golodomor). No, ovih je dana
Provokativni ukrajinski plakat za genocid optužuje Rusiju i traži da prizna svoje grijehe: ‘Moskvo, pokaj se!’
 |
Naime, cijeli prošli tjedan u Ukrajini su pod pokroviteljstvom predsjednika Viktora Juščenka raznim manifestacijama i skupovima obilježavali sjećanje na gladomor, ali pod egidom - genocida nad ukrajinskim narodom. Ukrajinska je vlada poslala i molbu svim parlamentima svijeta da priznaju činjenicu gladomora kao genocid nad ukrajinskim narodom. Desetak je zemalja u svojim parlamentima prihvatilo tu rezoluciju. Sve to ne bi bilo toliko sporno i kontroverzno, pogotovo zato što je riječ o milijunima ljudi koje su umirali u velikim mukama bez ikakve želje vladajućeg “narodnog režima” da pomogne izbezumljenim seljacima, da sve nije poprimilo i određene antiruske konotacije. Tako jedan ukrajinski plakat prikazuje Vladimira Putina uz piramidu ljudskih lubanja s tekstom: “Pokaj se, Moskvo!”
Ruski povjesničar Vladimir Kozlov smatra da se u tom slučaju ne može govoriti o “etničkom zločinu” jer za takvo što nema nikakve dokumentirane potvrde, nego se radilo isključivo o zločinu motiviranom ideološkim razlozima, “borbom boljševika protiv seljaštva koje je pružalo otpor kolektivizaciji”. No, glad je bila najgora i najpogubnija upravo na teritoriju Ukrajine. To je i logično jer je Ukrajina bila žitnica, ali velika većina stradalih upravo su Ukrajinci, koji su slovili za vječne sumnjivce. I Staljina je pisao, nevezano uz slučaj gladomora, da “prekomjerna ukrajinizacije” nije dobra jer može dovesti do “sukoba s Rusima”.
Opasni bogati seljak
Tridesetih godina 20. stoljeća boljševici su sigurno i čvrsto držali vlast. Revolucija je bila prošlost. Završio je krvavi građanski rat. Umro je Lenjin. Bešćutni Josif Visarionovič polako je hvatao sve konce vlasti. Trocki je kao prvi u nizu konkurenata za kremaljski tron već pao.
| Ukrajinska vlada poslala je svim parlamentima svijeta molbu da priznaju činjenicu gladomora kao genocid nad ukrajinskim narodom. |
Staljinov politbiro odlučio je okončati s tzv. nepom (nova ekonomska politika) koji je uveo Lenjinpočetkom 20-ih godina kako bi popravio očajnu gospodarsku situaciju u zemlji izmučenoj dugogodišnjim građanskim ratom. Seljaci su se tada počeli bogatiti, a sitno i srednje poduzetništvo je cvalo. No, Staljin je odlučio da SSSR može napredovati samo uz svesrdnu industrijalizaciju.
Osim toga, bogati pojedinac, pogotovo seljak, bio je opasnost za režim koji želi sve imati pod nadzorom. Taj je cilj zahtijevao žrtve. I one će itekako pasti. Trebali su radnici. Zbog toga je u razdoblju od tri godine, od 1928. do 1931., sa sela u gradove došlo gotovo 13 milijuna ljudi. Gradovima je trebala hrana, a seljaci, prema tadašnjim partijskim objašnjenjima, nisu bili dovoljno svjesni i ne samo da nisu htjeli sniziti cijene hrane, nego su ih, vođeni tržišnim principima, čak i podizali. Gradovi su osjećali nestašicu hrane. Staljinu je prekipjelo te se krajem 20-ih godina u kremaljskim odajama rodila kongenijalna ideja o kolektivizaciji zemlje, za što je trebalo provesti tzv. raskulačivanje. Donesena je odluka o “uništenju kulaka kao klase”. Kulaci su bogati seoski gazde, uglavnom oni kojima je Lenjin nakon revolucije agrarnom reformom podijelio zemlju. Sve je to bila prepostavka koja je dovela do strašne gladi što je trajala gotovo dvije godine. Opustošeni su milijuni četvornih metara plodne zemlje, a neka su sela zauvijek nestala sa zemljovida.
Kada seljaci nisu željeli milom, partija je postupila onako kako najbolje, odnosno jedino, zna - silom. Na selu je tada počela velika represija i tzv. prodrazvjostka, odnosno seljaci su bili dužni dati sve svoje viškove za potrebe grada, a istodobno se provodila nasilna kolektivizacija sela, Stvarni su kolhozi (zadruge).
Pritisak na seljake je stalno rastao, a količina žitarica, mlijeka, jaja, mesa, voća i povrća koje su trebali davati toliko se povećavala da više nisu imali dovoljno da prehrane sebe. Na kraju su im oduzimali i sjemenje te stočnu hranu. Apsurd je to što im je 1933. godine NKVD oduzimao sjemenje koje im je prethodno bilo podijeljeno za sjetvu! Brutalnost policije koja je vršila “otkup” postajala je sve nesnosnija, a zatvori i logori punili su se seljacima optuženima za kontrarevoluciju.
Seljaci nahrupili u gradove
Uz milijune stradalih od gladi, još je nekoliko milijuna ljudi završilo u sibirskim gulazima ili je raseljeno u pustopoljine Kazahstana. Da situacija bude kobnija, 1932. podbacila je i žetva. Seljaci su na represiju i nasilje odgovorili skrivanjem hrane, prekomjernim klanjem stoke, a mnoga su polja ostala čak nepožnjevena. Stravično zvuči da su ljudi umirali od gladi pokraj nepožnjevenih polja.
Komisije za “otkup” sve su više nalikovale na kaznene ekspedicije. Komunistički šef Ukrajine, Stanislav Kosior, vikao je da su seljaci antidržavni elementi i reakcija te im treba oduzeti sve kako bi “otvorili rupe u koje su sakrili hranu”, a zatim i to oduzeti. Poklopio se niz nesretnih okolnosti: suluda fiks-ideja brutalnog režima i tvrdoglavost seljaka. S početkom
| S početkom gladi izbezumljeni seljaci su nahrupili u gradove, ali uskoro je NKVD dobio naredbu da ih u tome sprečava. Zabranio im je kretanje i teror je povećan. |
- Glad u SSSR-u 1932. i 1933. nije birala žrtvu po nacionalnoj pripadnosti. Staljin je odlučio ‘naučiti seljake pameti’ koji su postali žrtve i taoci njegove fiksacije industrijalizacijom i modernizacijom zemlje - tvrdi povjesničar Viktor Kondrašin. Dodaje da se zbog pijeteta prema žrtvama totalitarnog režima ne može stradale dijeliti (samo) po nacionalnom principu jer to nije bila primarna intencija režima koji je glad pretpostavio, ali ništa nije učinio da je spriječi.
Jedini odgovor - šutnja
No, današnja neovisna Ukrajina prihvatila je dugogodišnje inzistiranje emigrantskih povjesničara da je u gladomoru bilo etničkih elemenata te da se može govoriti o genocidu nad Ukrajincima, koji je smišljeno proveo totalitarni komunistički režim čije je sjedište bilo u Moskvi. Od gotovo sedam milijuna nastradalih, više od polovice bili su Ukrajinci. Ne treba zanemariti da je glad zahvatila i goleme prostore drugih krajeva SSSR-a. Ukrajinski disident Petro Grigorenko, partijski rukovoditelj iz tih vremena, tvrdi da je glad bila planirana.
“Često sam razgovarao s narodom. Jedini odgovor bila je šutnja. Ne mogu vjerovati da je
| Za Staljina je “nacionalno pitanje u biti bilo pitanje seljaštva” te da su smatrali da je ukrajinsko selo - nacionalističko. Stoga im je kolektivizacija poslužila i za uništavanje nacionalne jezgre ukrajinstva |
Naglasio je da je za Staljina “nacionalno pitanje u biti bilo pitanje seljaštva” te da su smatrali da je ukrajinsko selo - nacionalističko. Stoga im je kolektivizacija poslužila i za uništavanje nacionalne jezgre ukrajinstva. Neki radikalni ruski politolozi, pak, smatraju da Ukrajina inzistiranjem na terminu genocid želi popraviti svoj loš imidž u svijetu. Naime, Ukrajince prema tim izvorima prati glas da su antisemiti, da su većina čuvara u mnogim nacističkim logorima smrti bili Ukrajinci.
Sporna je i političko-povijesna rehabilitacija Stepana Bandere, osnivača Ukrajinske oslobodilačke armije koja je surađivala s nacistima. Ukrajince je u SSSR-u pratio glas nacionalista. Ukrajinski pisac Oleksandar Irvanecsmatra da su tako u percepciji zapadnjaka, ruski oponenti režimu bili disidenti, a ukrajinski - nacionalisti. Ruski predsjednik Medvedevodbio je poziv da dođe u Kijev na obilježavanje gladomora, rekavši da ukrajinski predsjednik Juščenko “prekraja i krivotvori” povijest te da se o genocidu ne može govoriti.
Glasnogovornik ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova, Vasilij Kirilič, optužio je Rusiju za politikantstvo i nepotrebnu politizaciju cijelog slučaja. Oleg Belorusiz ukrajinskog parlamenta pokušao je smiriti tenzije, naglasivši da “Ukrajina ne optužuje Rusiju zbog genocida, nego da je gladomor posljedica brutalnosti staljinova režima”. Ukrajina od neovisnosti ima problema sa svojim identitetom - i državnim i nacionalnim. Ukrajinci neprestano traži neko čvrsto, samostalno uporište u prošlosti na koje bi se oslonili. S Rusima se spore praktički oko većine povijesnih pitanja čak od srednjeg vijeka do danas. Primjerice, obje nacije i države srednjovjekovnu tvorevinu Kijevsku Rusiju smatraju povijesnim i političkim ishodištem upravo svoje državnosti i nacije. OIeksandar Irvanecobjasnio je da dio Ukrajinaca, onih sa zapada zemlje, sebe doživljava kao “Ukrajince-Europejce”, dok oni iz istočnih dijelova o sebi misle kao “zamalo Rusima”.
Zato je Ukrajincima, još nedefiniranima u svojoj nacionalnoj i državnoj svijesti, potrebna dodatna zajednička identifikacijska ideja, a nešto kao “genocid” nad Ukrajincima, koji bi, makar prešutno ili onako “ispod žita” podrazumijevao, koliko god to bilo ružno, pa i povijesno netočno, i antiruske obrise, bilo bi upravo takvo integrirajuće vezivo. Tako je ovih dana u Zagrebu izašla knjiga “Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932. - 33.”, koju je uredio poznati ukrajinski kroatist Jevgenij Paščenko.
|
Opasna politizacija cijelog slučaja
|
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....