Promrzli i nervozni, u grobnoj tišini, kroz zatamnjeno prozorsko staklo kućice na divljoj litici Cresa već 13 sati šutke gledamo u oderanu ovcu. Noć prije postavili smo je na obližnju stijenu kao mamac koji može privući oprezne bjeloglave supove.
Već je 18 sati i izgubili smo svaku nadu da će se isplatiti naše bdijenje, uz konzerve mesnog doručka i šuškanje štakora. Nijedan od trometarskih strvinara nije se u tih 13 sati strovalio s nebeskih visina na komad mesa i ideja da snimimo ekskluzivne fotografije vjerojatno je posve propala.
Naše pesimistično raspoloženje u trenu je iščezlo kad smo ugledali tri goleme ptičurine kako se polako spuštaju prema ovci, a onda ipak sumnjičavo odlučuju ostati u zraku. Prelijetanje je trajalo deset minuta, ptice su sve to vrijeme zirkale prema našem prljavom skrovištu, a onda su se izvile i odletjele. Opet ništa.
U prohladno predvečerje 24 sata ranije, s ovcom na ramenima, krenuli smo na našu ekspediciju iz Ekocentra Caput Insulae u creskoj Beli, niti ne pretpostavljajući što ćemo sve morati napraviti da bismo se približili zaštićenim supovima. Automobil smo ostavili u Orlecu, seocu na polovici otoka, kojem su ime dali po velikim bijelim pticama koje su u stara doba smatrali orlovima. Sa silnom fotografskom opremom, nešto vode i suhe hrane te vrećicom jeftinog čipsa počeli smo se verati po strmim stijenama.
Naš vodič u toj avanturi, diplomirani ekolog Slaven, stalno je ponavljao da nas supovi ne smiju vidjeti jer ćemo ih uplašiti i tako sve upropastiti. Zato smo šutke grabili preko oštrog kamenja dok nismo stigli do prve ograde. Zavidio sam suputnicima na planinarskim čizmama. Moje gradske bijele tenisice jaukale su zajedno sa mnom svaki put kada bih stao na šiljak.
Dok nam vodič šapće legendu koja kaže da bi kamene ograde Cresa mogle opasati cijelu kuglu zemaljsku, na nas je pala siva sjena. Dva supa u elipsama kruže iznad nas. Moje i Brunovo divljenje rasponu njihovih krila odmah je mrzovoljno prekinuo Slaven. Moramo se vratiti. Moramo im odmah dati do znanja da nas ujutro neće biti ovdje.
- Ako ujutro budu sumnjali da smo u blizini, ništa od te ovce i ništa od slikanja - kaže Slaven. - Zato sada natrag do auta. Čekat ćemo da padne noć jer supovi noću ne lete - glasila je nova strategija našeg iskusnog vodiča.
Vratili smo se. Nakon desetak minuta spustio se mrak. Slaven nas je odveo do kućice u kojoj je prije gotovo 20 godina počeo projekt spašavanja preostalih supova na Cresu. Tada se, pod vodstvom Gorana Sušića, grupa znanstvenika utaborila u tek sagrađenoj postaji i krenula s projektom hranjenja i proučavanja supova pred istrebljenjem. Usamljena kućica već je godinama napuštena, pa nam je Sušić upravo nju preporučio kao mjesto odakle bismo mogli snimati supove.
Kad je Slavenova mala svjetiljka osvijetlila interijer, naslutili smo da ta noć neće biti ugodna. Nekadašnje sjedište znanstvenog projekta sada je sličilo šupi u kojoj su posljednjih godina boravile samo divlje životinje, a šuškanje po zidovima dalo nam je do znanja da nismo sami. Na vidljivo mjesto ispred kućice odmah smo postavili ovcu, koju smo kupili u lokalnoj mesnici, i uskočili u vreće za spavanje koje smo polegli na neku spužvu, jedinu stvar u prostoriji koju nisu izgrizli glodavci. Pozaspali smo odmah, ali odmora nije bilo. Desetak puta smo se dizali s poda i mobitelima osvjetljavali mjesta u kućici iz kojih su dopirali noćni zvukovi. Kad je nešto malo, ali odlučno prešlo preko jedne od vreća za spavanje, shvatili smo da sklonište dijelimo sa štakorima.
Noć je bila hladna, mi nervozni. Kad su digitalne kazaljke na mobitelu konačno pokazale četiri sata, brzo smo se odjenuli i izašli na zrak. Svježi morski zrak vratio nam je vjeru da ćemo uspjeti. Ali, pred zoru je trebalo ponovno se zavući u kućicu, pritajiti i čekati.
- Prestani šuškati, morate biti tiho, inače će nas čuti supovi i tada se možemo pozdraviti s fotografijama - strogo nas je upozoravao Slaven.
Svi koji žele pomoći ovim pticama mogu doći volontirati u Eko centar. Ako nemate vremena, u Eko centru navode da postoji mogućnost posvojanja jednog od supova na način da fizičke osobe doniraju 200, a pravne 2000 kuna. Time se dobiva diploma i jedno supovo pero te mogućnost da se jednom od supova izabere ime
Slušali smo ga bez pogovora, vjerujući da će supovi navaliti na ovcu prije nego što turisti ujutro stignu na obližnju plažu. Vrijeme, srećom, baš nije bilo za kupanje i sunčanje pa je to spriječilo Čehe, Slovake, Nijemce i Talijane da nam stvore dodatne probleme okupljajući se na obližnjoj plaži. Tješili smo se da će se do kraja dana ptice ipak pojaviti. Umorilo nas je bdijenje uz prozor, pa smo se dogovorili da kod okna stražarimo u smjenama.
Jedan bi dežurao dok mu ne bi dojadilo, a drugi bi za to vrijeme mogli malo odspavati i nadoknaditi ustajanje u četiri ujutro. No, plan da ćemo drijemati u smjenama odmah su upropastili krpelji i drugi nasrtljivi kukci, od kojih smo neke vidjeli prvi put u životu. I s tim smo se morali pomiriti pa smo posjedali na malu spužvu i čekali da se dežurni umori. Nervoza, umor i neizvjesnost su rasli.
Čim se smirio vjetar, našu je šupu ispunio smrad. Prvi sam ja izgubio živce. Jedan štakor je našao žir i doslovce poludio. Uzeo sam letvu i počeo bjesomučno udarati po kamenju ispod kojeg sam pretpostavljao da dolazi to nepodnošljivo skvičanje. U tom je trenutku desetak štakora počelo trčati oko nas. Bio sam užasnut.
- Ja tu večeras neću opet spavati, nema šanse - očajnički sam izvalio.
Moja dvojica supatnika pogledali su me u čudu.
- Pa zar vi mislite ostati ovdje još jednu noć i dan? - upitao je Slaven.
Pola sata trajalo je razmatranje koncepcija. Zatim smo se složili da ćemo pričekati noć. Ako se supovi ne pojave, morat ćemo još jednom proći sve ovo.
Kako je sunce polako zalazilo, a supove više nismo mogli vidjeti ni visoko na nebu, shvatili smo da će projekt fotografiranja supova u divljini neslavno propasti. Zapravo, već je propao.
- Fotke nemamo. Uzaludno smo ovdje čamili i rastjerivali ružne glodavce - izlazilo je iz nas razočaranje. Vani se počelo mračiti, pa smo složili vreće za spavanje, pokupili opremu i spuštenih se glava uputili prema izlazu iz kolibe. Odjednom, desetak metara iznad naših glava, stuštilo se jato golemih bijelih ptica koje smo očajnički čekali. Bruno se bacio na fotografiranje. Bili su blizu, blizu.
- Oni su cijelo vrijeme čekali da odemo kako bi se mogli spustiti na meso - odmah nam je ponudio svoje objašnjenje Slaven. Fućkalo nam se sada za teorije. Uživali smo u prekrasnim vratolomijama. Kad je predstava došla kraju, pustili smo supove da našu ovcu večeraju u miru. I uputili se po kamenju natrag.
Prema riječima Gorana Sušića, voditelja Centra, Vlada Republike Hrvatske ima namjeru nastaniti španjolske supove na Paklenicu gdje je autohtona vrsta izumrla prije desetak godina.
- Ne razumijem zašto. To je nedopustivo - ljutito nam je rekao Sušić. - Supovi koji borave na kvarnerskim otocima toliko su se udaljili od svojih mediteranskih rođaka da se nadamo kako bismo u bližoj budućnosti mogli dobiti međunarodnu potvrdu da su bjeloglavi supovi iz Hrvatske jedinstveni. Španjolski, izraelski i hrvatski supovi jesu ista vrsta mediteranskih supova, no naši su veći i krupniji te jedini žive na liticama uz more. Ne vidim razlog za uvoz kad imamo svoje ptice.
Bjeloglavi sup jedna je od najvećih ptica na svijetu koje mogu letjeti, raspon krila im je do dva metra i 80 centimetara, mogu doseći težinu i do 15 kilograma, te letjeti brzinom do 150 kilometara na sat, a uz najbolje uvjete mogu doživjeti i 60 godina. Žive u kolnijama i broje se kao parovi, jer kada jednom pronađu partnera ostaju s njim čitav život. Hrane se samo uginulim životinjama i ne napadaju živi plijen. Početkom 20. stoljeća bili su rasprostranjeni na području cijelog teritorija današnje Hrvatske, no danas se smatra da postoji samo sedamdeset parova te se gnjezde samo na otocima Krku, Plavniku, Prviću i Cresu, pa se ta mjesta i uzimaju kao njihova preostala obitavališta. Zbog smanjenog ekstenzivnog ovčarstva, koji je preduvjet njihovoj egzistenciji, te zbog trovanja i razvitka turizma supova je 1990. godine bio samo dvadesetak parova. Osnivanje Eko centra Caput Insulae-Beli 1993. godine od strane Gorana Sušića službeno je započela borba za njihovo preživljavanje. Hranjenem, spašavanjem iz vode te sustavnim praćenjem Sušić je sa svojim zaposlenicima i volonterim, kojih godišnje ima oko 300, uspio podignuti njihov broj na današnjih sedamdesetak parova. Unatoč očiglednom porastu njihovog broja, Sušić kaže da njihova egzistencija još nije sigurna budući da su te vrijedne ptice doslovno ovisne o pomoći Centra.
• Ako se nađete u blizini litica rezervata, nemojte im svojim jahtama, brodovima ili gliserima prilaziti. Nemojte ni pljeskati i vikati budući da se na stijenama nalaze gnijezdilišta supova. Nemojte ni sa kopna pokušavati pronaći njihova gnijezda. Time ćete ih samo uplašiti što znači da će se morati preseliti dalje ili postoji mogućnost da mladi supovi upadnu u more te se utope.
• Ako nađete živog supa u moru odmah nazovite Eko centar (051/ 840-525 ili 091 3357-124). Nakon toga ga pokušajte izvući iz vode te ga spasiti. Nemojte ga gurati štapom ili veslom, jer će se tako samo još više nagutati vode. Uhvatite ga za glavu, neće vas napasti kada je u vodi, te ga lagano vucite prema obali. Ako pak nađete mrtvog supa u moru, odmah nazovite Eko -centar te potom pokušajte očitati oznaku koja se nalazi na njegovom prstenu odnosno na markici.
• U slučaju da ga vidite bilo gdje u Hrvatskoj, opet odmah nazovite Eko centar. Pokušajte i tada očitati oznaku sa prstena ili markice.
• Nemojte hraniti supove.
• Ako vidite grupu supova kako nisko kruže, nemojte se približavati tom mjestu. Zakonom je zabranjeno uznemiravati zaštićene životinje tijekom gnijezdenja ili hranjena.
Ante Milković
Već je 18 sati i izgubili smo svaku nadu da će se isplatiti naše bdijenje, uz konzerve mesnog doručka i šuškanje štakora. Nijedan od trometarskih strvinara nije se u tih 13 sati strovalio s nebeskih visina na komad mesa i ideja da snimimo ekskluzivne fotografije vjerojatno je posve propala.
Naše pesimistično raspoloženje u trenu je iščezlo kad smo ugledali tri goleme ptičurine kako se polako spuštaju prema ovci, a onda ipak sumnjičavo odlučuju ostati u zraku. Prelijetanje je trajalo deset minuta, ptice su sve to vrijeme zirkale prema našem prljavom skrovištu, a onda su se izvile i odletjele. Opet ništa.
U prohladno predvečerje 24 sata ranije, s ovcom na ramenima, krenuli smo na našu ekspediciju iz Ekocentra Caput Insulae u creskoj Beli, niti ne pretpostavljajući što ćemo sve morati napraviti da bismo se približili zaštićenim supovima. Automobil smo ostavili u Orlecu, seocu na polovici otoka, kojem su ime dali po velikim bijelim pticama koje su u stara doba smatrali orlovima. Sa silnom fotografskom opremom, nešto vode i suhe hrane te vrećicom jeftinog čipsa počeli smo se verati po strmim stijenama.
Naš vodič u toj avanturi, diplomirani ekolog Slaven, stalno je ponavljao da nas supovi ne smiju vidjeti jer ćemo ih uplašiti i tako sve upropastiti. Zato smo šutke grabili preko oštrog kamenja dok nismo stigli do prve ograde. Zavidio sam suputnicima na planinarskim čizmama. Moje gradske bijele tenisice jaukale su zajedno sa mnom svaki put kada bih stao na šiljak.
Dok nam vodič šapće legendu koja kaže da bi kamene ograde Cresa mogle opasati cijelu kuglu zemaljsku, na nas je pala siva sjena. Dva supa u elipsama kruže iznad nas. Moje i Brunovo divljenje rasponu njihovih krila odmah je mrzovoljno prekinuo Slaven. Moramo se vratiti. Moramo im odmah dati do znanja da nas ujutro neće biti ovdje.
- Ako ujutro budu sumnjali da smo u blizini, ništa od te ovce i ništa od slikanja - kaže Slaven. - Zato sada natrag do auta. Čekat ćemo da padne noć jer supovi noću ne lete - glasila je nova strategija našeg iskusnog vodiča.
Vratili smo se. Nakon desetak minuta spustio se mrak. Slaven nas je odveo do kućice u kojoj je prije gotovo 20 godina počeo projekt spašavanja preostalih supova na Cresu. Tada se, pod vodstvom Gorana Sušića, grupa znanstvenika utaborila u tek sagrađenoj postaji i krenula s projektom hranjenja i proučavanja supova pred istrebljenjem. Usamljena kućica već je godinama napuštena, pa nam je Sušić upravo nju preporučio kao mjesto odakle bismo mogli snimati supove.
Kad je Slavenova mala svjetiljka osvijetlila interijer, naslutili smo da ta noć neće biti ugodna. Nekadašnje sjedište znanstvenog projekta sada je sličilo šupi u kojoj su posljednjih godina boravile samo divlje životinje, a šuškanje po zidovima dalo nam je do znanja da nismo sami. Na vidljivo mjesto ispred kućice odmah smo postavili ovcu, koju smo kupili u lokalnoj mesnici, i uskočili u vreće za spavanje koje smo polegli na neku spužvu, jedinu stvar u prostoriji koju nisu izgrizli glodavci. Pozaspali smo odmah, ali odmora nije bilo. Desetak puta smo se dizali s poda i mobitelima osvjetljavali mjesta u kućici iz kojih su dopirali noćni zvukovi. Kad je nešto malo, ali odlučno prešlo preko jedne od vreća za spavanje, shvatili smo da sklonište dijelimo sa štakorima.
Noć je bila hladna, mi nervozni. Kad su digitalne kazaljke na mobitelu konačno pokazale četiri sata, brzo smo se odjenuli i izašli na zrak. Svježi morski zrak vratio nam je vjeru da ćemo uspjeti. Ali, pred zoru je trebalo ponovno se zavući u kućicu, pritajiti i čekati.
- Prestani šuškati, morate biti tiho, inače će nas čuti supovi i tada se možemo pozdraviti s fotografijama - strogo nas je upozoravao Slaven.
Svi koji žele pomoći ovim pticama mogu doći volontirati u Eko centar. Ako nemate vremena, u Eko centru navode da postoji mogućnost posvojanja jednog od supova na način da fizičke osobe doniraju 200, a pravne 2000 kuna. Time se dobiva diploma i jedno supovo pero te mogućnost da se jednom od supova izabere ime
|
Pomozite supovima
|
Jedan bi dežurao dok mu ne bi dojadilo, a drugi bi za to vrijeme mogli malo odspavati i nadoknaditi ustajanje u četiri ujutro. No, plan da ćemo drijemati u smjenama odmah su upropastili krpelji i drugi nasrtljivi kukci, od kojih smo neke vidjeli prvi put u životu. I s tim smo se morali pomiriti pa smo posjedali na malu spužvu i čekali da se dežurni umori. Nervoza, umor i neizvjesnost su rasli.
Čim se smirio vjetar, našu je šupu ispunio smrad. Prvi sam ja izgubio živce. Jedan štakor je našao žir i doslovce poludio. Uzeo sam letvu i počeo bjesomučno udarati po kamenju ispod kojeg sam pretpostavljao da dolazi to nepodnošljivo skvičanje. U tom je trenutku desetak štakora počelo trčati oko nas. Bio sam užasnut.
- Ja tu večeras neću opet spavati, nema šanse - očajnički sam izvalio.
Moja dvojica supatnika pogledali su me u čudu.
- Pa zar vi mislite ostati ovdje još jednu noć i dan? - upitao je Slaven.
Pola sata trajalo je razmatranje koncepcija. Zatim smo se složili da ćemo pričekati noć. Ako se supovi ne pojave, morat ćemo još jednom proći sve ovo.
Kako je sunce polako zalazilo, a supove više nismo mogli vidjeti ni visoko na nebu, shvatili smo da će projekt fotografiranja supova u divljini neslavno propasti. Zapravo, već je propao.
- Fotke nemamo. Uzaludno smo ovdje čamili i rastjerivali ružne glodavce - izlazilo je iz nas razočaranje. Vani se počelo mračiti, pa smo složili vreće za spavanje, pokupili opremu i spuštenih se glava uputili prema izlazu iz kolibe. Odjednom, desetak metara iznad naših glava, stuštilo se jato golemih bijelih ptica koje smo očajnički čekali. Bruno se bacio na fotografiranje. Bili su blizu, blizu.
- Oni su cijelo vrijeme čekali da odemo kako bi se mogli spustiti na meso - odmah nam je ponudio svoje objašnjenje Slaven. Fućkalo nam se sada za teorije. Uživali smo u prekrasnim vratolomijama. Kad je predstava došla kraju, pustili smo supove da našu ovcu večeraju u miru. I uputili se po kamenju natrag.
Prema riječima Gorana Sušića, voditelja Centra, Vlada Republike Hrvatske ima namjeru nastaniti španjolske supove na Paklenicu gdje je autohtona vrsta izumrla prije desetak godina.
- Ne razumijem zašto. To je nedopustivo - ljutito nam je rekao Sušić. - Supovi koji borave na kvarnerskim otocima toliko su se udaljili od svojih mediteranskih rođaka da se nadamo kako bismo u bližoj budućnosti mogli dobiti međunarodnu potvrdu da su bjeloglavi supovi iz Hrvatske jedinstveni. Španjolski, izraelski i hrvatski supovi jesu ista vrsta mediteranskih supova, no naši su veći i krupniji te jedini žive na liticama uz more. Ne vidim razlog za uvoz kad imamo svoje ptice.
|
STOP nastanjivanju španjolskih supova na Paklenicu
|
Bjeloglavi sup jedna je od najvećih ptica na svijetu koje mogu letjeti, raspon krila im je do dva metra i 80 centimetara, mogu doseći težinu i do 15 kilograma, te letjeti brzinom do 150 kilometara na sat, a uz najbolje uvjete mogu doživjeti i 60 godina. Žive u kolnijama i broje se kao parovi, jer kada jednom pronađu partnera ostaju s njim čitav život. Hrane se samo uginulim životinjama i ne napadaju živi plijen. Početkom 20. stoljeća bili su rasprostranjeni na području cijelog teritorija današnje Hrvatske, no danas se smatra da postoji samo sedamdeset parova te se gnjezde samo na otocima Krku, Plavniku, Prviću i Cresu, pa se ta mjesta i uzimaju kao njihova preostala obitavališta. Zbog smanjenog ekstenzivnog ovčarstva, koji je preduvjet njihovoj egzistenciji, te zbog trovanja i razvitka turizma supova je 1990. godine bio samo dvadesetak parova. Osnivanje Eko centra Caput Insulae-Beli 1993. godine od strane Gorana Sušića službeno je započela borba za njihovo preživljavanje. Hranjenem, spašavanjem iz vode te sustavnim praćenjem Sušić je sa svojim zaposlenicima i volonterim, kojih godišnje ima oko 300, uspio podignuti njihov broj na današnjih sedamdesetak parova. Unatoč očiglednom porastu njihovog broja, Sušić kaže da njihova egzistencija još nije sigurna budući da su te vrijedne ptice doslovno ovisne o pomoći Centra.
|
Bjeloglavi supovi
|
• Ako se nađete u blizini litica rezervata, nemojte im svojim jahtama, brodovima ili gliserima prilaziti. Nemojte ni pljeskati i vikati budući da se na stijenama nalaze gnijezdilišta supova. Nemojte ni sa kopna pokušavati pronaći njihova gnijezda. Time ćete ih samo uplašiti što znači da će se morati preseliti dalje ili postoji mogućnost da mladi supovi upadnu u more te se utope.
• Ako nađete živog supa u moru odmah nazovite Eko centar (051/ 840-525 ili 091 3357-124). Nakon toga ga pokušajte izvući iz vode te ga spasiti. Nemojte ga gurati štapom ili veslom, jer će se tako samo još više nagutati vode. Uhvatite ga za glavu, neće vas napasti kada je u vodi, te ga lagano vucite prema obali. Ako pak nađete mrtvog supa u moru, odmah nazovite Eko -centar te potom pokušajte očitati oznaku koja se nalazi na njegovom prstenu odnosno na markici.
• U slučaju da ga vidite bilo gdje u Hrvatskoj, opet odmah nazovite Eko centar. Pokušajte i tada očitati oznaku sa prstena ili markice.
• Nemojte hraniti supove.
• Ako vidite grupu supova kako nisko kruže, nemojte se približavati tom mjestu. Zakonom je zabranjeno uznemiravati zaštićene životinje tijekom gnijezdenja ili hranjena.
|
Pet stvari koje morate znati u situacijama kada ugledate supa
|
Ante Milković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....