On je najtiražniji i najuspješniji skladatelj na ovim prostorima, najveći hit-maker domaće estrade, koji samog sebe voli zvati tatom hrvatske zabavne glazbe. Pisao je pjesme za Mišu Kovača, Indexe, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, Terezu Kesoviju, Severinu, Ivicu Šerfezija, Duška Lokina... Ove godine Đorđe Novković slavi četrdesetu godišnjicu bavljenja glazbom.
Proslava će se organizirati, otkriva, u tri faze. Sve će početi 21. travnja u specijalnom izdanju "Zuhra Light Showa", gdje će Đorđe ispričati svoju storiju nazvanu "Music Story by Đorđe Novković", a njegove će pjesme otpjevati neki od njegovih najdražih suradnika: skupine Pro arte i Srebrna krila, Severina i Neda Ukraden.
Istodobno, na tržištu će se pojaviti album nazvan "Gold collection" na kojem će biti 40 Novkovićevih starih, originalnih, svima dobro poznatih skladbi, te 15 pjesama koje će u novim aranžmanima otpjevati novi izvođači, kao što su: grupa Colonia s pjesmom "Nisi više crno vino", Toše Proeski s "Ostala si uvijek ista" ili Jelena Rozga koja će pjevati "Simpatiju".
Fešta će se završiti potkraj godine velikim koncertom u zagrebačkom Lisinskom, na kojeg će, uz domaće zvijezde, poput Miše Kovača, Tereze Kesovije i Severine, doći i Zdravko Čolić, Neda Ukraden i Vladimir Savčić-Čobi.
Đorđevo profesionalno bavljenje glazbom otpočelo je u vlaku na liniji Sarajevo-Zagreb, kada je u kupeu drugog razreda napisao pjesmu "Stari Pjer" koju je desetljećima pjevao danas pokojni Ivica Percl. Tu je skladbu sam Đorđe premijerno izveo 1968. godine na Zagreb festu, a ostalo je, kako i sam kaže, povijest.
Đorđe je rođen 2. rujna 1943. godine u Sarajevu. Sa šest godina krenuo u glazbenu školu, zahvaljujući roditeljima koji su shvatili da im sin ima veliki talent za glazbu.
- Mama Danica me na sanjkama zimi vukla nekoliko kilometara do glazbene škole i natrag. Primijetila je da sam smisao za glazbu naslijedio od tate Vukašina, koji je godinama svirao violinu, i nije dala da to propadne - prisjeća se Đorđe koji je u srednjoj glazbenoj školi diplomirao solo klavir. Potom je upisao Glazbenu akademiju i stekao diplomu dirigenta u klasi profesora Mladena Pozajića.
- No, tada su me već uveliko privlačili drugi glazbeni izričaji. Sarajevo je potkraj pedesetih i početkom šezdesetih bilo prepuno entuzijazma. Sviralo se na svakom uglu. Rađale su se nove grupe, a oni najbolji isprobavali su se na plesnjaku u "Slogi". Tamo sam prvi put javno nastupio s grupom Pro arte. Svjetske hitove koje smo "skidali" izvodili smo na plesnjacima.
Uz to, imao sam tada gaže i po kavanama. Tamo sam nastupao s narodnim orkestrima i narodnim pjevačicama. Dakle, prošao sam sve glazbene stilove: od klasične glazbe, rocka, do narodne muzike. Zahvaljujući tome stekao sam odnos prema publici i odnos prema kvalitetnoj glazbi - kaže Novković, ističući da je na svojim samim počecima bio isključivo rock skladatelj.
S Pro arteom je 1969. godine napravio prvi rock album u bivšoj Jugoslaviji - "Pruži mi ruku, ljubavi": ploča je prodana u pedeset tisuća primjeraka, a toliko je tada u Jugoslaviji, tvrdi Đorđe, otprilike bilo i gramofona. Iste godine ostvaruje trostruku pobjedu na "Šlageru sezone".
- Na tom sam "Šlageru sezone" shvatio da sve to čime se bavim i te kako ima smisla. Prvu sam nagradu dobio za pjesmu "Više se neću vratiti", koju je otpjevao Mišo Kovač, a drugu i treću nagradu s mojim su pjesmama osvojili Vjekoslav Jutt i Zdenka Vučković - kaže skladatelj, dodajući da je suradnja s Mišom Kovačem bila njegov prvi veliki uspjeh.
- Zapazio sam ga još 1967. godine na Zagrebfestu, gdje je pjevao pjesmu Zvonka Špišića "Budi takva kakvu te želim". Ta pjesma u Zvonkovoj je izvedbi zvučala skroz drugačije: Špišić ju je otpjevao precizno, fino, a Mišo je davao energiju i agresiju. Suradnju smo počeli dvije godine kasnije.
Sjetio sam ga se kad mi je Ivica Šerfezi rekao da ne može otpjevati "Više se neću vratiti" jer odlazi na turneju po Americi. Uzeo sam Mišu kao Ivičinu zamjenu, premda mi je tadašnji Jugoton nudio Tomu Zdravkovića. Inzistirao sam na Miši koji je došao i "prošetao" festivalom - ističe Đorđe. Upravo je Mišo Kovač bio jedan od mnogih koji su ga nagovorili da preseli u Zagreb grad u koji je Novković došao "kao bogec".
- Imao sam dva popluna, dva jastuka, ženu i malo dijete od godinu i pol dana. Nekako smo našli stan. Mišo mi je posudio 5000 maraka. Tako sam počeo. Znate, mi u to doba nismo gledali na novac. Bilo nam je bitnije da nam se pjesme snimaju i izvode. Je li mi slava koju sam relativno brzo stekao ikad udarila o glavu? Vjerujte, nikad. Uvijek sam bio autor iz pozadine, nisam se volio slikati ni producirati. Tonski studio bio je moj prirodni okoliš.
Uz skladateljski, Novković je oduvijek imao talent za rano otkrivanje budućih velikih glazbenika. Kemala Montena uočio je na jednom davnom festivalu na kojem je Đorđe osvojio sedmo, a Kemo dvanaesto mjesto. Rajka Dujmića potaknuo je da sam piše glazbu, tako što mu je ponudio da napravi produkciju za ploču Srebrnih krila, nakon čega su i Novi fosili odlučili svog tadašnjeg klavirista uposliti da počne pisati pjesme.
Nikšu Bratoša prvi put je vidio u Bošnjacima na projektu koji je trebao producirati Oliver Mandić koji je već tada imao problema s alkoholom. Kako se s Mandićem nije dalo raditi, Đorđe je priliku pružio mladom, talentiranom Bratošu. Projekt o kojem se radilo bio je prvi album njegovog sina Borisa Novkovića.
- Iako, moram priznati da smo supruga Ozana i ja tamo boravili isključivo u svojstvu kuhara. Boris nikako nije pristajao na to da upotrijebim svoj utjecaj i napravim "red i mir", nego me promovirao u kuhara. Nabavljao sam hranu, kuhao i pekao roštilj za petnaestak ljudi dnevno. Boris je bio tvrdoglav. Nije mi dao da napišem pjesmu za njega, tek na moje uporno inzistiranje dopuštao bi da tu i tamo malo upetljam prste u neke produkcije. No, s Borisovih šesnaest godina ja sam svoj glazbeni upliv na njega već završio.
Naime, od njegovih malih nogu Ozana mu je kupovala priče i bajke. Ja sam mu od treće godine izmišljao priče na klaviru. Bile su to priče o medi i zeki koje napada vuk... Više je volio moje pjesme od klasičnih dječjih priča. S vremenom je to preraslo u priče o letećim tanjurima, a njegovu sklonost prema glazbi vidio sam i nakon povrataka iz kina. Njemu su važnije bile filmske melodije nego sadržaj filma.
Kad je imao devet godina, počeo sam mu kupovati rock albume. No, vlastite mu pjesme nikad nisam gurao. On je znao da sam ja skladatelj, ali kao dijete nije znao kakve pjesme pišem. Doma su nam dolazili veliki pjevači, a on ih je percipirao kao moje i Ozanine kućne prijatelje, nisu ga nimalo impresionirale zvjezdane veličine.
Na koncu je otišao u pop-rock, a meni je, zapravo, drago da nije postao moj klon. Dva istovjetna Novkovića bila bi previše, a premda mi mnogi zamjeraju zbog čega Borisu nisam više olakšao njegov glazbeni put, istina je da - uz to što on ništa takvo nije ni htio - ja i nisam imao neke velike i moćne veze - priča Đorđe, pojašnjavajući da je on u komunizmu svako malo bio meta nečijeg napada.
- Za komuniste sam bio "drpilovac". Kritičari su pisali da radim pjesmuljke koji će trajati par mjeseci, te da će pjevači koji ih pjevaju otići kako su i došli. Međutim, ostali smo i pjevači i ja, a za mnoge moje pjesme publika misli da su narodne. Najbolji primjer za to je pjesma "Jedna će mandolina svirati cijelu noć".
Bio sam najsretniji kad smo u vaterpolu osvojili prvu olimpijsku medalju, a naše sportaše u Splitu dočekalo je 100 tisuća ljudi. Gledao sam doček na televiziji, a lice mi se razvuklo u osmijeh kada je Dudo Šimenc zapjevao "Jedna će mandolina...", a 100.000 ljudi prihvatilo pjesmu.
Naš sugovornik naglašava da je svjestan da nije tip autora poput Arsena Dedića ili Zdenka Runjića, kojeg smatra najvećim hrvatskim autorom. No, za razliku od te dvojice, Novkovićev je spektar najširi i tu je njegova prednost u odnosu na Runjića ili Huljića, kojeg opisuje kao autora zabavne glazbe s jako dobrim "catchom".
Da nije postao glazbenik, Đorđe Novković bio bi, kaže, profesionalni sportaš. Dugo godina bio je profesionalni stolnotenisač - igrao je u prvoj ligi, a kao veteran u tom je sportu osvojio osmo mjesto u svijetu.
- Ja sam zapravo oduvijek zaljubljen u svoju ženu, glazbu i sport. Sport, prema kojem je ljubav od mene naslijedio i moj sin Boris, smatram jako važnim. Držim se one "u zdravom tijelu zdravi duh". Godinama vježbam, a kad sam u najboljoj formi tada mogu napraviti i 100 trbušnjaka u seriji. Sad mi je, priznajem, forma malo pala. Imam 63 godine, i napravim onoliko koliko smatram da mi je dnevno potrebno - priča glazbenik koji još uvijek spava u ženskim spavaćicama.
- Nisu to zapravo spavaćice, nego haljine za plažu. Nosim ih jer su najšire i najkomotnije, a ja ne volim da me nešto steže kad spavam. Trenutačno imam model s nacrtanim sidrom na prsima. Što mi žena i sin kažu kad me ujutro vide kako u spavaćici odlazim do toaleta? Žena se već navikla, tu i tamo mi se nasmije i slegne ramenima. A Boris? On me i "cinkao" novinarima da spavam u spavaćici.
Klara Rožman
Proslava će se organizirati, otkriva, u tri faze. Sve će početi 21. travnja u specijalnom izdanju "Zuhra Light Showa", gdje će Đorđe ispričati svoju storiju nazvanu "Music Story by Đorđe Novković", a njegove će pjesme otpjevati neki od njegovih najdražih suradnika: skupine Pro arte i Srebrna krila, Severina i Neda Ukraden.
Istodobno, na tržištu će se pojaviti album nazvan "Gold collection" na kojem će biti 40 Novkovićevih starih, originalnih, svima dobro poznatih skladbi, te 15 pjesama koje će u novim aranžmanima otpjevati novi izvođači, kao što su: grupa Colonia s pjesmom "Nisi više crno vino", Toše Proeski s "Ostala si uvijek ista" ili Jelena Rozga koja će pjevati "Simpatiju".
Fešta će se završiti potkraj godine velikim koncertom u zagrebačkom Lisinskom, na kojeg će, uz domaće zvijezde, poput Miše Kovača, Tereze Kesovije i Severine, doći i Zdravko Čolić, Neda Ukraden i Vladimir Savčić-Čobi.
Đorđevo profesionalno bavljenje glazbom otpočelo je u vlaku na liniji Sarajevo-Zagreb, kada je u kupeu drugog razreda napisao pjesmu "Stari Pjer" koju je desetljećima pjevao danas pokojni Ivica Percl. Tu je skladbu sam Đorđe premijerno izveo 1968. godine na Zagreb festu, a ostalo je, kako i sam kaže, povijest.
Đorđe je rođen 2. rujna 1943. godine u Sarajevu. Sa šest godina krenuo u glazbenu školu, zahvaljujući roditeljima koji su shvatili da im sin ima veliki talent za glazbu.
- Mama Danica me na sanjkama zimi vukla nekoliko kilometara do glazbene škole i natrag. Primijetila je da sam smisao za glazbu naslijedio od tate Vukašina, koji je godinama svirao violinu, i nije dala da to propadne - prisjeća se Đorđe koji je u srednjoj glazbenoj školi diplomirao solo klavir. Potom je upisao Glazbenu akademiju i stekao diplomu dirigenta u klasi profesora Mladena Pozajića.
- No, tada su me već uveliko privlačili drugi glazbeni izričaji. Sarajevo je potkraj pedesetih i početkom šezdesetih bilo prepuno entuzijazma. Sviralo se na svakom uglu. Rađale su se nove grupe, a oni najbolji isprobavali su se na plesnjaku u "Slogi". Tamo sam prvi put javno nastupio s grupom Pro arte. Svjetske hitove koje smo "skidali" izvodili smo na plesnjacima.
Uz to, imao sam tada gaže i po kavanama. Tamo sam nastupao s narodnim orkestrima i narodnim pjevačicama. Dakle, prošao sam sve glazbene stilove: od klasične glazbe, rocka, do narodne muzike. Zahvaljujući tome stekao sam odnos prema publici i odnos prema kvalitetnoj glazbi - kaže Novković, ističući da je na svojim samim počecima bio isključivo rock skladatelj.
S Pro arteom je 1969. godine napravio prvi rock album u bivšoj Jugoslaviji - "Pruži mi ruku, ljubavi": ploča je prodana u pedeset tisuća primjeraka, a toliko je tada u Jugoslaviji, tvrdi Đorđe, otprilike bilo i gramofona. Iste godine ostvaruje trostruku pobjedu na "Šlageru sezone".
- Na tom sam "Šlageru sezone" shvatio da sve to čime se bavim i te kako ima smisla. Prvu sam nagradu dobio za pjesmu "Više se neću vratiti", koju je otpjevao Mišo Kovač, a drugu i treću nagradu s mojim su pjesmama osvojili Vjekoslav Jutt i Zdenka Vučković - kaže skladatelj, dodajući da je suradnja s Mišom Kovačem bila njegov prvi veliki uspjeh.
- Zapazio sam ga još 1967. godine na Zagrebfestu, gdje je pjevao pjesmu Zvonka Špišića "Budi takva kakvu te želim". Ta pjesma u Zvonkovoj je izvedbi zvučala skroz drugačije: Špišić ju je otpjevao precizno, fino, a Mišo je davao energiju i agresiju. Suradnju smo počeli dvije godine kasnije.
Sjetio sam ga se kad mi je Ivica Šerfezi rekao da ne može otpjevati "Više se neću vratiti" jer odlazi na turneju po Americi. Uzeo sam Mišu kao Ivičinu zamjenu, premda mi je tadašnji Jugoton nudio Tomu Zdravkovića. Inzistirao sam na Miši koji je došao i "prošetao" festivalom - ističe Đorđe. Upravo je Mišo Kovač bio jedan od mnogih koji su ga nagovorili da preseli u Zagreb grad u koji je Novković došao "kao bogec".
- Imao sam dva popluna, dva jastuka, ženu i malo dijete od godinu i pol dana. Nekako smo našli stan. Mišo mi je posudio 5000 maraka. Tako sam počeo. Znate, mi u to doba nismo gledali na novac. Bilo nam je bitnije da nam se pjesme snimaju i izvode. Je li mi slava koju sam relativno brzo stekao ikad udarila o glavu? Vjerujte, nikad. Uvijek sam bio autor iz pozadine, nisam se volio slikati ni producirati. Tonski studio bio je moj prirodni okoliš.
Uz skladateljski, Novković je oduvijek imao talent za rano otkrivanje budućih velikih glazbenika. Kemala Montena uočio je na jednom davnom festivalu na kojem je Đorđe osvojio sedmo, a Kemo dvanaesto mjesto. Rajka Dujmića potaknuo je da sam piše glazbu, tako što mu je ponudio da napravi produkciju za ploču Srebrnih krila, nakon čega su i Novi fosili odlučili svog tadašnjeg klavirista uposliti da počne pisati pjesme.
Nikšu Bratoša prvi put je vidio u Bošnjacima na projektu koji je trebao producirati Oliver Mandić koji je već tada imao problema s alkoholom. Kako se s Mandićem nije dalo raditi, Đorđe je priliku pružio mladom, talentiranom Bratošu. Projekt o kojem se radilo bio je prvi album njegovog sina Borisa Novkovića.
- Iako, moram priznati da smo supruga Ozana i ja tamo boravili isključivo u svojstvu kuhara. Boris nikako nije pristajao na to da upotrijebim svoj utjecaj i napravim "red i mir", nego me promovirao u kuhara. Nabavljao sam hranu, kuhao i pekao roštilj za petnaestak ljudi dnevno. Boris je bio tvrdoglav. Nije mi dao da napišem pjesmu za njega, tek na moje uporno inzistiranje dopuštao bi da tu i tamo malo upetljam prste u neke produkcije. No, s Borisovih šesnaest godina ja sam svoj glazbeni upliv na njega već završio.
Naime, od njegovih malih nogu Ozana mu je kupovala priče i bajke. Ja sam mu od treće godine izmišljao priče na klaviru. Bile su to priče o medi i zeki koje napada vuk... Više je volio moje pjesme od klasičnih dječjih priča. S vremenom je to preraslo u priče o letećim tanjurima, a njegovu sklonost prema glazbi vidio sam i nakon povrataka iz kina. Njemu su važnije bile filmske melodije nego sadržaj filma.
Kad je imao devet godina, počeo sam mu kupovati rock albume. No, vlastite mu pjesme nikad nisam gurao. On je znao da sam ja skladatelj, ali kao dijete nije znao kakve pjesme pišem. Doma su nam dolazili veliki pjevači, a on ih je percipirao kao moje i Ozanine kućne prijatelje, nisu ga nimalo impresionirale zvjezdane veličine.
Na koncu je otišao u pop-rock, a meni je, zapravo, drago da nije postao moj klon. Dva istovjetna Novkovića bila bi previše, a premda mi mnogi zamjeraju zbog čega Borisu nisam više olakšao njegov glazbeni put, istina je da - uz to što on ništa takvo nije ni htio - ja i nisam imao neke velike i moćne veze - priča Đorđe, pojašnjavajući da je on u komunizmu svako malo bio meta nečijeg napada.
- Za komuniste sam bio "drpilovac". Kritičari su pisali da radim pjesmuljke koji će trajati par mjeseci, te da će pjevači koji ih pjevaju otići kako su i došli. Međutim, ostali smo i pjevači i ja, a za mnoge moje pjesme publika misli da su narodne. Najbolji primjer za to je pjesma "Jedna će mandolina svirati cijelu noć".
Bio sam najsretniji kad smo u vaterpolu osvojili prvu olimpijsku medalju, a naše sportaše u Splitu dočekalo je 100 tisuća ljudi. Gledao sam doček na televiziji, a lice mi se razvuklo u osmijeh kada je Dudo Šimenc zapjevao "Jedna će mandolina...", a 100.000 ljudi prihvatilo pjesmu.
Naš sugovornik naglašava da je svjestan da nije tip autora poput Arsena Dedića ili Zdenka Runjića, kojeg smatra najvećim hrvatskim autorom. No, za razliku od te dvojice, Novkovićev je spektar najširi i tu je njegova prednost u odnosu na Runjića ili Huljića, kojeg opisuje kao autora zabavne glazbe s jako dobrim "catchom".
Da nije postao glazbenik, Đorđe Novković bio bi, kaže, profesionalni sportaš. Dugo godina bio je profesionalni stolnotenisač - igrao je u prvoj ligi, a kao veteran u tom je sportu osvojio osmo mjesto u svijetu.
- Ja sam zapravo oduvijek zaljubljen u svoju ženu, glazbu i sport. Sport, prema kojem je ljubav od mene naslijedio i moj sin Boris, smatram jako važnim. Držim se one "u zdravom tijelu zdravi duh". Godinama vježbam, a kad sam u najboljoj formi tada mogu napraviti i 100 trbušnjaka u seriji. Sad mi je, priznajem, forma malo pala. Imam 63 godine, i napravim onoliko koliko smatram da mi je dnevno potrebno - priča glazbenik koji još uvijek spava u ženskim spavaćicama.
- Nisu to zapravo spavaćice, nego haljine za plažu. Nosim ih jer su najšire i najkomotnije, a ja ne volim da me nešto steže kad spavam. Trenutačno imam model s nacrtanim sidrom na prsima. Što mi žena i sin kažu kad me ujutro vide kako u spavaćici odlazim do toaleta? Žena se već navikla, tu i tamo mi se nasmije i slegne ramenima. A Boris? On me i "cinkao" novinarima da spavam u spavaćici.
Klara Rožman
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....