U rano ljeto 1990. godine prvi sam put posjetio Hercegovinu. Obišao sam Mostar, Grude, Široki, Međugorje, Ljubuški i Tomislavgrad (koji, strogo geografski, ne pripada zapadnoj Hercegovini). Radio sam reportažu za Start o osnivanju Hrvatske demokratske zajednice u etnički najhrvatskijem dijelu bivše Jugoslavije.
Hercegovci su jedva dočekali novinara i fotografa iz Zagreba: bili su ekstremno ljubazni, vrlo pristojni, nenametljivi, ali odlučni u iskazivanju onda masovno prihvaćene protumiloševićevske orijentacije.
Tih srpanjskih dana, dok sam osobno nazočio nizu HDZ-ovih utemeljiteljskih skupova, dok sam razgovarao sa svim mogućim HDZ-ovskim aktivistima, ali i s desetak franjevaca, uključujući starog fra Ferdu Vlašića, koji je unakažen u jugoslavenskim zatvorima, i uključujući fratre sa Širokog Brijega, samostana gdje su partizani 1945. počinili dosta grozan ratni zločin; u svim tim razgovorima nisam, dakle, osjetio nimalo protumuslimanskog raspoloženja.
Dapače, Hercegovci su podržavali sarajevske Muslimane (onda se još nije govorilo o Bošnjacima) u njihovu otporu prema miloševićevskoj struji u bosanskohercegovačkoj komunističkoj partiji, i u bosanskohercegovačkim javnim institucijama.
Kada smo se vraćali iz Hercegovine, u selu prije graničnog prijelaza blizu Imotskog, stali smo da popijemo pokoje pivo, i još jednom provjerimo dojmove.
Ubrzo nas je okružilo nekoliko mještana koji su nam ponosno rekli kako ovaj kraj zovu mala Kalifornija, jer “ovdje sve što zasadiš fenomenalno uspijeva”, i da svi navijaju za Dinamo. Lokalni klinci, u Dinamovim majicama, molili su kolegu Roberta Rajtića da ih fotografira za “zagrebačke novine”.
Anektiranje Hercegovine
Pitao sam momke koji su nam plaćali pivo (nije bilo nikakve šanse da zagrebački novinari u Hercegovini bilo što sami plate) što oni, zapravo, očekuju od Tuđmanove pobjede u Hrvatskoj i od osnivanja HDZ-a u Hercegovini.
“Ma gledajte”, odgovorili su mi, gotovo jednoglasno, “ovo je Hrvatska, i ovo je uvijek bila Hrvatska. Jedino što mi želimo jest da ovo i službeno postane Hrvatska. Mi znamo da će nas HDZ odvesti u Hrvatsku.”
Tri godine kasnije, ti, na prvi pogled simpatični ljudi, koji mi u tridesetak sati razgovora nisu rekli niti jednu riječ protiv Muslimana / Bošnjaka, stražarili su u jezivim koncentracijskim logorima za Bošnjake.
Jer Bošnjaci nisu htjeli dopustiti da zapadna Hercegovina, gdje žive isključivo Hrvati (početkom devedesetih jedino je u Ljubuškom bilo ponešto Bošnjaka), postane dio Republike Hrvatske.To je jedina stvarna dijagnoza hrvatsko-bošnjačke mržnje, osjećaja koji nije postojao 1990. godine.
Naprotiv, na jednom velikom mitingu Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, hrvatska zastava i zelena stranačka zastava SDA bile su povezane.
Ta fotografija, snimljena negdje na Drini, obišla je bivšu Jugoslaviju, no pokazalo se da politički ne znači baš ništa.
Onoga trenutka kada je Franjo Tuđman počeo planirati podjelu Bosne i Herecegovine sa Slobodanom Miloševićem, i onoga trenutka kada Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i SDA nisu pristali postati vazalni član hrvatsko-bosanske konfederacije (plan koji je često bio na stolu, ali se nikada nije približio realizaciji), hrvatski politički vrh odlučio je anektirati zapadnu Hercegovinu, o čemu svjedoči osnivanje prvo Hrvatske zajednice, a zatim hrvatske republike Herceg-Bosne.
Od toga su časa Bošnjaci i zapadni Hercegovci (kao i neki drugi bosanski Hrvati) postali krvni neprijatelji, što se vidjelo ne samo u međusobnim pokoljima, i u osnivanju hrvatskih koncentracijskih logora za Bošnjake, nego i u dugotrajnim sukobima različitih intenziteta koji i danas traju između zapadnog i istočnog Mostara, a koji su se, eto, prošle nedjelje tragično proširili i na Široki Brijeg, stvarni svjetonazorski centar zapadne Hercegovine, čiji je simbolički značaj mnogo veći od značaja Mostara ili Međugorja.
Ubojstvo na Širokom Brijegu nema, zapravo, nikakve veze s nogometom.
Uostalom, ubojica nije ni nogometni navijač, ni policajac koji se uspaničio u tučnjavi s huliganima.
Hrvati žele otići
Ubojica je bivši član Kažnjeničke bojne, najzloglasnije postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, poznate po brojnim zločinima nad Bošnjacima, ali i nad Hrvatima, koji su im se zbog bilo čega bili zamjerili.
Šef Kažnjeničke bojne, međunarodni kriminalac Mladen Tuta Naletilić, leži u Haagu, osuđen na dugogodišnji zatvor.
Mladen Tuta Naletilić, sve dok nije uhićen, imao je izravni pristup Gojku Šušku, Tuđmanovu ministru obrane, kojeg je prvi predsjednik Republike još 1993. godine izrijekom imenovao svojim opunomoćenikom za Herceg-Bosnu (o čemu svjedoče stenogrami sa sastanaka Vijeća za nacionalnu sigurnost).
Ubojstvo na Širokom Brijegu nije, dakle, incident koji se dogodio između dvije grupe napaljenih navijača, nego izraz mržnje Hercegovaca prema Bošnjacima, što ga je počinio čovjek koji je ratovao protiv Bošnjaka.
Da je bošnjački specijalac ubio bilo kojeg navijača Širokog Brijega ili Zrinjskog, isto bismo tako konstatirali da se radi o izrazu čiste nacionalne mržnje, kojoj je nogomet samo dobrodošli povod (a ne lajtmotiv).
Još točnije rečeno, ubojstvo na Širokom Brijegu najmorbidniji je izraz političke volje hercegovačkih Hrvata: oni, naprosto, ne žele živjeti u Bosni i Hercegovini, ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu, i sada preživljavaju u nadi da će se BiH raspasti, i da će se zapadna Hercegovina prije ili kasnije pripojiti Hrvatskoj. S druge strane, Bošnjaci ne žele ni čuti za bilo kakav specifični hrvatski karakter bilo kojeg dijela BIH; vrlo je moguće da su sarajevski navijači, kada su odlazili u Hercegovinu, mislili da Hercegovcima idu pokazati tko je gazda u toj zemlji.
Ubojstvo u Širokom Brijegu utoliko je, definitivno, iskaz suprotstavljenih političkih volja dvaju naroda u Bosni i Hercegovini: jedni, hercegovački Hrvati, žele otići, a drugi, Bošnjaci, takvu volju dijela hrvatskog naroda smatraju najgorom mogućom izdajom, i utoliko Hrvate, katkad, mrze čak više nego Srbe.
Sadašnju BiH nitko ne želi
Dodamo li svemu tome Republiku Srpsku, kao državu u državi, koju bi Bošnjaci i razumni Hrvati htjeli ukinuti (dok je oni drugi Hrvati smatraju tihom saveznicom u borbi protiv bošnjačke majorizacije), jasno je da sadašnju Bosnu i Hercegovinu više nitko ne želi.
To je, međutim, bilo razvidno i u vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma. S druge, pak, strane, očigledno je da je opstanak Bosne i Hercegovine međunarodni imperativ.
Raspad Bosne i Hercegovine ugrozio bi stabilnost cijele regije te izazvao novo divljanje srpskog nacionalizma, koji bi, nema nikakve sumnje, odmah krenuo prema Hrvatskoj.
Protektorat za opstanak
Jedino rješenje za opstanak države koju njeni narodi ne žele jest snažnija nazočnost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Posve je jasno da će Bosna i Hercegovina još barem jedno desetljeće, dakle do ulaska Srbije u Europsku Uniju, moći funkcionirati jedino kao protektorat međunarodne zajednice, koja u toj zemlji mora osiguravati i fizičku i pravnu sigurnost. Odlazak međunarodne zajednice iz Bosne i Hercegovine odveo bi područje bivše Jugoslavije na rub novih fizičkih sukoba.
Davor Butković
Hercegovci su jedva dočekali novinara i fotografa iz Zagreba: bili su ekstremno ljubazni, vrlo pristojni, nenametljivi, ali odlučni u iskazivanju onda masovno prihvaćene protumiloševićevske orijentacije.
|
Smrt navijača na Širokom Brijegu, i ako se dogodila slučajno, ekstremni je
iskaz politički suprotstavljenih hercegovačkih Hrvata i Bošnjaka, kao i još jedan od brojnih dokaza da sadašnju Bosnu nitko ne želi. S druge strane, sadašnja Bosna mora opstati |
Dapače, Hercegovci su podržavali sarajevske Muslimane (onda se još nije govorilo o Bošnjacima) u njihovu otporu prema miloševićevskoj struji u bosanskohercegovačkoj komunističkoj partiji, i u bosanskohercegovačkim javnim institucijama.
Kada smo se vraćali iz Hercegovine, u selu prije graničnog prijelaza blizu Imotskog, stali smo da popijemo pokoje pivo, i još jednom provjerimo dojmove.
Ubrzo nas je okružilo nekoliko mještana koji su nam ponosno rekli kako ovaj kraj zovu mala Kalifornija, jer “ovdje sve što zasadiš fenomenalno uspijeva”, i da svi navijaju za Dinamo. Lokalni klinci, u Dinamovim majicama, molili su kolegu Roberta Rajtića da ih fotografira za “zagrebačke novine”.
Anektiranje Hercegovine
Pitao sam momke koji su nam plaćali pivo (nije bilo nikakve šanse da zagrebački novinari u Hercegovini bilo što sami plate) što oni, zapravo, očekuju od Tuđmanove pobjede u Hrvatskoj i od osnivanja HDZ-a u Hercegovini.
“Ma gledajte”, odgovorili su mi, gotovo jednoglasno, “ovo je Hrvatska, i ovo je uvijek bila Hrvatska. Jedino što mi želimo jest da ovo i službeno postane Hrvatska. Mi znamo da će nas HDZ odvesti u Hrvatsku.”
Tri godine kasnije, ti, na prvi pogled simpatični ljudi, koji mi u tridesetak sati razgovora nisu rekli niti jednu riječ protiv Muslimana / Bošnjaka, stražarili su u jezivim koncentracijskim logorima za Bošnjake.
Jer Bošnjaci nisu htjeli dopustiti da zapadna Hercegovina, gdje žive isključivo Hrvati (početkom devedesetih jedino je u Ljubuškom bilo ponešto Bošnjaka), postane dio Republike Hrvatske.To je jedina stvarna dijagnoza hrvatsko-bošnjačke mržnje, osjećaja koji nije postojao 1990. godine.
Naprotiv, na jednom velikom mitingu Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, hrvatska zastava i zelena stranačka zastava SDA bile su povezane.
Ta fotografija, snimljena negdje na Drini, obišla je bivšu Jugoslaviju, no pokazalo se da politički ne znači baš ništa.
Onoga trenutka kada je Franjo Tuđman počeo planirati podjelu Bosne i Herecegovine sa Slobodanom Miloševićem, i onoga trenutka kada Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i SDA nisu pristali postati vazalni član hrvatsko-bosanske konfederacije (plan koji je često bio na stolu, ali se nikada nije približio realizaciji), hrvatski politički vrh odlučio je anektirati zapadnu Hercegovinu, o čemu svjedoči osnivanje prvo Hrvatske zajednice, a zatim hrvatske republike Herceg-Bosne.
Od toga su časa Bošnjaci i zapadni Hercegovci (kao i neki drugi bosanski Hrvati) postali krvni neprijatelji, što se vidjelo ne samo u međusobnim pokoljima, i u osnivanju hrvatskih koncentracijskih logora za Bošnjake, nego i u dugotrajnim sukobima različitih intenziteta koji i danas traju između zapadnog i istočnog Mostara, a koji su se, eto, prošle nedjelje tragično proširili i na Široki Brijeg, stvarni svjetonazorski centar zapadne Hercegovine, čiji je simbolički značaj mnogo veći od značaja Mostara ili Međugorja.
Ubojstvo na Širokom Brijegu nema, zapravo, nikakve veze s nogometom.
Uostalom, ubojica nije ni nogometni navijač, ni policajac koji se uspaničio u tučnjavi s huliganima.
Hrvati žele otići
Ubojica je bivši član Kažnjeničke bojne, najzloglasnije postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, poznate po brojnim zločinima nad Bošnjacima, ali i nad Hrvatima, koji su im se zbog bilo čega bili zamjerili.
Šef Kažnjeničke bojne, međunarodni kriminalac Mladen Tuta Naletilić, leži u Haagu, osuđen na dugogodišnji zatvor.
Mladen Tuta Naletilić, sve dok nije uhićen, imao je izravni pristup Gojku Šušku, Tuđmanovu ministru obrane, kojeg je prvi predsjednik Republike još 1993. godine izrijekom imenovao svojim opunomoćenikom za Herceg-Bosnu (o čemu svjedoče stenogrami sa sastanaka Vijeća za nacionalnu sigurnost).
Ubojstvo na Širokom Brijegu nije, dakle, incident koji se dogodio između dvije grupe napaljenih navijača, nego izraz mržnje Hercegovaca prema Bošnjacima, što ga je počinio čovjek koji je ratovao protiv Bošnjaka.
Da je bošnjački specijalac ubio bilo kojeg navijača Širokog Brijega ili Zrinjskog, isto bismo tako konstatirali da se radi o izrazu čiste nacionalne mržnje, kojoj je nogomet samo dobrodošli povod (a ne lajtmotiv).
Još točnije rečeno, ubojstvo na Širokom Brijegu najmorbidniji je izraz političke volje hercegovačkih Hrvata: oni, naprosto, ne žele živjeti u Bosni i Hercegovini, ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu, i sada preživljavaju u nadi da će se BiH raspasti, i da će se zapadna Hercegovina prije ili kasnije pripojiti Hrvatskoj. S druge strane, Bošnjaci ne žele ni čuti za bilo kakav specifični hrvatski karakter bilo kojeg dijela BIH; vrlo je moguće da su sarajevski navijači, kada su odlazili u Hercegovinu, mislili da Hercegovcima idu pokazati tko je gazda u toj zemlji.
Ubojstvo u Širokom Brijegu utoliko je, definitivno, iskaz suprotstavljenih političkih volja dvaju naroda u Bosni i Hercegovini: jedni, hercegovački Hrvati, žele otići, a drugi, Bošnjaci, takvu volju dijela hrvatskog naroda smatraju najgorom mogućom izdajom, i utoliko Hrvate, katkad, mrze čak više nego Srbe.
Sadašnju BiH nitko ne želi
Dodamo li svemu tome Republiku Srpsku, kao državu u državi, koju bi Bošnjaci i razumni Hrvati htjeli ukinuti (dok je oni drugi Hrvati smatraju tihom saveznicom u borbi protiv bošnjačke majorizacije), jasno je da sadašnju Bosnu i Hercegovinu više nitko ne želi.
To je, međutim, bilo razvidno i u vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma. S druge, pak, strane, očigledno je da je opstanak Bosne i Hercegovine međunarodni imperativ.
Raspad Bosne i Hercegovine ugrozio bi stabilnost cijele regije te izazvao novo divljanje srpskog nacionalizma, koji bi, nema nikakve sumnje, odmah krenuo prema Hrvatskoj.
Protektorat za opstanak
Jedino rješenje za opstanak države koju njeni narodi ne žele jest snažnija nazočnost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Posve je jasno da će Bosna i Hercegovina još barem jedno desetljeće, dakle do ulaska Srbije u Europsku Uniju, moći funkcionirati jedino kao protektorat međunarodne zajednice, koja u toj zemlji mora osiguravati i fizičku i pravnu sigurnost. Odlazak međunarodne zajednice iz Bosne i Hercegovine odveo bi područje bivše Jugoslavije na rub novih fizičkih sukoba.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....