Umro bivši ruski predsjednik Boris Jeljcin

MOSKVA - U ponedjeljak, 23. travnja, od srčanog udara u 77. godini života umro je Boris Jeljcin , prvi predsjednik Rusije, čovjek koji je još za života ušao u povijest kao jedna od najvažnijih ličnosti kraja 20. stoljeća.



Boris Jeljcin je političar koji je dokončao Sovjetski imperij i komunizam te okončao hladni rat. Bio je neordinarni komunistički rukovodilac, a zbog svog načina rada i djelovanja, koliko je bio omiljen kod puka, toliko ga je kremaljska konzervativna nomenklatura mrzila, a nije bio ni ljubimac  Mihaila Gorbačova , oca perestrojke jer je Jeljcin bio neposredniji i aktivniji u demokratizaciji Rusije, mada prilično neobuzdana karaktera i voluntarističkih navika. Odavao je lik pravog Rusa - sklon čašici, nekonvencionalnom ponašanju, razbijao je učmale okove strogog sovjetskog režima.



KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA: SMRT GROBARA SOVJETSKOG SAVEZA



POLITIČKA KRONOLOGIJA



PAO U KRSTIONICU, DIRIGIRAO ORKESTROM



MATE GRANIĆ: NJEGOVA UKUPNA POVIJESNA ULOGA - POZITIVNA



MESIĆ IZRAZIO SUĆUT U POVODU JELJCINOVE SMRTI



BRZOJAVI SUĆUTI IZ CIJELOGA SVIJETA


Zvjezdani trenutak doživio je sparnog moskovskog kolovoza 1991. kada su retrogradne snage KPSS-a i armijskih jastrebova izvele državni udar. Dok se Gorbačov dvoumio u svojoj vili na Krimu, Jeljcin, koji je mjesec dana ranije izabran za predsjednika Rusije tada još u sastavu SSSR-a, hrabro se uputio među tenkove na moskovskim ulicama, zasjeo na jedan od njih i preobratio vojsku na antipučističku stranu. Rusija ga je obožavala. Imao ju je pod nogama. 

Zvjezdani trenutak doživio je sparnog moskovskog kolovoza 1991. kada su retrogradne snage KPSS-a i armijskih jastrebova izvršile državni udar. Dok se Gorbačov dvoumio u svojoj vili na Krimu, Jeljcin, koji je mjesec dana ranije izabran za predsjednika Rusije tada još u sastavu SSSR-a, hrabro se uputio među tenkove na moskovskim ulicama, zasjeo na jedan od njih i preobratio vojsku na antipučističku stranu

Svojom je uredbom prvo zabranio, a zatim KPSS stavio izvan zakona te konfiscirao njegovu imovinu. Postao je vlasnik državne blagajne. U prosincu 1991. godine zajedno s ukrajinskim predsjednikom Kravčukom i bjeloruskim Šuškevičem dogovara raspad SSSR-a, a na katolički Božić iste godine, nakon ostavke Gorbačova, sva vlast je u njegovim rukama.



Nakon raspada SSSR-a i komunizma u zemlji je zavladalo kaos, gospodarski i politički kolaps. Harala je hiperinflacija, a u zemlji se stvara dvovlašće. Odmetnuti Parlament na čelu kojeg je njegov nekadašnji natipučistički kamarad Ruckoj te predsjednik Vrhovnog sovjeta Hasbulatov i Jeljcinov Kremlj bore se za vlast.



Jeljcin uz pomoć radikalnih liberalnih političara Anatolija Čubajisa i Jegora Gajdara smišlja privatizaciju koja zaustavlja krizu, ali se njeni repovi vuku i danas, dok politička kriza dostiže vrhunac u kasnu jesen 1993. godine, kada Jeljcin tenkovima slama otpor odmetnutih parlamentarnih konzervativaca.



Kako je čitav sukob stavljen u odnos borbe demokracije sa silama komunističke restauracije, Jeljcin je ponovno ljubimac nacije. No, time ne prestaju muke po Borisu - bivši sovjetski general Dudajev u studenome 1994. godine proglašava samostalnost Čečenije. Time započinje i do danas još neriješena čečenska kriza. 



Na ljeto 1996. godine ponovno se kandidira za ruskog predsjednika. Zbog loše ekonomske situacije, privatizacije koje je osiromašila mnoštvo ljudi te zbog poraza u Čečeniji, Jeljcin gubi na popularnosti, ali zbog nadirućeg Zjuganova, novog komunističkog lidera, građanska i tajkunska Rusija daje mu još jednu šansu. Pobjeđuje u drugom krugu, i to najviše zahvaljujući financijskoj i svakoj drugoj logističkoj podršci oligarha kojima je upravo on omogućio enormno bogatstvo u privatizaciji.



Nakon toga Jeljcin gubi svoju karizmu, u politici radi velike pogreške, a njegova mlađa kći Tatjana Djačenko biva sve više upletena u financijske skandale. Jeljcin više ne može izdržati pritisak, a sve češće i domaći mediji hvataju Jeljcina u posve neprimjerenom predsjedničkom ponašanju i klasičnom pijanstvu.



Kremaljska administracija očajnički traži njegova zamjenika. U dvije godine promijenio je nekoliko premjera za koje se tvrdilo da su njegovi nasljednici, dok se kuglica ruleta nije zaustavila na Vladimiru Putinu. U svom novogodišnjem obraćanju naciji 31. prosinca 1999. Jeljcin neočekivano najavljuje povlačenje iz politike.



Kćerkini nestašluci napokon su ga došli glave, ali s novim kremaljskim gazdom Putinom sklapa džentlmenski sporazum - nema nikakvog miješanja u politiku, ali on i njegova obitelj ostaju nedodirljivi ne samo za medije nego i za rusko pravosuđe.  Obje su se strane držale dogovora. Jeljcin je živio povučeno u svojoj podmoskovskoj daći, igrao tenis, pio i bio podalje od medijskih reflektora. Možda mu je jedina satisfakcija bila to što je jačanjem Putinove autoritarne vlasti sjećanje na njega ponovno dobivalo na vrijednosti.  





Tiskovni ured ruskog predsjednika priopćio je da će Jeljcin biti pokopan na moskovskom groblju u srijedu 25. travnja, kada će u Rusiji biti proglašen dan žalosti.

U srijedu pokop i dan žalosti

Vlado Vurušić