Otprilike početkom devedesetih, dok je trećina Hrvatske bila okupirana, a nad zemljom se dizao tmast zadah rata, tadašnji stranački lider Marko Veselica prvi je pustio u javnost ideju da se u Hrvatskoj uvede zakon o jeziku i da se po uzoru na NDH osnuje Državni ured za jezik.
Bile su to devedesete, Srbi i Hrvati krvavo su ratovali, a mnogošto (pa i jezik) u to je doba bilo podređeno pojednostavljenoj, dvopolnoj slici svijeta, po kojoj se sve u Hrvatskoj svodilo na "oslobađanje od Srba". U ime tog "oslobađanja" brojni su luzeri objavljivali ono što se zvalo "razlikovni rječnici", neki danas liberalni kolege opominjali su me da se "ne kaže spisak, nego popis", a razni političari, od Veselice do Vukojevića i Šeksa, umovali su o zakonskim prijedlozima koji su svi imali isti cilj: smjestiti hrvatskog jezikoslovnog redara na hrvatsku istočnu granicu te ne dopustiti istočnom uljezu da ikad prijeđe Dunav, Unu i Troglav, bilo čizmom bilo pravopisom. Jezik u to vrijeme nije bio ništa drugo doli jedna od bojišnica, a akter borbe bila je država kojoj je posao trebao biti da na tom jezičnom kupusištu zavede red silom puške i zakona.
Petnaest godina kasnije, Hrvati su postali pametniji i nešto su naučili. Naučili su da je postmoderni svijet neusporedivo složeniji nego što su mislili, a to ne vrijedi samo za politiku i ekonomiju, nego i za jezik. Prije 15 godina hrvatska je ideologija vjerovala u trabunjanja o "mi smo uvijek bili Europa" i mislila da je obrana od istoka naš trajni modus vivendi. Umjesto toga, probudila se u svijetu gdje smo i mi i Srbi efemerne kolonije, u kojem banka srednjeg ranga u Hrvatskoj ima veći utjecaj od vlade, a ta Europa nad kojom smo toliko slinili najednom nam se baš više i ne sviđa. Slično se dogodilo i u jeziku. Dok su "stražari na Drini" bdjeli nad turcizmima, iza njihovih leđa događale su se stvari zbog kojih sad u nevjerici trljaju oči.
Svo to vrijeme hrvatska ideologija i hrvatska filologija vjerovale su da će, kao posljedica državne suverenosti, zavladati nova jezična pastorala, stanje herderijanske ubave idile. Kroz te godine jezikoslovci su ornim žarom medijevalnih teologa vojevali oko irelevantnih potankosti kao što su "ne ću" i "neću" ili "strjelica" i "strelica", ne primjećujući da tamo kroz prozor, u zbiljskom svijetu, frustrirana i prestrašena nacija tone u sve opipljiviju funkcionalnu nepismenost. Dok su filolozi raspravljali o tome kakav će biti tornjić na krovu jezične kuće, pod njima su se prosjeli temelji. Jezik o kojem govore više ne postoji.
Kaj iz crtića
Prije nekoliko tjedana otišao sam u najveći zagrebački kinematograf, Cinestar. Čekajući film, gledao sam reklamu za iznajmljivanje prostora u kojoj spomenuti Cinestar tvrdi da su njihova kina odlična za "organizaciju evenata", a posebno za "launch proizvoda", te da je u predvorju moguća "organizacija cateringa". U istom kinematografu potom sam pogledao crtani film u kojem je glavni junak govorio zagrebački kajkavski, a šaljivi epizodisti pričali su splitski i držićevski raguzinski. Doma u Splitu, nekoliko dana potom, naložio sam sinu da napravi nešto što je on držao čudnim. "Kaj?" pitao me zabezeknuto, a ja sam ga upitao kako to da govori kajkavski. "Tako govore u crtićima kad se čude", odgovorio je i nastavio gledati TV. Na TV-u je bio dječji program, a Ivana Plechinger ili Kiki Ugrina ugodno su cvrkutali na zagrebačkom slangu.
Eto, to je svijet koji se dogodio pod nosom hrvatske filologije dok je ona raspravljala o pravopisnim finesama. U tom zbiljskom svijetu hrvatski je jezik doživio poluraspad baš poput kocke obogaćena urana. Hrvatski standard danas je kulturalno kontaminirani jezik od kojeg svatko namršteno okreće glavu. Štokavska ijekavica danas ima reputaciju seljačkog inferiornog jezika kojim govore Hercegovci i Kordunaši, te koji doličan građanin mora izbjegavati. Nova proza, novi film i tekstovi pop-glazbe, nezadovoljni tim jezikom, pobjegli su u zagrebački i splitski slang, u kajkavski, bosanski ili istarsku čakavicu.
Povratak slenga
Od TBF-a do Jergovića, od Morožina do Metastaza i od Rundeka do Arsena Ostojića, čitava je bitna hrvatska kultura inojezična, nastala u džepovima otpora normiranju. U toj feudalnoj anarhiji u kojoj centralnu vlast nitko niti poštuje niti priznaje, stigli su, naravno, "strani zavojevači". Ti "zavojevači" su, dakako, eventi i brejnstorminzi, caterinzi i team buildinzi, ali kad čovjek diže kuku i motiku na tu bratiju anglizama, onda ne smije izgubiti iz vida se oni ovdje i sada nisu našli po Duhu Svetom. Ta angloalohtona jezična naplavina dogodila se i iz istih razloga iz kojih i prodor dijalekta i slenga. Zbilja se promijenila, a jezik je nije pratio jer je bio krut i primitivan. Taj je jezik prije 150 godina napustio selo, ali ni danas nije sposoban sažvakati urbanitet (a to znači nahtkasl, hal, portun, haustor, bonagraciju i škovaceru). Umjesto da čeka da taj jezik sažvače postindustrijsko i informatičko društvo, zbilja je krenula svojim putem i improvizirala jezik koji joj je trebao. Na kupusištu je opet nered, a jezikoslovne snage u taj bi nered intervenirale specijalnim postrojbama. Opet se iz naftalina vadi interventno sredstvo devedesetih - zakon o jeziku koji će nas, vjeruju filološki utopisti, vratiti u stanje prirodne idile, nikad dosegnutu jezičnu čistoću.
Problem s takvim razmišljanjem je to što njegovi pristaše ne razumiju u kakvom svijetu živimo. Oni vjeruju da je ovo svijet gdje suverenost pridržavaju države, a jezici su entiteti koji obitavaju od jedne do druge granice i jurisdikciju prepuštaju susjedu. Vlast nad jezikom odavno više nemaju države, nego akteri simboličke proizvodnje - a to znači nakladnici, televizije, diskografi. U mnogo moćnijoj Njemačkoj jedan jedini nakladnik bio je sposoban srušiti pravopisnu reformu. Već danas hrvatski se govori od Pertha do Čilea, a već sutra petina Zagreba ili Dubrovnika govorit će engleski jer će je činiti doseljenici. Ako vam se možda to čini strašno, ne zaboravite da je još jučer u tom istom Dubrovniku ili Zagrebu polovica žitelja pričala mletački, dalmatski i sefardski ili, pak, njemački, mađarski i jidiš.
Još 1981. u "Blade Runneru" Ridley Scott je svojim likovima iz L.A.-a budućnosti dao da govore "city talk" - a to znači mandarinski zaprljan maćama engleskog i španjolskog. Kakav će biti "city talk" sutrašnjeg Zagreba ili Pule, to ne znamo. Ali nešto znamo - da o tome neće odlučivati zakoni.
Jurica Pavičić
Bile su to devedesete, Srbi i Hrvati krvavo su ratovali, a mnogošto (pa i jezik) u to je doba bilo podređeno pojednostavljenoj, dvopolnoj slici svijeta, po kojoj se sve u Hrvatskoj svodilo na "oslobađanje od Srba". U ime tog "oslobađanja" brojni su luzeri objavljivali ono što se zvalo "razlikovni rječnici", neki danas liberalni kolege opominjali su me da se "ne kaže spisak, nego popis", a razni političari, od Veselice do Vukojevića i Šeksa, umovali su o zakonskim prijedlozima koji su svi imali isti cilj: smjestiti hrvatskog jezikoslovnog redara na hrvatsku istočnu granicu te ne dopustiti istočnom uljezu da ikad prijeđe Dunav, Unu i Troglav, bilo čizmom bilo pravopisom. Jezik u to vrijeme nije bio ništa drugo doli jedna od bojišnica, a akter borbe bila je država kojoj je posao trebao biti da na tom jezičnom kupusištu zavede red silom puške i zakona.
Petnaest godina kasnije, Hrvati su postali pametniji i nešto su naučili. Naučili su da je postmoderni svijet neusporedivo složeniji nego što su mislili, a to ne vrijedi samo za politiku i ekonomiju, nego i za jezik. Prije 15 godina hrvatska je ideologija vjerovala u trabunjanja o "mi smo uvijek bili Europa" i mislila da je obrana od istoka naš trajni modus vivendi. Umjesto toga, probudila se u svijetu gdje smo i mi i Srbi efemerne kolonije, u kojem banka srednjeg ranga u Hrvatskoj ima veći utjecaj od vlade, a ta Europa nad kojom smo toliko slinili najednom nam se baš više i ne sviđa. Slično se dogodilo i u jeziku. Dok su "stražari na Drini" bdjeli nad turcizmima, iza njihovih leđa događale su se stvari zbog kojih sad u nevjerici trljaju oči.
Svo to vrijeme hrvatska ideologija i hrvatska filologija vjerovale su da će, kao posljedica državne suverenosti, zavladati nova jezična pastorala, stanje herderijanske ubave idile. Kroz te godine jezikoslovci su ornim žarom medijevalnih teologa vojevali oko irelevantnih potankosti kao što su "ne ću" i "neću" ili "strjelica" i "strelica", ne primjećujući da tamo kroz prozor, u zbiljskom svijetu, frustrirana i prestrašena nacija tone u sve opipljiviju funkcionalnu nepismenost. Dok su filolozi raspravljali o tome kakav će biti tornjić na krovu jezične kuće, pod njima su se prosjeli temelji. Jezik o kojem govore više ne postoji.
Kaj iz crtića
| Hrvatski standard danas je kulturalno kontaminirani jezik |
Eto, to je svijet koji se dogodio pod nosom hrvatske filologije dok je ona raspravljala o pravopisnim finesama. U tom zbiljskom svijetu hrvatski je jezik doživio poluraspad baš poput kocke obogaćena urana. Hrvatski standard danas je kulturalno kontaminirani jezik od kojeg svatko namršteno okreće glavu. Štokavska ijekavica danas ima reputaciju seljačkog inferiornog jezika kojim govore Hercegovci i Kordunaši, te koji doličan građanin mora izbjegavati. Nova proza, novi film i tekstovi pop-glazbe, nezadovoljni tim jezikom, pobjegli su u zagrebački i splitski slang, u kajkavski, bosanski ili istarsku čakavicu.
Povratak slenga
Od TBF-a do Jergovića, od Morožina do Metastaza i od Rundeka do Arsena Ostojića, čitava je bitna hrvatska kultura inojezična, nastala u džepovima otpora normiranju. U toj feudalnoj anarhiji u kojoj centralnu vlast nitko niti poštuje niti priznaje, stigli su, naravno, "strani zavojevači". Ti "zavojevači" su, dakako, eventi i brejnstorminzi, caterinzi i team buildinzi, ali kad čovjek diže kuku i motiku na tu bratiju anglizama, onda ne smije izgubiti iz vida se oni ovdje i sada nisu našli po Duhu Svetom. Ta angloalohtona jezična naplavina dogodila se i iz istih razloga iz kojih i prodor dijalekta i slenga. Zbilja se promijenila, a jezik je nije pratio jer je bio krut i primitivan. Taj je jezik prije 150 godina napustio selo, ali ni danas nije sposoban sažvakati urbanitet (a to znači nahtkasl, hal, portun, haustor, bonagraciju i škovaceru). Umjesto da čeka da taj jezik sažvače postindustrijsko i informatičko društvo, zbilja je krenula svojim putem i improvizirala jezik koji joj je trebao. Na kupusištu je opet nered, a jezikoslovne snage u taj bi nered intervenirale specijalnim postrojbama. Opet se iz naftalina vadi interventno sredstvo devedesetih - zakon o jeziku koji će nas, vjeruju filološki utopisti, vratiti u stanje prirodne idile, nikad dosegnutu jezičnu čistoću.
Problem s takvim razmišljanjem je to što njegovi pristaše ne razumiju u kakvom svijetu živimo. Oni vjeruju da je ovo svijet gdje suverenost pridržavaju države, a jezici su entiteti koji obitavaju od jedne do druge granice i jurisdikciju prepuštaju susjedu. Vlast nad jezikom odavno više nemaju države, nego akteri simboličke proizvodnje - a to znači nakladnici, televizije, diskografi. U mnogo moćnijoj Njemačkoj jedan jedini nakladnik bio je sposoban srušiti pravopisnu reformu. Već danas hrvatski se govori od Pertha do Čilea, a već sutra petina Zagreba ili Dubrovnika govorit će engleski jer će je činiti doseljenici. Ako vam se možda to čini strašno, ne zaboravite da je još jučer u tom istom Dubrovniku ili Zagrebu polovica žitelja pričala mletački, dalmatski i sefardski ili, pak, njemački, mađarski i jidiš.
Još 1981. u "Blade Runneru" Ridley Scott je svojim likovima iz L.A.-a budućnosti dao da govore "city talk" - a to znači mandarinski zaprljan maćama engleskog i španjolskog. Kakav će biti "city talk" sutrašnjeg Zagreba ili Pule, to ne znamo. Ali nešto znamo - da o tome neće odlučivati zakoni.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....