Svake godine oko 400 ljudi oboli od leukemije. Agresivna je, bolna i ubija tijelo i dušu. Za većinu oboljelih transplantacija koštane srži jedina je prilika za preživljavanje, a otkako su liječnici s Rebra pod vodstvom prof.
Borisa Labara i prim.
Vinka Bogdanića prije 25 godina obavili prvu transplantaciju koštane srži na 24-godišnjem mladiću s aplastičnom anemijom, do danas je tom metodom liječeno više od 1000 oboljelih.
Jutarnji je razgovarao s dvoje pacijenata koji su uspjeli pobijediti leukemiju upravo transplantacijom koštane srži. Jedan od njih, 60-godišnji umirovljeni komunalni inspektor Vladimir Kveštek, jedan je od najdulje živućih pacijenata s presađenom koštanom srži u Hrvatskoj. Transplantaciji je podvrgnut prije 17 i pol godina, a dulje od njega živi samo slovenska pacijentica kojoj je na Rebru presađena koštana srž prije više od 20 godina.
- Kada sam obolio, nitko osim mene nije vjerovao da ću se izliječiti - kaže Vladimir Kveštek. Posumnjao je da nešto nije u redu kada su mu se sredinom 1989. godine naglo počeli kvariti zubi i osjetio je neopisiv umor. Kao i većina, pripisao je to poslu koji je često "nosio" kući i radio do sitnih noćnih sati. Stomatologinja mu je najprije izvadila jedan zub, krvario je tjedan dana, a potom i drugi zub, i ponovno je krvario. Zbog sumnje u šećer poslan je na vađenje krvi.
- Godinama sam organizirao dobrovoljno davalaštvo krvi i da sam sam pogledao nalaz, odmah bih shvatio. No nisam ga pogledao, spremio sam ga i otišao svojoj liječnici. Šok koji sam vidio na njezinu licu natjerao me da joj kažem da mi pokaže nalaze. Leukociti 35.000. Odmah mi je bilo jasno - prisjeća se Vladimir. I prije nego što je došao na Zavod za hematologiju, čvrsto je odlučio da će pobijediti bolest i da ga ona neće slomiti. Odbijao je, kaže, sve dobronamjerne savjete za odlascima različitim "alternativcima". - Vjerovao sam svojim liječnicima - kaže. Na poslu je tajio da ima leukemiju, sve dok se nije pročulo, no čvrsto je odlučio da će raditi dokle god bude mogao unatoč čuđenju kolega koji su ga stalno pitali zašto radi.
Transplantaciju koštane srži čekao je 13 mjeseci. Potpuna podudarnost pronađena je u njegova dvije godine mlađeg brata. U međuvremenu je svakog utorka odlazio na vađenje krvi u KB Dubrava.
- Znao sam da me ništa neće slomiti, ni to čekanje ni stalni odlasci liječnicima. Osjećao sam se dovoljno snažnim da pobijedim bolest i vjerovao da ću ja biti jedan od onih koji se izliječe. Statistika kaže da se izliječe svaka dva od tri oboljela od leukemije, riječ koju su svi izbjegavali izgovoriti na glas. Liječnica u Dubravi stalno mi je govorila "ta vaša bolest", "ta bolest na koju sumnjamo" dok je nisam pitao ima li moja bolest ime. Liječnica je rekla da ima, ali da to najprije kažu obitelji, pa postupno i pacijentu - kaže Vladimir. Liječnica je napokon i izgovorila naglas dijagnozu kada joj je obećao da "neće čupati kosu i bacati se po podu te da je dovoljno velik i jak da se nosi sa svojom bolešću".
- Objasnila mi je što me čeka. Lijekovima i zračenjem mogu me držati na životu tri do pet godina, a ako nađemo podudarnog donora, rješenje je transplantacija koštane srži - kaže Vladimir. Bio je 280. pacijent kojemu su zagrebački liječnici presadili koštanu srž.
Prije operacije tražio je da mu pokažu "šator", prostor od dva četvorna metra okružen prozirnim najlonom u kojemu pacijenti leže potpuno izolirani od vanjskih utjecaja i na taj ih se način pokušava zaštititi od mogućih infekcija jer je njihov imunološki sustav potpuno oslabljen.
- Ondje je ležao jedan pacijent koji mi je objasnio sve o "životu u šatoru" i rekao mi je da je to mjesto na kojemu mnogi odustanu i prestanu se boriti. Stalno gledaš u taj najlon i razmišljaš o tome hoće li tvoj organizam prihvatiti koštanu srž. Ja sam odmah razvio strategiju o preživljavanju u šatoru. Shvatio sam da mogu uz pod provući slušalice, a izvan šatora staviti radio. To će mi pomoći da znam što se vani događa. Poslije sam u šatoru redovito čitao novine i rješavao križaljke. Oko sebe sam gledao mnoge koji su samo zurili preda se ne videći više smisao da se bore protiv opake bolesti - prisjeća se Vladimir. Uoči operacije oprostio se od svojih kolega na poslu. Rekao im je: "Vidimo se na proljeće."
- Nitko mi nije vjerovao. Ja jesam - kaže. Liječnici su mu prije operacije rekli da se ne treba bojati, da oni imaju sve što i ostale svjetske i europske klinike i da znaju sve što zna i svijet.
"Ostalo je na tebi", poručili su mu.
Nakon operacije proveo je 30 dana u sterilitetu, ukupno 96 dana u bolnici.
- Sva mi je kosa otpala od zračenja, ostale su samo trepavice, a sa 90 sam kilograma pao na 63. Ništa me nije boljelo, ali sam povraćao tri do četiri puta na dan zbog terapije - kaže Vladimir. Nakon izlaska iz bolnice masku preko lica, koja je njegov oslabljeni organizam štitila od mogućih infekcija, nosio je još tri i pol mjeseca. Radio je i putovao mnogo, iako nije smio. Liječnicima je to priznao tek mnogo poslije.
- To me veselilo i liječilo me - kaže Vladimir. Kad se danas osvrne na svoju bolest, kaže da je najteže bilo čekanje, najprije nalaza koji će pokazati podudarnost mogućih darivatelja, potom u redu za transplantaciju, zatim onih dana, 11., 22., i 33., kada čekaš hoće li organizam odbaciti koštanu srž.
- Dolazi doktorica, odjevena kao Marsovac, i punktira. Prvi nalaz - 900 novih leukocita, drugi 1200 više. Osjećaš se kao da si dobio jack-pot. Ali treba vjerovati da se bolest može pobijediti jer zaista i može - kaže Vladimir. Njegov brat, koji mu je bio donor, dva tjedna nakon vađenja koštane srži vratio se na posao. Vladimir danas više nije bolestan, a u šali dodaje da će uskoro proslaviti punoljetnost jer je od transplantacije počeo brojiti svoje godine drugog života.
Tugomir Gverić (50) izbrojio je 13 takvih godina. Kirurg u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh kaže kako je on primjer da bolest pogađa i liječnike. A njega je pogodila u najgore vrijeme.
- Bilo je to vrijeme rata. Bio sam načelnik saniteta glavnog stožera HVO-a, a onda sam jednog dana 1994. godine izravno s fronte došao u drugu borbu, u borbu za svoj život. - kaže Tugomir.
Sam je napipao kvržicu u trbuhu, a kao kirurg je znao da ona tu "nema što tražiti". Potom mu je natekao i limfni čvor na vratu. Otišao je liječniku, a dijagnoza je bila non-Hodgkin.
- Kada mi je prof. Labar počeo objašnjavati što mi je i što me sve čeka, rekao sam mu da mi ništa ne govori jer ja o tome nemam pojma, pa bih mogao pogrešno shvatiti. Neka mi samo kaže kada ću se vratiti na posao. Rekao je da će to biti za deset mjeseci. Prevario se. Bilo je za 12 - priča nam Tugomir Gverić.
- Imao sam malu djecu, želio sam raditi u kirurgiji, a uletio sam s bojišnice u neku stravičnu priču. Bilo je grozno. Mom su bratu tri mjeseca prije dijagnosticirali rak kostiju. Nažalost, nije se izliječio, umro je. Ja sam u bolnicu otišao sredinom srpnja 1994. godine. U trenutku kada sam počeo dobivati zračenje rekao sam si: "OK, idemo se sada boriti!" - kaže Tugomir. Liječnici su mu namjeravali transplantirati njegovu koštanu srž. Stanice su bile pohranjene u poseban spremnik koji zamalo nije "preživio".
- Stanice su mi trebale biti vraćene, a tih je dana 1995. raketiran Zagreb. Ja sam samo molio da spase spremnike, u njima je moj život. Strašno je bilo, ali liječnici su radili predano i u tim teškim ratnim vremenima. Nakon operacije s prof. Labarom najviše sam pričao o ratu i privatizaciji. Bilo mi je strašno što su moji dečki na terenu, u ratu, dok se neki bogate i koriste ratnom situacijom, a ja sam potpuno nemoćan. Iz prozorske sam sobe gledao jablane, kako listaju, a zatim pada lišće s njih, napadaju ih vrane, i onda u proljeće ponovno ožive. Gledaš to i pitaš se što će biti s tobom. Molio sam Očenaš, kao nikada u životu, želio sam da moja djeca završe fakultete, pa neka me onda Bog uzme ako mora - priča danas Tugomir. Bolnicu Rebro napustio je potkraj svibnja, a u kolovozu je već sudjelovao u vojnoredarstvenoj akciji Oluja. Potom se vratio u bolnicu Sveti Duh, završio specijalizaciju za plastičnu kirurgiju, a danas kaže da ima sasvim drugačiji odnos prema pacijentima.
- Ja sam se našao u obje uloge. Svojim pacijentima govorim što se meni dogodilo. Pričam s njima i kad im se milijun puta zaplače i kad ne vjeruju da mogu izdržati jer je tako bilo i meni - kaže Tugomir Gverić.
Svake godine stotinu bolesnika oboljelih od leukemije i limfoma proživljava ta iskustva. Svaki drugi preživi pet godina nakon transplantacije, a zahvaljujući lijekovima, kaže doc. dr. Mirando Mrsić iz Zavoda za hematologiju na Rebru, danas mnogi liječeni pacijenti ipak mogu doživjeti normalnu starost.
- Godine 1983. kada je na Rebru izveden pionirski pothvat transplantacije koštane srži, statistike su bile strašne. Gotovo 100 posto bolesnika je umiralo. No transplantacija im je bila prilika za preživljavanje. Danas radimo od 20 do 25 transplantacija na godinu, i od darivatelja unutar i izvan obitelji te oko 100 vlastitih transplantacija (autolognih). Uspjeli smo se izboriti za to da HZZO podmiruje sve troškove. Liječenje i transplantacija su skupi. Cijena transplantacije koštane srži unutar obitelji iznosi i do 150.000 eura, a od nesrodnog darivatelja je i do 500.000 eura - kaže doc. Mrsić. Dodaje da su njihov najveći poticaj izliječeni pacijenti, a liječnici sve pacijente znaju "u dušu".
- Proživljavamo sve njihove situacije tijekom bolesti. Zajedno se borimo, a katkad smo i ulogama u kojima ne bismo trebali biti. Recimo, kada smo transplantirali koštanu srž jednoj pacijentici, nalazi tkivne podudarnosti za mogućeg donora pokazali su da njezini roditelji nisu biološki roditelji. Bila je posvojena, a to nije znala. Dvojili smo treba li joj to reći. Roditelji koji su je posvojili rekli su nam da ona ima biološkog brata za kojega ne zna, ali koji bi mogao biti potencijalni donor. Rekli smo joj sve, pronašli smo njezina brata i on joj je darovao koštanu srž. Danas je ona živa i jedna je od pacijentica s najduljim stažem donirane koštane srži - kaže doc. Mrsić. Koliko se najdulje može živjeti s transplantiranom koštanom srži, liječnici još ne znaju. Nadaju se da će svi živjeti kao i većina ostalih ljudi i doživjeti starost.
Prof. Boris Labar, od kojega je i krenula transplantacija koštane srži u Hrvatskoj, prisjeća se svoga prvog pacijenta kojega je operirao 8. veljače 1983. godine.
- Bio sam tada mlad liječnik, imao sam 35. godina. Nismo ni znali što radimo, ali smo znali da je transplantacija koštane srži prilika za život mnogim bolesnicima. Transplantacija koštane srži tada je još bila eksperimentalna metoda liječenja, ali bila je metoda koja je obećavala. I krenuli smo u to. Danas smo to razvili do rutine i obučili mlade snage koje će nastaviti našim stopama. Sjećam se prvog pacijenta koji je zajedno s našim pionirskim pothvatom ušao u povijest hrvatske transplantacije. Bio je to mladić iz Srebrenice s teškom aplastičnom anemijom. Bio je iznimno mnogo liječen i prilično otporan na primjenu matičnih stanica. Uspjeli smo iz drugog pokušaja. Zaljubio se dok je bio na našem odjelu u jednu pacijenticu, vjenčali su se, no četiri godine poslije, nažalost, umro je - kaže prof. Boris Labar.
Suzana Ciboci
Jutarnji je razgovarao s dvoje pacijenata koji su uspjeli pobijediti leukemiju upravo transplantacijom koštane srži. Jedan od njih, 60-godišnji umirovljeni komunalni inspektor Vladimir Kveštek, jedan je od najdulje živućih pacijenata s presađenom koštanom srži u Hrvatskoj. Transplantaciji je podvrgnut prije 17 i pol godina, a dulje od njega živi samo slovenska pacijentica kojoj je na Rebru presađena koštana srž prije više od 20 godina.
|
Vlado i Tugomir
|
- Godinama sam organizirao dobrovoljno davalaštvo krvi i da sam sam pogledao nalaz, odmah bih shvatio. No nisam ga pogledao, spremio sam ga i otišao svojoj liječnici. Šok koji sam vidio na njezinu licu natjerao me da joj kažem da mi pokaže nalaze. Leukociti 35.000. Odmah mi je bilo jasno - prisjeća se Vladimir. I prije nego što je došao na Zavod za hematologiju, čvrsto je odlučio da će pobijediti bolest i da ga ona neće slomiti. Odbijao je, kaže, sve dobronamjerne savjete za odlascima različitim "alternativcima". - Vjerovao sam svojim liječnicima - kaže. Na poslu je tajio da ima leukemiju, sve dok se nije pročulo, no čvrsto je odlučio da će raditi dokle god bude mogao unatoč čuđenju kolega koji su ga stalno pitali zašto radi.
Transplantaciju koštane srži čekao je 13 mjeseci. Potpuna podudarnost pronađena je u njegova dvije godine mlađeg brata. U međuvremenu je svakog utorka odlazio na vađenje krvi u KB Dubrava.
- Znao sam da me ništa neće slomiti, ni to čekanje ni stalni odlasci liječnicima. Osjećao sam se dovoljno snažnim da pobijedim bolest i vjerovao da ću ja biti jedan od onih koji se izliječe. Statistika kaže da se izliječe svaka dva od tri oboljela od leukemije, riječ koju su svi izbjegavali izgovoriti na glas. Liječnica u Dubravi stalno mi je govorila "ta vaša bolest", "ta bolest na koju sumnjamo" dok je nisam pitao ima li moja bolest ime. Liječnica je rekla da ima, ali da to najprije kažu obitelji, pa postupno i pacijentu - kaže Vladimir. Liječnica je napokon i izgovorila naglas dijagnozu kada joj je obećao da "neće čupati kosu i bacati se po podu te da je dovoljno velik i jak da se nosi sa svojom bolešću".
- Objasnila mi je što me čeka. Lijekovima i zračenjem mogu me držati na životu tri do pet godina, a ako nađemo podudarnog donora, rješenje je transplantacija koštane srži - kaže Vladimir. Bio je 280. pacijent kojemu su zagrebački liječnici presadili koštanu srž.
Prije operacije tražio je da mu pokažu "šator", prostor od dva četvorna metra okružen prozirnim najlonom u kojemu pacijenti leže potpuno izolirani od vanjskih utjecaja i na taj ih se način pokušava zaštititi od mogućih infekcija jer je njihov imunološki sustav potpuno oslabljen.
- Ondje je ležao jedan pacijent koji mi je objasnio sve o "životu u šatoru" i rekao mi je da je to mjesto na kojemu mnogi odustanu i prestanu se boriti. Stalno gledaš u taj najlon i razmišljaš o tome hoće li tvoj organizam prihvatiti koštanu srž. Ja sam odmah razvio strategiju o preživljavanju u šatoru. Shvatio sam da mogu uz pod provući slušalice, a izvan šatora staviti radio. To će mi pomoći da znam što se vani događa. Poslije sam u šatoru redovito čitao novine i rješavao križaljke. Oko sebe sam gledao mnoge koji su samo zurili preda se ne videći više smisao da se bore protiv opake bolesti - prisjeća se Vladimir. Uoči operacije oprostio se od svojih kolega na poslu. Rekao im je: "Vidimo se na proljeće."
- Nitko mi nije vjerovao. Ja jesam - kaže. Liječnici su mu prije operacije rekli da se ne treba bojati, da oni imaju sve što i ostale svjetske i europske klinike i da znaju sve što zna i svijet.
"Ostalo je na tebi", poručili su mu.
Nakon operacije proveo je 30 dana u sterilitetu, ukupno 96 dana u bolnici.
- Sva mi je kosa otpala od zračenja, ostale su samo trepavice, a sa 90 sam kilograma pao na 63. Ništa me nije boljelo, ali sam povraćao tri do četiri puta na dan zbog terapije - kaže Vladimir. Nakon izlaska iz bolnice masku preko lica, koja je njegov oslabljeni organizam štitila od mogućih infekcija, nosio je još tri i pol mjeseca. Radio je i putovao mnogo, iako nije smio. Liječnicima je to priznao tek mnogo poslije.
- To me veselilo i liječilo me - kaže Vladimir. Kad se danas osvrne na svoju bolest, kaže da je najteže bilo čekanje, najprije nalaza koji će pokazati podudarnost mogućih darivatelja, potom u redu za transplantaciju, zatim onih dana, 11., 22., i 33., kada čekaš hoće li organizam odbaciti koštanu srž.
- Dolazi doktorica, odjevena kao Marsovac, i punktira. Prvi nalaz - 900 novih leukocita, drugi 1200 više. Osjećaš se kao da si dobio jack-pot. Ali treba vjerovati da se bolest može pobijediti jer zaista i može - kaže Vladimir. Njegov brat, koji mu je bio donor, dva tjedna nakon vađenja koštane srži vratio se na posao. Vladimir danas više nije bolestan, a u šali dodaje da će uskoro proslaviti punoljetnost jer je od transplantacije počeo brojiti svoje godine drugog života.
Tugomir Gverić (50) izbrojio je 13 takvih godina. Kirurg u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh kaže kako je on primjer da bolest pogađa i liječnike. A njega je pogodila u najgore vrijeme.
- Bilo je to vrijeme rata. Bio sam načelnik saniteta glavnog stožera HVO-a, a onda sam jednog dana 1994. godine izravno s fronte došao u drugu borbu, u borbu za svoj život. - kaže Tugomir.
Sam je napipao kvržicu u trbuhu, a kao kirurg je znao da ona tu "nema što tražiti". Potom mu je natekao i limfni čvor na vratu. Otišao je liječniku, a dijagnoza je bila non-Hodgkin.
- Kada mi je prof. Labar počeo objašnjavati što mi je i što me sve čeka, rekao sam mu da mi ništa ne govori jer ja o tome nemam pojma, pa bih mogao pogrešno shvatiti. Neka mi samo kaže kada ću se vratiti na posao. Rekao je da će to biti za deset mjeseci. Prevario se. Bilo je za 12 - priča nam Tugomir Gverić.
- Imao sam malu djecu, želio sam raditi u kirurgiji, a uletio sam s bojišnice u neku stravičnu priču. Bilo je grozno. Mom su bratu tri mjeseca prije dijagnosticirali rak kostiju. Nažalost, nije se izliječio, umro je. Ja sam u bolnicu otišao sredinom srpnja 1994. godine. U trenutku kada sam počeo dobivati zračenje rekao sam si: "OK, idemo se sada boriti!" - kaže Tugomir. Liječnici su mu namjeravali transplantirati njegovu koštanu srž. Stanice su bile pohranjene u poseban spremnik koji zamalo nije "preživio".
- Stanice su mi trebale biti vraćene, a tih je dana 1995. raketiran Zagreb. Ja sam samo molio da spase spremnike, u njima je moj život. Strašno je bilo, ali liječnici su radili predano i u tim teškim ratnim vremenima. Nakon operacije s prof. Labarom najviše sam pričao o ratu i privatizaciji. Bilo mi je strašno što su moji dečki na terenu, u ratu, dok se neki bogate i koriste ratnom situacijom, a ja sam potpuno nemoćan. Iz prozorske sam sobe gledao jablane, kako listaju, a zatim pada lišće s njih, napadaju ih vrane, i onda u proljeće ponovno ožive. Gledaš to i pitaš se što će biti s tobom. Molio sam Očenaš, kao nikada u životu, želio sam da moja djeca završe fakultete, pa neka me onda Bog uzme ako mora - priča danas Tugomir. Bolnicu Rebro napustio je potkraj svibnja, a u kolovozu je već sudjelovao u vojnoredarstvenoj akciji Oluja. Potom se vratio u bolnicu Sveti Duh, završio specijalizaciju za plastičnu kirurgiju, a danas kaže da ima sasvim drugačiji odnos prema pacijentima.
- Ja sam se našao u obje uloge. Svojim pacijentima govorim što se meni dogodilo. Pričam s njima i kad im se milijun puta zaplače i kad ne vjeruju da mogu izdržati jer je tako bilo i meni - kaže Tugomir Gverić.
Svake godine stotinu bolesnika oboljelih od leukemije i limfoma proživljava ta iskustva. Svaki drugi preživi pet godina nakon transplantacije, a zahvaljujući lijekovima, kaže doc. dr. Mirando Mrsić iz Zavoda za hematologiju na Rebru, danas mnogi liječeni pacijenti ipak mogu doživjeti normalnu starost.
- Godine 1983. kada je na Rebru izveden pionirski pothvat transplantacije koštane srži, statistike su bile strašne. Gotovo 100 posto bolesnika je umiralo. No transplantacija im je bila prilika za preživljavanje. Danas radimo od 20 do 25 transplantacija na godinu, i od darivatelja unutar i izvan obitelji te oko 100 vlastitih transplantacija (autolognih). Uspjeli smo se izboriti za to da HZZO podmiruje sve troškove. Liječenje i transplantacija su skupi. Cijena transplantacije koštane srži unutar obitelji iznosi i do 150.000 eura, a od nesrodnog darivatelja je i do 500.000 eura - kaže doc. Mrsić. Dodaje da su njihov najveći poticaj izliječeni pacijenti, a liječnici sve pacijente znaju "u dušu".
- Proživljavamo sve njihove situacije tijekom bolesti. Zajedno se borimo, a katkad smo i ulogama u kojima ne bismo trebali biti. Recimo, kada smo transplantirali koštanu srž jednoj pacijentici, nalazi tkivne podudarnosti za mogućeg donora pokazali su da njezini roditelji nisu biološki roditelji. Bila je posvojena, a to nije znala. Dvojili smo treba li joj to reći. Roditelji koji su je posvojili rekli su nam da ona ima biološkog brata za kojega ne zna, ali koji bi mogao biti potencijalni donor. Rekli smo joj sve, pronašli smo njezina brata i on joj je darovao koštanu srž. Danas je ona živa i jedna je od pacijentica s najduljim stažem donirane koštane srži - kaže doc. Mrsić. Koliko se najdulje može živjeti s transplantiranom koštanom srži, liječnici još ne znaju. Nadaju se da će svi živjeti kao i većina ostalih ljudi i doživjeti starost.
Prof. Boris Labar, od kojega je i krenula transplantacija koštane srži u Hrvatskoj, prisjeća se svoga prvog pacijenta kojega je operirao 8. veljače 1983. godine.
- Bio sam tada mlad liječnik, imao sam 35. godina. Nismo ni znali što radimo, ali smo znali da je transplantacija koštane srži prilika za život mnogim bolesnicima. Transplantacija koštane srži tada je još bila eksperimentalna metoda liječenja, ali bila je metoda koja je obećavala. I krenuli smo u to. Danas smo to razvili do rutine i obučili mlade snage koje će nastaviti našim stopama. Sjećam se prvog pacijenta koji je zajedno s našim pionirskim pothvatom ušao u povijest hrvatske transplantacije. Bio je to mladić iz Srebrenice s teškom aplastičnom anemijom. Bio je iznimno mnogo liječen i prilično otporan na primjenu matičnih stanica. Uspjeli smo iz drugog pokušaja. Zaljubio se dok je bio na našem odjelu u jednu pacijenticu, vjenčali su se, no četiri godine poslije, nažalost, umro je - kaže prof. Boris Labar.
Suzana Ciboci
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....