Varšavska ulica u Zagrebu, nekadašnja Klošterska pa Samostanska, posljednjih je mjeseci postala poprište platealnog sukoba dviju koncepcija razvitka gradskog središta. Po jednoj koncepciji središta hrvatskih gradova i velegradova treba podrediti komercijalnoj djelatnosti, omogućiti što veći promet roba, vozila i kupaca, odnosno turista, i na taj način omogućiti veću zaradu na tim ključnim točkama. Po toj koncepciji, položajna renta koju središte nosi samo po sebi, i koja je zapravo opće povijesno dobro (u kojemu općinstvo plaća očuvanje i obnovu spomenika koji čine centar atraktivnim), mora biti stavljena u funkciji privatne inicijative od koje će korist, pored privatnika, vući i država (porez) i grad (prirez).
Po drugoj koncepciji centar mora biti organiziran po mjeri čovjeka, respektirajući naslijeđene gabarite i jamčeći ugodu prije nego profit.
Ulica je nazvana Varšavskom 1946, u znak priznanja mučeničkome poljskome glavnom gradu Warszawi i slavenskom bratstvu (znatno ranije je Ulica Marije Valerije postala Praškom). Zapravo bi se morala pisati Warszawska, a sadašnji oblik nije danak ljubavi spram Vuka, nego činjenici da u hrvatskoj jezičnoj praksi inercija, lijenost i ignorancija uspijevaju nadbiti čak i nacionalizam.
Warszawa (koja je prethodno bila Warszewa ili Warszowa) znači “Warszovo”. Warsz je hipokoristik muškog imena Warcislaw (Wrocislaw, Vratislav). Warcislaw I (iz dinastije Gryfita) bio je zapadnopomorjanski knez 1121-1147, te je posjedovao i selo na mjestu današnje warszawske četvrti Mariensztat.