Životopis Vincenta van Gogha (1853.- 1890.) gotovo je postao sinonim za umjetnički martirij: poistovjećivanje života i umjetnosti u kojem osobne tegobe postaju predložak za, kod njegovih suvremenika neprepoznate, umjetničke trijumfe. Moglo bi se čak ustvrditi da su Vincentove životne nesreće počele i prije njegova rođenja, jer je prva trudnoća njegove majke Anne Corneille, rođene Carbentus (1819.-1907.), udane za protestantskog svećenika Theodorusa van Gogha (1822.- 1885.), završila mrtvorođenčetom, koje je također dobilo ime Vincent Willem van Gogh.
Vincent se rodio godinu dana nakon toga nemilog događaja u župskom dvoru seoceta Groot-Zundert (sjeverni Brabant) kao prvo od šestero djece, od kojih će posebno važan za daljnji tijek njegova života biti četiri godine mlađi brat Theodorus, poznatiji kao Theo.
Život Vincenta van Gogha - tvrdi Ingo F. Walther u uvodu "Taschenove monografije" - bio je pravi neuspjeh. Bio je gubitnik na svim područjima koja su u njegovo vrijeme i u svijetu u kojem je živio bila važna: bio je nesposoban osnovati svoju obitelj, nesposoban skrbiti se za vlastiti život, pa čak i nesposoban za održavanje kontakata s ljudima.
Ali kao slikar pronašao je sredstvo koje mu je omogućilo da kaosu stvarnosti suprotstavi svoj poredak. Njegova umjetnost bila je skup pravila u svijetu te protiv svijeta u kojem se on, kako se činilo, nije snalazio... Nije htio potisnuti stvarnost, nije htio ni patiti odričući se stvarnosti, htio je da ona postane razumljiva i dostupna. Uz pomoć umjetnosti svijet koji mu se činio neprijateljskim trebao je postati i njegov svijet.
Iako se zasigurno nikada neće otresti predodžbe mahnita autodidakta, Van Gogh je posjedovao solidno obrazovanje: nakon završene osnovne škole, od 1864. u internatu uči francuski, engleski i njemački te vježba crtanje, a 1877., prije upisa studija teologije, uzima poduke iz grčkog, latinskog i matematike. Puno čita, posjećuje muzeje i crta, no nakon godinu dana napušta studij.
Vjerojatno je njegov najveći poslovni promašaj bila nemogućnost da se uklopi u uglednu trgovinu umjetnina Goupil&Co u kojoj će njegov mlađi brat Theo ostvariti uspješnu karijeru i financirati bratovu umjetničku produkciju.
Vincent je radio u filijalama u Den Haagu, Parizu i Londonu, što mu je omogućilo da stekne, putem reprodukcija i umjetničkih časopisa, vrlo dobar uvid u suvremene likovne pravce. Kao što smo mogli saznati na nedavnoj izložbi u Klovićevim dvorima, pripadnik Haške škole Antoine Mauve bio je Van Goghov sestrić kod kojeg je dvije godine učio slikarstvo (1881./'82.), a kraće vrijeme bio je upisan i na Umjetničku akademiju u Bruxellesu (1880.)
Bez obzira na ova iskustva, koja će se višestruko oploditi u Van Goghovu slikarstvu, s praktičke i pragmatske strane on je bio u potpunosti izgubljen u vremenu i prostoru. U tom smislu valja razumjeti njegovu odluku da se posveti laičkom propovjedništvu u Borinageu, belgijskom rudarskom području na granici s Francuskom. No Vincentovi plemeniti porivi bili su u apsolutnom raskoraku sa sposobnošću da si osigura svjetovnu egzistenciju.
Njegovu doživotnu sklonost nepredvidivim ekstremima potvrđivale su i kratkoročne neuspješne ljubavne veze, nerijetko i s prostitutkama. Upravo u takvu okružju nastaju i njegova prva važna slikarska ostvarenja poput glasovitih "Seljaka koji jedu krumpir" (1885.), koja slijede Milletovu težnju u oličavanju napora, truda i dostojanstva života osnovanog na radu. "Jako sam se, naime, trudio" - piše Vincent svom bratu Theu - "da gledatelja navedem do pomisli kako ti ljudi koji pod lampom jedu krumpir s rukama kojima ga vade iz zdjele također i otkopavaju zemlju.
Slika, dakle, govori o radu njihovih ruku i o tome da su oni na pošteni način zaslužili svoje jelo ... A oni koji bi seljake radije vidjeli u nekom slatkastom ozračju, neka i dalje ustraju na tome". Taj posljednji Van Goghov iskaz nije teško prepoznati kao odbacivanje postulata Haške škole i njegova učitelja Mauvea. Van Gogh 1885. kraće vrijeme boravi u Antwerpenu, no 1886. odlazi u Pariz gdje stječe ključna poznanstva i spoznaje koje će mu omogućiti da se preobrazi u jednog od najpoticajnijih slikara zadnje četvrtine XIX. stoljeća.
Zahvaljujući bratovoj pomoći, pristupa slikarskoj školi Fernanda Cormona koju pohađaju Henri de Toulouse-Lautrec i Emile Bernard te se upoznaje s pariškom (post)impresionističkom scenom, uključujući i sudbonosno prijateljstvo s Paulom Gauginom.
Kao neizlječivi idealist, Van Gogh u toj boemskoj sredini, u okviru, kako ih je on sam nazvao, "slikara malog Boulevarda", počinje snivati svoj nikad ostvareni san o "umjetničkoj komuni" kojom bi napokon ostvario socijalizaciju i izborio kakav-takav društveni položaj. Iako prihvaća brojna impresionistička slikarska načela, Van Gogh programatski ističe kako "radije slika oči ljudi nego katedrale", što se može smatrati odbacivanjem impresionističkog scijentizma i svjesnom anticipacijom ekspresionističkih načela.
U portretima bilježi svoje ljubavne ("Žena koja sjedi u Café de Tambourin", 1887., s prikazom njegove partnerice Agostine Segatori, bivšega Corotova i Degasova modela) i poslovne ("Portret trgovca bojama Pére Tanguya",1887./'88.) kontakte, koje će, u tom razdoblju podjednako neshvaćeni, Paul Cézanne olako proglasiti "djelom luđaka". Želeći potaknuti svoje sve izrazitije kolorističko nagnuće, Van Gogh odlazi u Arles u Provansi. "Sada kad sam vidio more ..." - zapisao je Van Gogh - "... osjećam koliko je važno biti na jugu i osjetiti da se boja može iskoristiti do krajnjih granica - nije više toliko daleko do Afrike".
Umjesto priželjkivanog zajedništva, dvomjesečni Gauguinov boravak u Arlesu ubrzava Van Goghove psihičke tegobe koje će dokrajčiti njegovo fizičko postojanje. Prema Gauguinovim navodima, 23. prosinca 1888. Van Gogh ga napada britvom, a zatim sebi u trenutku pomračenja uma odsijeca uho i daje ga prostitutki. Gauguin zatim napušta Arles i izvještava Thea o bratovim nedaćama. Stanovnici Arlesa sastavljaju peticiju s nakanom da Van Gogha smjeste u ludnicu, na što on dobrovoljno pristaje u svibnju 1889. i odlazi u sanatorij Saint-Rémy.
Izolacija i ustaljeni dnevni ritam te mogućnost slikanja uz pratnju bolničara Pouleta isprva imaju blagotvoran utjecaj na slikara izmučenog epilepsijom, paranojom i shizofrenijom, no u srpnju iste godine slikajući na otvorenom doživljava težak napadaj. Početak sljedeće godine donosi Van Goghu niz, pokazat će se, zakašnjelih priznanja: kritičar "Mercure de France" hvali njegovo sudjelovanje na izložbi belgijske udruge Les XX, sestra pjesnika Bocha otkupljuje u Bruxellesu "Crveni vinograd" za 400 franaka, a brat Theo sinu daje ime Vincent Villem.
Vincent nakon prebrođene još jedne krize posjećuje Thea u Parizu, koji ga nakon toga smješta u Auvers pod paskom dr. Gaucheta, ljubitelja umjetnosti, koji će Van Goghu pozirati za nekoliko vrlo uspjelih portreta. Doznavši kako je Theo zapao u teškoće, Vincent postaje krajnje zabrinut i u napadu depresije puca si u prsa 27. srpnja 1890., a dva dana nakon toga preminuo je na bratovim rukama.
Na žalost, Theo umire 25. siječnja 1891. u Utrechtu, a 1914. njegov su zemni ostaci ekshumirani i položeni pored bratovih u Auversu. Njihova prepiska danas ima status vrhunskog dokumenta povijesti umjetnosti, a amsterdamski muzej Vincenta van Gogha jedan je od najposjećenijih svjetskih muzeja i uz Rijksmuseum okosnica nizozemske ponude kulturnog turizma.
Darko Glavan
Vincent se rodio godinu dana nakon toga nemilog događaja u župskom dvoru seoceta Groot-Zundert (sjeverni Brabant) kao prvo od šestero djece, od kojih će posebno važan za daljnji tijek njegova života biti četiri godine mlađi brat Theodorus, poznatiji kao Theo.
Život Vincenta van Gogha - tvrdi Ingo F. Walther u uvodu "Taschenove monografije" - bio je pravi neuspjeh. Bio je gubitnik na svim područjima koja su u njegovo vrijeme i u svijetu u kojem je živio bila važna: bio je nesposoban osnovati svoju obitelj, nesposoban skrbiti se za vlastiti život, pa čak i nesposoban za održavanje kontakata s ljudima.
Ali kao slikar pronašao je sredstvo koje mu je omogućilo da kaosu stvarnosti suprotstavi svoj poredak. Njegova umjetnost bila je skup pravila u svijetu te protiv svijeta u kojem se on, kako se činilo, nije snalazio... Nije htio potisnuti stvarnost, nije htio ni patiti odričući se stvarnosti, htio je da ona postane razumljiva i dostupna. Uz pomoć umjetnosti svijet koji mu se činio neprijateljskim trebao je postati i njegov svijet.
Iako se zasigurno nikada neće otresti predodžbe mahnita autodidakta, Van Gogh je posjedovao solidno obrazovanje: nakon završene osnovne škole, od 1864. u internatu uči francuski, engleski i njemački te vježba crtanje, a 1877., prije upisa studija teologije, uzima poduke iz grčkog, latinskog i matematike. Puno čita, posjećuje muzeje i crta, no nakon godinu dana napušta studij.
Vjerojatno je njegov najveći poslovni promašaj bila nemogućnost da se uklopi u uglednu trgovinu umjetnina Goupil&Co u kojoj će njegov mlađi brat Theo ostvariti uspješnu karijeru i financirati bratovu umjetničku produkciju.
Vincent je radio u filijalama u Den Haagu, Parizu i Londonu, što mu je omogućilo da stekne, putem reprodukcija i umjetničkih časopisa, vrlo dobar uvid u suvremene likovne pravce. Kao što smo mogli saznati na nedavnoj izložbi u Klovićevim dvorima, pripadnik Haške škole Antoine Mauve bio je Van Goghov sestrić kod kojeg je dvije godine učio slikarstvo (1881./'82.), a kraće vrijeme bio je upisan i na Umjetničku akademiju u Bruxellesu (1880.)
Bez obzira na ova iskustva, koja će se višestruko oploditi u Van Goghovu slikarstvu, s praktičke i pragmatske strane on je bio u potpunosti izgubljen u vremenu i prostoru. U tom smislu valja razumjeti njegovu odluku da se posveti laičkom propovjedništvu u Borinageu, belgijskom rudarskom području na granici s Francuskom. No Vincentovi plemeniti porivi bili su u apsolutnom raskoraku sa sposobnošću da si osigura svjetovnu egzistenciju.
Njegovu doživotnu sklonost nepredvidivim ekstremima potvrđivale su i kratkoročne neuspješne ljubavne veze, nerijetko i s prostitutkama. Upravo u takvu okružju nastaju i njegova prva važna slikarska ostvarenja poput glasovitih "Seljaka koji jedu krumpir" (1885.), koja slijede Milletovu težnju u oličavanju napora, truda i dostojanstva života osnovanog na radu. "Jako sam se, naime, trudio" - piše Vincent svom bratu Theu - "da gledatelja navedem do pomisli kako ti ljudi koji pod lampom jedu krumpir s rukama kojima ga vade iz zdjele također i otkopavaju zemlju.
Slika, dakle, govori o radu njihovih ruku i o tome da su oni na pošteni način zaslužili svoje jelo ... A oni koji bi seljake radije vidjeli u nekom slatkastom ozračju, neka i dalje ustraju na tome". Taj posljednji Van Goghov iskaz nije teško prepoznati kao odbacivanje postulata Haške škole i njegova učitelja Mauvea. Van Gogh 1885. kraće vrijeme boravi u Antwerpenu, no 1886. odlazi u Pariz gdje stječe ključna poznanstva i spoznaje koje će mu omogućiti da se preobrazi u jednog od najpoticajnijih slikara zadnje četvrtine XIX. stoljeća.
Zahvaljujući bratovoj pomoći, pristupa slikarskoj školi Fernanda Cormona koju pohađaju Henri de Toulouse-Lautrec i Emile Bernard te se upoznaje s pariškom (post)impresionističkom scenom, uključujući i sudbonosno prijateljstvo s Paulom Gauginom.
Kao neizlječivi idealist, Van Gogh u toj boemskoj sredini, u okviru, kako ih je on sam nazvao, "slikara malog Boulevarda", počinje snivati svoj nikad ostvareni san o "umjetničkoj komuni" kojom bi napokon ostvario socijalizaciju i izborio kakav-takav društveni položaj. Iako prihvaća brojna impresionistička slikarska načela, Van Gogh programatski ističe kako "radije slika oči ljudi nego katedrale", što se može smatrati odbacivanjem impresionističkog scijentizma i svjesnom anticipacijom ekspresionističkih načela.
U portretima bilježi svoje ljubavne ("Žena koja sjedi u Café de Tambourin", 1887., s prikazom njegove partnerice Agostine Segatori, bivšega Corotova i Degasova modela) i poslovne ("Portret trgovca bojama Pére Tanguya",1887./'88.) kontakte, koje će, u tom razdoblju podjednako neshvaćeni, Paul Cézanne olako proglasiti "djelom luđaka". Želeći potaknuti svoje sve izrazitije kolorističko nagnuće, Van Gogh odlazi u Arles u Provansi. "Sada kad sam vidio more ..." - zapisao je Van Gogh - "... osjećam koliko je važno biti na jugu i osjetiti da se boja može iskoristiti do krajnjih granica - nije više toliko daleko do Afrike".
Umjesto priželjkivanog zajedništva, dvomjesečni Gauguinov boravak u Arlesu ubrzava Van Goghove psihičke tegobe koje će dokrajčiti njegovo fizičko postojanje. Prema Gauguinovim navodima, 23. prosinca 1888. Van Gogh ga napada britvom, a zatim sebi u trenutku pomračenja uma odsijeca uho i daje ga prostitutki. Gauguin zatim napušta Arles i izvještava Thea o bratovim nedaćama. Stanovnici Arlesa sastavljaju peticiju s nakanom da Van Gogha smjeste u ludnicu, na što on dobrovoljno pristaje u svibnju 1889. i odlazi u sanatorij Saint-Rémy.
Izolacija i ustaljeni dnevni ritam te mogućnost slikanja uz pratnju bolničara Pouleta isprva imaju blagotvoran utjecaj na slikara izmučenog epilepsijom, paranojom i shizofrenijom, no u srpnju iste godine slikajući na otvorenom doživljava težak napadaj. Početak sljedeće godine donosi Van Goghu niz, pokazat će se, zakašnjelih priznanja: kritičar "Mercure de France" hvali njegovo sudjelovanje na izložbi belgijske udruge Les XX, sestra pjesnika Bocha otkupljuje u Bruxellesu "Crveni vinograd" za 400 franaka, a brat Theo sinu daje ime Vincent Villem.
Vincent nakon prebrođene još jedne krize posjećuje Thea u Parizu, koji ga nakon toga smješta u Auvers pod paskom dr. Gaucheta, ljubitelja umjetnosti, koji će Van Goghu pozirati za nekoliko vrlo uspjelih portreta. Doznavši kako je Theo zapao u teškoće, Vincent postaje krajnje zabrinut i u napadu depresije puca si u prsa 27. srpnja 1890., a dva dana nakon toga preminuo je na bratovim rukama.
Na žalost, Theo umire 25. siječnja 1891. u Utrechtu, a 1914. njegov su zemni ostaci ekshumirani i položeni pored bratovih u Auversu. Njihova prepiska danas ima status vrhunskog dokumenta povijesti umjetnosti, a amsterdamski muzej Vincenta van Gogha jedan je od najposjećenijih svjetskih muzeja i uz Rijksmuseum okosnica nizozemske ponude kulturnog turizma.
Darko Glavan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....