Ako je istina da glavninu najpogubnijih informatičkih virusa proizvode i lansiraju proizvođači antivirusnih programa, da bi održali prođu svoje robe - onda bi se moglo heretički pomisliti da je epidemija ove groznice koja virtualnim medijskim prostorom hara gore nego realnim proistekla iz laboratorija kakva medijskog mogula, informacijskog Goldfingera, genija zla koji je nadmašio sama sebe. Zaista, bi li panika bila veća i tiražnije trubljena da se pojavila i ona prava kuga, koja se zabola u kolektivni imaginarij poput trna?
Kolektivni strah od kuge
Zapravo, možda se netko sjeća, kuga se uistinu vratila iz mrtvih prije petnaest godina. U Indiji. Majka Teresa Calcuttska, dospjela avionom ravno odande u Rim imala je dvostruku čast: da se na Fiumicinu prva iskrca iz zrakoplova, već onemoćala, u invalidskim kolicima, i da prva, držeći u rukama žuti karton Svjetske zdravstvene organizacije, istrpi sanitarnu proceduru: injekciju antibiotika širokog spektra kao preventivnu kemioprofilaksu. Kuga - i u bubonskome i u plućnom obliku - potpuno je izlječiva antibioticima, tvrde zdravstvenici. Stoga je bilo jasno da je ponovno izbijanje epidemije u Indiji, uostalom učas lokalizirane i izliječene, bilo rezultat ne toliko zdravstvenih, koliko socijalnih uvjeta.
Oslikane i individualizirane maske na licima diljem svijeta rastjeruju kolektivni strah od zaraze efikasnije od bilo kojeg cjepiva ili drugih dostupnih sanitarnih ili medicinskih preventivnih mjera
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU
U Evropi kuga je ostala duboko utisnuta u kolektivnu svijest, kao “crna smrt”, iako posljednje epidemije datiraju davno: u Splitu se, na primjer, posljednji put pojavila 1783-1784, kada ju je dijagnosticirao privatni liječnik (i polihistor) Giulio Bajamonti, dok je gradski fizik i ravnatelj bolnice Andrea Foscolo (generalov pranećak, pjesnikov otac) nije uspio prepoznati. A ipak je baš Splitu i nekim dalmatinskim gradovima kuga zadala udarac od kojega se nisu oporavili pola milenija: tek potkraj XIX stoljeća dosegao je Split isti broj stanovnika koji je imao prije kuge u XIV stoljeću, a tek u XX stoljeću istu ekonomsku snagu.
Riječ je velikoj epidemiji 1348, koja je stigla brodovima u Genovu i Marseille, harala Evropom gotovo tri godine i pomorila oko 100 milijuna ljudi, dakle trećinu tadašnjega evropskog pučanstva.
U Firenzi ju je preživio Giovanni Boccaccio, pa je ostala zabilježena u njegovu Decameronu. Taj književnik iz Fucecchia, dijela Toscane gdje su geni i danas otprilike isti kao u etruščansko doba, dao je maha tipičnom refleksu humanizma: da se strah od smrti egzorcira šalom, pa i raskalašenom, da se opasnosti od naprasne smrti suprotstavi vis vitalis, životna snaga i žudnja za životnošću koja pršti poput vodoskoka. Pa i u svome primordijalnom obliku: pravljenju novog života, jedinoj transcendenciji koja nam je pouzdano zajamčena (ostale su u domeni vjere, a ne izvjesnosti).
Nije zajamčena, premda se zna zalomiti, ona duhovna transcendencija koju su autori umjetničkih i inih djela baštinili potomstvu, pa nam tako i Boccaccio uspijeva posredovati svoje optimističko ruganje smrti (sjetimo se priče o Gianniju Schicchiju) preko sedamstoljetnog ponora (istinabog, preko još duljeg jaza s nama komuniciraju i danas oni koji su se smrti suprotstavili idejama zagrobne naknade i pravde, poput Mojsija, Zarathuštre, ili barem smiraja patnje i strasti, čemu se nadao Buddha).
Španjolka pobila milijune
Naravno, ima i drugih, manje optimističnih pristupa, kao što svjedoči Edgar Allan Poe u Masci crvene smrti. Ondje se knez Prospero - poput Boccacciovih desetoro mladih - zatvorio sa svojim zvanicama, uvjeren da se epidemija crvene smrti neće probiti kroz tu karantenu.
Organizirao je krabuljni ples, na koji svaka od zvanica dolazi s drukčijom krinkom - ali među njih se uvukla i crvena smrt, također zakrabuljena. Netom je sretne, Prospero pada mrtav. Postromantična “gotička fantazija” ne ostavlja mjesta za raspusni optimizam mnogo ranijeg humanizma.
Iako svijetom haraju zaraze pogubnije od najnovije gripe - spomenimo samo AIDS - očito je da one ne utječu tako snažno na kolektivni imaginarij. AIDS, kad smo ga već spomenuli, pogađa “druge i drukčije”: nekada su ga vezivali uz homoseksualne, danas uz narkomane i, naravno, afričke crnce.
Gripa, kao i nekadašnja kužna “crna smrt”, kao i mistificirana “crvena smrt”, može pogoditi “naše”, dakle i nas. “Španjola” je 1918-1919 pobila više ljudi nego prvi svjetski rat u sve prethodne četiri godine. Stoga je i ova sadašnja izazvala dovoljno panike da joj čak i ime postane tabu: ne smije biti svinjska, ne smije biti meksička, dobiva bezličnu oznaku A, a nije vitamin. Iako je vjerojatno da neće pobiti više svijeta nego klasična gripa, kad je žešća, izaziva psihozu, čeljad hoda s maskama.
Tko bi egzorcirao, može barem masku redizajnirati, makar to podsjetilo na Poeovu priču.
Inoslav Bešker
Kolektivni strah od kuge
Zapravo, možda se netko sjeća, kuga se uistinu vratila iz mrtvih prije petnaest godina. U Indiji. Majka Teresa Calcuttska, dospjela avionom ravno odande u Rim imala je dvostruku čast: da se na Fiumicinu prva iskrca iz zrakoplova, već onemoćala, u invalidskim kolicima, i da prva, držeći u rukama žuti karton Svjetske zdravstvene organizacije, istrpi sanitarnu proceduru: injekciju antibiotika širokog spektra kao preventivnu kemioprofilaksu. Kuga - i u bubonskome i u plućnom obliku - potpuno je izlječiva antibioticima, tvrde zdravstvenici. Stoga je bilo jasno da je ponovno izbijanje epidemije u Indiji, uostalom učas lokalizirane i izliječene, bilo rezultat ne toliko zdravstvenih, koliko socijalnih uvjeta.
Oslikane i individualizirane maske na licima diljem svijeta rastjeruju kolektivni strah od zaraze efikasnije od bilo kojeg cjepiva ili drugih dostupnih sanitarnih ili medicinskih preventivnih mjera
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU
|
Riječ je velikoj epidemiji 1348, koja je stigla brodovima u Genovu i Marseille, harala Evropom gotovo tri godine i pomorila oko 100 milijuna ljudi, dakle trećinu tadašnjega evropskog pučanstva.
U Firenzi ju je preživio Giovanni Boccaccio, pa je ostala zabilježena u njegovu Decameronu. Taj književnik iz Fucecchia, dijela Toscane gdje su geni i danas otprilike isti kao u etruščansko doba, dao je maha tipičnom refleksu humanizma: da se strah od smrti egzorcira šalom, pa i raskalašenom, da se opasnosti od naprasne smrti suprotstavi vis vitalis, životna snaga i žudnja za životnošću koja pršti poput vodoskoka. Pa i u svome primordijalnom obliku: pravljenju novog života, jedinoj transcendenciji koja nam je pouzdano zajamčena (ostale su u domeni vjere, a ne izvjesnosti).
Nije zajamčena, premda se zna zalomiti, ona duhovna transcendencija koju su autori umjetničkih i inih djela baštinili potomstvu, pa nam tako i Boccaccio uspijeva posredovati svoje optimističko ruganje smrti (sjetimo se priče o Gianniju Schicchiju) preko sedamstoljetnog ponora (istinabog, preko još duljeg jaza s nama komuniciraju i danas oni koji su se smrti suprotstavili idejama zagrobne naknade i pravde, poput Mojsija, Zarathuštre, ili barem smiraja patnje i strasti, čemu se nadao Buddha).
Španjolka pobila milijune
Naravno, ima i drugih, manje optimističnih pristupa, kao što svjedoči Edgar Allan Poe u Masci crvene smrti. Ondje se knez Prospero - poput Boccacciovih desetoro mladih - zatvorio sa svojim zvanicama, uvjeren da se epidemija crvene smrti neće probiti kroz tu karantenu.
Organizirao je krabuljni ples, na koji svaka od zvanica dolazi s drukčijom krinkom - ali među njih se uvukla i crvena smrt, također zakrabuljena. Netom je sretne, Prospero pada mrtav. Postromantična “gotička fantazija” ne ostavlja mjesta za raspusni optimizam mnogo ranijeg humanizma.
Iako svijetom haraju zaraze pogubnije od najnovije gripe - spomenimo samo AIDS - očito je da one ne utječu tako snažno na kolektivni imaginarij. AIDS, kad smo ga već spomenuli, pogađa “druge i drukčije”: nekada su ga vezivali uz homoseksualne, danas uz narkomane i, naravno, afričke crnce.
Gripa, kao i nekadašnja kužna “crna smrt”, kao i mistificirana “crvena smrt”, može pogoditi “naše”, dakle i nas. “Španjola” je 1918-1919 pobila više ljudi nego prvi svjetski rat u sve prethodne četiri godine. Stoga je i ova sadašnja izazvala dovoljno panike da joj čak i ime postane tabu: ne smije biti svinjska, ne smije biti meksička, dobiva bezličnu oznaku A, a nije vitamin. Iako je vjerojatno da neće pobiti više svijeta nego klasična gripa, kad je žešća, izaziva psihozu, čeljad hoda s maskama.
Tko bi egzorcirao, može barem masku redizajnirati, makar to podsjetilo na Poeovu priču.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....