Vjera u kratkim hlačicama

Pokojni kolega Zlatko Latković, grkokatolički svećenik i akademski slikar, volio je isticati da kršćani istočnih baština - grkokatolici i pravoslavni - žive vjeru u "kratkim hlačicama", kao djeca prije puberteta. Hvalio se da oni takvi ostaju cijeloga života i da zato nemaju vjerskih kriza.

Vjera je prije puberteta lijepa i jednostavna, vjernost Bogu i roditeljima. Pubertet svakako unosi nemir u dječje duše, ali Zlatko je mislio da to vjeru ne treba ugrožavati, da ona može ostati "u kratkim hlačicama", predpubertetska. Smatrao je da je to zapravo sačuvalo vjeru i u doba bezbožnog komunizma na širokim prostorima istočnog kršćanstva.

Crkva koja se u sve upliće uspješnije unosi Kristov nemir u ljudska zbivanja Takvi kršćani naprosto se ne bi dali zbuniti ateističkom propagandom ni napastima moralnih, socijalnih i filozofskih problema. Nisam mu se mogao protiviti jer je mnogo bolje od mene poznavao kršćanski Istok, ali sam se teško mogao s time složiti. Mislio sam, dapače, da ta "vjera u kratkim hlačicama" onesposobljuje vjernika za sučeljavanje s pravim životnim problemima, da je baš zbog toga Crkva uvelike ostala bespomoćna u svijetu koji je bio preplavio komunizam.



Na kršćanskom Zapadu to se nije moglo tako dogoditi jer vjernici u pubertetu i nakon puberteta, premda ne ostaju monolitno vjerni crkvenome vodstvu, premda se mnogo više nego oni na Istoku dijele na različite crkvene zajednice i pokrete, čak postaju agnostici i ateisti, vjeruju svojim glavama više nego velikim vođama. Zanimljivo je da se baš u takvu svijetu razvilo papinstvo koje se u ime vjere, možda ne uvijek spretno, upliće u sva ljudska pitanja.

Izišavši tako iz "kratkih hlačica" kršćani zapadne baštine mogu i vjeru izopačiti ili čak izgubiti, ali ostaju kritični prema zemaljskim veličinama koje bi htjele Boga zamijeniti. I praksa vjere u "kratkim hlačicama" i vjere koja je iz njih izašla ima svoje prednosti i nedostatke, ali u kratkim se hlačicama ne može ostati.

To uviđaju i istočni kršćani, osobito otkad nemaju kršćanskog cara uz bok božanskom autoritetu. Pape srećom odavno nisu takvi carevi. Pobožna Crkva koja samo moli možda dulje može sačuvati izgled neokaljanosti, ali Crkva koja riskira i u sve se upliće uspješnije unosi Kristov nemir - oganj što ga je On donio na zemlju - u ljudska zbivanja.

Živko Kustić