Svojedobno su cinici, ocjenjujući autobiografsku knjigu Laureen Weisberger "Vrag nosi pradu", navodili kako se s tim romanom u usporedbi "Dnevnik Bridget Jones" čini ozbiljnom literaturom.
To, dakako, nimalo nije smetalo fenomenalnoj prodaji u cijelom svijetu. Lauren Weisberger je iznijela vlastita iskustva šikaniranja koja je trpjela na poslu od, ni više ni manje nego, šefice američkog Voguea. Međutim, upravo će ta Cruella De Ville njujorške modne scene, temeljena na stvarnoj osobi, urednici Anne Vintour, u fascinantoj interpretaciji Maryl Streep postati ključna za filmsku adaptaciju.
Glavna će pak, junakinja, perspektivna Ivy Legaue studentica koja u New York dolazi s ozbiljnim žurnalističkim ambicijama, ali pronalazi 'tek' posao pomoćnice u magazinu koji se bavi vrhunskom modom, na neki način ostati u drugom planu. Tome nije razlog simpatična Anne Hathaway koja tumači tu ulogu, već priroda same priče.
"Vrag nosi Pradu" stječe popularnost na dvije ključne točke. Prvo, govori o miljeu vrhunske svjetske mode, iznutra i to iz vizure onih koji ga sami stvaraju. Drugo, ne i manje važno jest da mlada glavna junakinja na poslu trpi šikaniranje šefice koje malo tko može, ali zato mnogi moraju izdržati. Šikaniranje, danas popularnije izrazom mobbing često je iskustvo mnogih zaposlenika u našem dobu, pa je brza identifikacija publike neupitna. Na toj razini, razini upoznavanja tog misterioznog, svijeta modnih pista koji se medijima forsira, a o kojem se malo zna (bez loših predrasuda koje su možda opterećivale jedan od, kako reče jedan kolega najubojitih Altmanovih filmova, Pret-a-Porter iz 1994.) film je izuzetan.
Redatelj David Frankel koji je odradio dobar dio epizoda "Sexa i grada", nije se našao na novom području. Visoki stil odijevanja, šminke, automobila, interijera hotela, restorana, ureda, galerija, klubova etc. upoznajemo ukorak s mladom junakinjom, čudimo se i divimo, dok u pozadini trešti trendi privlačna glazba prštavog ritma i mami u nedostupni svijet. U tom svijetu gdje se stvara i živi ljepota, dakako ona izvanjska, vidljiva i zato filmski toliko zahvalna, ti lijepi ljudi se, međutim, ponašaju grozno.
Tako naša mala Pepeljuga, koja se na svom asistentskom poslu pojavljuje odjevena skromno, a zapravo onako kako to već (po drugoj predrasudi) intelektualke već misle da treba, pretjerano ležerno, počinje svoju preobrazbu.
Učeći pravila igre, (i odijevanja), sama postaje nalik top modelima noseći probrane odjevne predmete kreatora iz 'uredskog skladišta vrhunske mode'.
Međutim, kako sam naslov sugerira, tako počinje usput prodavati i dušu vragu. Prijatelji i stalni dečko (tek nužne scenarističke poluge), primjećuju da se mijenja (iako je na snazi samo promjena garderobe i duga satnica) i tako od njih udaljuje, sama na poslu čini stvari za koje misli da bi ih se ranije stidjela (iako realno samo mijenja bolesnu kolegicui) te upoznaje nove muškarce (od kojih se vrckasti free lance novinar čini zanimljivijim od dosadnog dobričine kojeg ima doma).
režija:David Frankel
scenarij:Aline Broch McKenna
uloge:Meryl Streep, Anne Hathaway, Stanley Tucci,
Adrian Grenier, Simon Baker, Emily Blunt
Ocjena:
Ta melodramska linija, ona u kojoj djevojka u usponu zanemaruje roditelje i staro društvo nije osobito uspjela i čak na kraju filma ostaje nejasna (koji će na koju stranu), ali to kao da nije bitno. Jer film se sasvim bazira na odnosu mlade Andy i okrutne šefice Mirande. Maltretiranje na poslu pokazuje se u svim svojim suptilnostima, a spektar demonstriranja moći zaista je briljantan.
Od odreska koji šefici asistentica mora naručiti iz restorana da bude na stolu u uredu iste sekunde, do nabave neobjavljenog, nepostojećeg, Harryja Pottera, za njezinu djecu još isto dopodne. Maryl Streep briljira glumački u tolikoj mjeri da sve oko nje (uključujući i likove i interijere i sva ostala događanja) postaje nevažno i u drugom planu.
Sadistička šefica čija mimika lica kao da se uopće ne mijenja od standardne grimase nekog suvremenog Darth Wadera, ženske kraljice zla koja suvremeno vlada svojim svijetom da ga može i nemilice terorizirati, a da istodobno nikad, baš nikad na podčinjene ne podigne glas. Dok je autorica knjige portretom šefice dala oduška i osvetničkom žaru, u interpretaciji Maryl Streep ona postaje, međutim, zanimljivija kad u jedva primjetnim gestama i mimikom pokaže duboko potisnutu ljudskost, ili ostatke iskrenih osjećaja. Scena u kojoj Maryl Streep bez šminke, u kućnom ogrtaču pred spavanje, izdaje asistentici naputke nakon što joj je muž javio da želi razvod, mogla bi joj donijeti, sasvim zasluženo, ovogodišnjeg Oscara.
Saša Drach
To, dakako, nimalo nije smetalo fenomenalnoj prodaji u cijelom svijetu. Lauren Weisberger je iznijela vlastita iskustva šikaniranja koja je trpjela na poslu od, ni više ni manje nego, šefice američkog Voguea. Međutim, upravo će ta Cruella De Ville njujorške modne scene, temeljena na stvarnoj osobi, urednici Anne Vintour, u fascinantoj interpretaciji Maryl Streep postati ključna za filmsku adaptaciju.
Glavna će pak, junakinja, perspektivna Ivy Legaue studentica koja u New York dolazi s ozbiljnim žurnalističkim ambicijama, ali pronalazi 'tek' posao pomoćnice u magazinu koji se bavi vrhunskom modom, na neki način ostati u drugom planu. Tome nije razlog simpatična Anne Hathaway koja tumači tu ulogu, već priroda same priče.
"Vrag nosi Pradu" stječe popularnost na dvije ključne točke. Prvo, govori o miljeu vrhunske svjetske mode, iznutra i to iz vizure onih koji ga sami stvaraju. Drugo, ne i manje važno jest da mlada glavna junakinja na poslu trpi šikaniranje šefice koje malo tko može, ali zato mnogi moraju izdržati. Šikaniranje, danas popularnije izrazom mobbing često je iskustvo mnogih zaposlenika u našem dobu, pa je brza identifikacija publike neupitna. Na toj razini, razini upoznavanja tog misterioznog, svijeta modnih pista koji se medijima forsira, a o kojem se malo zna (bez loših predrasuda koje su možda opterećivale jedan od, kako reče jedan kolega najubojitih Altmanovih filmova, Pret-a-Porter iz 1994.) film je izuzetan.
Redatelj David Frankel koji je odradio dobar dio epizoda "Sexa i grada", nije se našao na novom području. Visoki stil odijevanja, šminke, automobila, interijera hotela, restorana, ureda, galerija, klubova etc. upoznajemo ukorak s mladom junakinjom, čudimo se i divimo, dok u pozadini trešti trendi privlačna glazba prštavog ritma i mami u nedostupni svijet. U tom svijetu gdje se stvara i živi ljepota, dakako ona izvanjska, vidljiva i zato filmski toliko zahvalna, ti lijepi ljudi se, međutim, ponašaju grozno.
Tako naša mala Pepeljuga, koja se na svom asistentskom poslu pojavljuje odjevena skromno, a zapravo onako kako to već (po drugoj predrasudi) intelektualke već misle da treba, pretjerano ležerno, počinje svoju preobrazbu.
Učeći pravila igre, (i odijevanja), sama postaje nalik top modelima noseći probrane odjevne predmete kreatora iz 'uredskog skladišta vrhunske mode'.
Međutim, kako sam naslov sugerira, tako počinje usput prodavati i dušu vragu. Prijatelji i stalni dečko (tek nužne scenarističke poluge), primjećuju da se mijenja (iako je na snazi samo promjena garderobe i duga satnica) i tako od njih udaljuje, sama na poslu čini stvari za koje misli da bi ih se ranije stidjela (iako realno samo mijenja bolesnu kolegicui) te upoznaje nove muškarce (od kojih se vrckasti free lance novinar čini zanimljivijim od dosadnog dobričine kojeg ima doma).
režija:David Frankel
scenarij:Aline Broch McKenna
uloge:Meryl Streep, Anne Hathaway, Stanley Tucci,
Adrian Grenier, Simon Baker, Emily Blunt
Ocjena:
| VRAG NOSI PRADU
|
Od odreska koji šefici asistentica mora naručiti iz restorana da bude na stolu u uredu iste sekunde, do nabave neobjavljenog, nepostojećeg, Harryja Pottera, za njezinu djecu još isto dopodne. Maryl Streep briljira glumački u tolikoj mjeri da sve oko nje (uključujući i likove i interijere i sva ostala događanja) postaje nevažno i u drugom planu.
Sadistička šefica čija mimika lica kao da se uopće ne mijenja od standardne grimase nekog suvremenog Darth Wadera, ženske kraljice zla koja suvremeno vlada svojim svijetom da ga može i nemilice terorizirati, a da istodobno nikad, baš nikad na podčinjene ne podigne glas. Dok je autorica knjige portretom šefice dala oduška i osvetničkom žaru, u interpretaciji Maryl Streep ona postaje, međutim, zanimljivija kad u jedva primjetnim gestama i mimikom pokaže duboko potisnutu ljudskost, ili ostatke iskrenih osjećaja. Scena u kojoj Maryl Streep bez šminke, u kućnom ogrtaču pred spavanje, izdaje asistentici naputke nakon što joj je muž javio da želi razvod, mogla bi joj donijeti, sasvim zasluženo, ovogodišnjeg Oscara.
Saša Drach
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....