Kada mi je
Rene Bakalović, dok smo jedne hladne noći u njegovu vrlo posjećenom restoranu u Tkalčićevoj ispijali Jacquesson, bio spomenuo kako mu je Pavel sada jedan od najdražih restorana u gradu, ozbiljno sam se iznenadio.
U kuću na Gračanskoj cesti gdje je smješten Pavel odlazim povremeno već četvrt stoljeća.
Naime, tijekom osamdesetih godina ondje se nalazio Črni bik, jedan od dva pionirska zagrebačka steakhousea (drugi je bio Zrinski u Frankopanskoj). U Črnom sam biku pojeo svoj prvi T-bone.
Ugodno iznenađenje
Kod Pavela sam, pak, prvi put jeo negdje u ranim devedesetim, i to baš na dan kada je eksplodiralo skladište Ministarstva obrane u Sesvetama.
Po lijepom sunčanom danu svagdje oko nas odjekivale su eksplozije mina i raketa, a ja sam se mučio s valjda najžilavijom pečenom teletinom u mom životu.
Kako volim svima, pa i većini restorana, davati drugu šansu, nekoliko mjeseci kasnije ponovno sam riskirao ručak u Pavelu. Rizik se, nažalost, nije isplatio. Biftek je bio tek nešto jestiviji od rižota.
Posljednji sam put, sve do Bakalovićeve preporuke, jeo u Pavelu u ranu zimu 2002. ili 2003., kada se ta gostionica našla u trendu zbog svoje navodne odanosti istarskoj kuhinji (a početkom dvijetisućitih svi koji su željeli biti “in”, upravo su se iritantno oduševljavali Istrom, što se, međutim, i nije pokazalo osobitom zabludom).
Dakle, tog su snježnog popodneva u istarskom restoranu Pavel imali četiri do šest buteljki istarskih vina, niti jedno posebno ulje, dok su fuži s tartufima sadržavali loše skuhanu tjesteninu s gljivama iz supermarketa. Definitivno sam odlučio da više nikada neću trošiti novac u tom groznom restoranu. Dok me Bakalović nije razuvjerio.
Prošlog sam tjedna dvaput ručao u Pavelu. Oba puta hrana je bila vrlo dobra do odlična.
Inteligentna vinska karta
Pavel je danas je koliko-toliko autentični istarski kopneni restoran, s puno žgvaceta, sa skutom, s jako dobrom maneštrom, s fiorentinom od boškarina, s ručno rezanim pršutom, i s nizom jela s tartufima.
U utorak smo za predjelo naručili bruschettu sa skutom, koja je bila sjajna, i bruschettu s crnim tartufima, koji baš nisu impresivno mirisali.
Međutim, tjestenina s boškarinom i izvrsni biftek punjen skutom, pršutom i tartufima zaslužili su vrhunske ocjene.Dva dana kasnije ručak smo počeli s gustom maneštrom i izvrsnim, snažnim, ali nipošto preslanim pršutom, da bi nastavili žgvacetom od srnetine (čista desetka), i nešto slabijom fritajom s pršutom, crnim tartufima i osrednjim kozicama, iako je na jelovniku pisalo da se ta fritaja priprema sa škampima.
Kuhinja je snažna, rustikalna, poštena i jako, jako ukusna. Nažalost, cijeli prošli tjedan restoran nije imao bijele tartufe, dok su crni, kao što sam već spomenuo, bili u ne odveć zavodljivom stanju.
Nadalje, čini mi se da su poneka ulja s posebne karte ulja iz 2007. a ne iz tekuće berbe.
Zamjerke koje sam naveo ipak ne mijenjaju moj jako povoljan dojam o Pavelu, nego samo ukazuju na prostor za poboljšanja.
Vinska je karta inteligentna, dobro usklađena s kuhanjem, i predstavlja izvrsnu vrijednost za novac.
Davor Butković
U kuću na Gračanskoj cesti gdje je smješten Pavel odlazim povremeno već četvrt stoljeća.
Naime, tijekom osamdesetih godina ondje se nalazio Črni bik, jedan od dva pionirska zagrebačka steakhousea (drugi je bio Zrinski u Frankopanskoj). U Črnom sam biku pojeo svoj prvi T-bone.
Ugodno iznenađenje
Kod Pavela sam, pak, prvi put jeo negdje u ranim devedesetim, i to baš na dan kada je eksplodiralo skladište Ministarstva obrane u Sesvetama.
Po lijepom sunčanom danu svagdje oko nas odjekivale su eksplozije mina i raketa, a ja sam se mučio s valjda najžilavijom pečenom teletinom u mom životu.
Kako volim svima, pa i većini restorana, davati drugu šansu, nekoliko mjeseci kasnije ponovno sam riskirao ručak u Pavelu. Rizik se, nažalost, nije isplatio. Biftek je bio tek nešto jestiviji od rižota.
Posljednji sam put, sve do Bakalovićeve preporuke, jeo u Pavelu u ranu zimu 2002. ili 2003., kada se ta gostionica našla u trendu zbog svoje navodne odanosti istarskoj kuhinji (a početkom dvijetisućitih svi koji su željeli biti “in”, upravo su se iritantno oduševljavali Istrom, što se, međutim, i nije pokazalo osobitom zabludom).
Dakle, tog su snježnog popodneva u istarskom restoranu Pavel imali četiri do šest buteljki istarskih vina, niti jedno posebno ulje, dok su fuži s tartufima sadržavali loše skuhanu tjesteninu s gljivama iz supermarketa. Definitivno sam odlučio da više nikada neću trošiti novac u tom groznom restoranu. Dok me Bakalović nije razuvjerio.
Prošlog sam tjedna dvaput ručao u Pavelu. Oba puta hrana je bila vrlo dobra do odlična.
Inteligentna vinska karta
Pavel je danas je koliko-toliko autentični istarski kopneni restoran, s puno žgvaceta, sa skutom, s jako dobrom maneštrom, s fiorentinom od boškarina, s ručno rezanim pršutom, i s nizom jela s tartufima.
U utorak smo za predjelo naručili bruschettu sa skutom, koja je bila sjajna, i bruschettu s crnim tartufima, koji baš nisu impresivno mirisali.
Međutim, tjestenina s boškarinom i izvrsni biftek punjen skutom, pršutom i tartufima zaslužili su vrhunske ocjene.Dva dana kasnije ručak smo počeli s gustom maneštrom i izvrsnim, snažnim, ali nipošto preslanim pršutom, da bi nastavili žgvacetom od srnetine (čista desetka), i nešto slabijom fritajom s pršutom, crnim tartufima i osrednjim kozicama, iako je na jelovniku pisalo da se ta fritaja priprema sa škampima.
Kuhinja je snažna, rustikalna, poštena i jako, jako ukusna. Nažalost, cijeli prošli tjedan restoran nije imao bijele tartufe, dok su crni, kao što sam već spomenuo, bili u ne odveć zavodljivom stanju.
Nadalje, čini mi se da su poneka ulja s posebne karte ulja iz 2007. a ne iz tekuće berbe.
Zamjerke koje sam naveo ipak ne mijenjaju moj jako povoljan dojam o Pavelu, nego samo ukazuju na prostor za poboljšanja.
Vinska je karta inteligentna, dobro usklađena s kuhanjem, i predstavlja izvrsnu vrijednost za novac.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....