Za Josipovića služene crne mise

Zagrebački gradonačelnik spominje se na mnogo mjesta u Bibliji, a zacijelo je najupečatljivije ono na samom početku Ivanovog evanđelja:

“Poslan je bio čovjek od Boga, kojemu bijaše ime Milan Bandić.”

>> SVE TEME U MAGAZINU

Ravnajući se ovom preporukom, katolička crkva u Hrvatskoj usrdno je molila za Bandićev uspjeh na prošlotjednim predsjedničkim izborima i pastvu otvoreno navodila da na glasačkom listiću zaokruži broj kraj njegovog imena. Ipak, njihov je snažni poticaj kandidatu naposljetku ostao bez ploda, građani su u respektabilnoj većini glasali za drugoga. Dobili smo tako predsjednika agnostika, čovjeka koji niti vjeruje niti ne vjeruje, nema stav o Svemogućem i jedinom Bogu i oprezno je rezerviran prema slučajevima bezgrešnog začeća, hodanja po vodi, pretvaranja vode u vino i čudesnog izlječenja gubavih.

Od svega što je Isus učinio, naš novi predsjednik bez ostatka bi se složio možda samo s neprihvatljivošću kamenovanja preljubnica. Kao legalist, dapače, pravnik, Ivo Josipović jeruzalemskom bi mnoštvu vjerojatno povikao: “Braćo, neka institucije rade svoj posao!”

Ali, kako će nam biti s predsjednikom agnostikom, ostaje nam za vidjeti u idućih pet godina. Ovog trenutka daleko je izazovnija zagonetka otkud to da je, unatoč potpori svećenstva i nesumnjivim kršćanskim vrlinama njihove uzdanice, kreposni Bandić izgubio izbore? Što se to strašno dogodilo u biću hrvatskog naroda da je jedan vjernik, katolik, čeljade kršteno, pričešćeno, krizmano i vjenčano u crkvi, u nedjelju osvojio manje od četrdeset posto glasova birača?

Nad ovim pitanjem u uvodniku posljednjeg broja Glasa Koncila zabrinuto zdvaja glavni urednik Ivan Miklenić, nesretno zaključujući kako je agnostik Josipović izabran, između ostalog, i zato jer je bio podržan od “određenih centara moći koji djeluju daleko od očiju javnosti”. Velečasni Miklenić pobliže ne objašnjava koji su to dušmani. “Određeni centri” do kraja teksta ostaju mu zapravo posve neodređeni i čitatelj može samo pretpostaviti koja se nečista sila krije u sjeni i čini sve da Lijepa naša siđe s Kristova puta i udari stranputicom grijeha. Umjesto da snažnim reflektorom osvijetli te nakaze, glavni urednik crkvenog tjednika ostavio nas je da nagađamo o neprijateljima, tko su oni i s koje nas strane napadaju.

Meni su prvi kandidati bili sotonisti, uvjereni neprijatelji hrvatske države kao takve. Ne bi im, naposljetku, bilo prvi put. Njihova se odvratna sekta, poznato je, u gluho doba noći okuplja na grobljima i tajanstvenim obredima priziva zlo domovini. Na crnim misama žrtvuju se djevice da kandidati Hrvatske demokratske zajednice izgube na izborima. Upravo je njima zahvaljujući Ivica Račan 3. siječnja 2000. došao na vlast. Pa i četiri godine kasnije sotonisti su htjeli učiniti jednaku stvar, nego su, srećom, pogriješili. Ženska koju su likvidirali zakrivljenim bodežom imala je dečka. Jedna odlikašica u klasičnoj gimnaziji, sopranistica u crkvenom zboru, drugo mjesto u državnom natjecanju iz latinskog, činila se kao anđeo, ali, eto, dogodilo se da nije bila djevica. Dok su sluge Nečastivog to shvatile, Ivo Sanader već je skupio saborsku većinu.

Je li za Josipovića služena crna misa, da demoni sna posjednu glasače desnice i oni ne izađu na birališta? Nemojte se smijati, nije to zajebancija. Ako ste makar u šali rekli: “Kvragu izbori”, lako je moguće da se upravo to i dogodilo.

Iako, uistinu, u predsjedničkoj utrci nisu morali djelovati sotonisti. Mogli su to biti i Slobodni zidari. Slobodni zidari, kako im i samo ime govori, su građevinska mafija koja stoljećima ratuje s Konstruktorom i Institutom građevinarstva Hrvatske i preko njih, posredno, s katoličkom crkvom, koja se čvrsto zauzima da Konstruktor i IGH dobiju sve javne natječaje u Republici Hrvatskoj. Vrlo je izgledan scenarij da Slobodni zidari, zauzimajući se za predsjedničkog kandidata Socijaldemokratske partije, ustvari ciljaju na poništavanje natječaja za Pelješki most i Zagrebačku zračnu luku.

A onda, opet, tu su i Amerikanci. Miklenićev “određeni centar moći” mogla bi biti i Bijela kuća, premda nije sasvim jasno što bi u Washingtonu mogli imati protiv Milana Bandića. Jedino ako im ne smeta da ovaj ne govori engleski. Uvjerljivije mi se od ovoga čini da su Rusi, kao pravoslavci, bili neprijatelji katoličkom kandidatu. Židovi i Kinezi također nisu za baciti. Pa i Europska Unija i Nato pakt. I velike korporacije, naročito Disney. Međunarodni monetarni fond i Međunarodna atletska federacija. Fifa i Uefa. Greenpeace i Facebook. Liječnici bez granica. Scientologija. Kabala. Brad Pitt i Angelina Jolie. Victoria i David Beckham. Harry Potter. Gay Pride. Iron Maiden i Motorhead. Play Station. Viagra. Osvajanje Marsa. Orkani i tsunamiji. Potres na Haitiju... Jedva da bi išta ostalo krenem li iscrpnije nabrajati što bi velečasni Ivan Miklenić mogao smatrati negativnom pojavom u društvu, što nepovratno uništava kršćansku bit našeg naroda i izravno je ili neizravno povezano s predsjedničkim izborima.

Sve može biti dio urote u ovih skromno naobraženih, paranoičnih popova, čak i proturječne ideje i suprotstavljene organizacije složno se udružuju da razbiju i u prah smrve sve što je naše, tradicionalno i katoličko. “Određeni centri moći koji djeluju daleko od očiju javnosti” vrebaju u mraku i, kao da nemaju drugog posla, povazdan snuju kako će Lijepu našu vratiti na Balkan. Nema dana da Vladimir Putin i Barack Obama ne nazovu jedan drugoga da se dogovore kako će obnoviti Jugoslaviju.

Čak i izvanzemaljci rade na tome. Znate već kako se u svim teorijama urote prije ili kasnije neizbježno pojave i neobična izbuljena stvorenja iz svemira. Bogu hvala, od njih ipak nemamo straha. Zdravko Tomac u drugome krugu je navijao za Bandića.