Nedavno održani skup Srpskog narodnog vijeća u zagrebačkoj dvorani Lisinski trebao je biti veliki praznik oporavka srpske zajednice u Hrvatskoj nakon burnih godina raspada Jugoslavije, odgovornosti za rat, egzodusa, problema i ometanja povratka, reintegracije te suočavanja s nedavnom prošlošću, neka vrsta okretanja nove stranice u povijesti te reafirmacija položaja i stanja Srba u Hrvatskoj, pogotovo zato što je najjača srpska stranka, SDSS, danas partner HDZ-a u Vladi.
No, dogodio se Milorad Dodik! Sve ono što je tamo bilo izrečeno te razlozi okupljanja najveće društvene i političke esencije ovdašnjih Srba u posljednjih nekoliko desetljeća zapravo je otišlo u drugi plan. Naime, okupljanje je trebalo poslati potpuno drukčiju poruku od one koja je zavladala medijskim prostorom i postala čak međudržavni problem u odnosima Hrvatske sa srpskim entitetom u BiH. Na kraju je sve bilo opterećeno upravo pitanjem nedavnog rata, o čemu Srbi nisu željeli govoriti jer su se nadali razgovoru o budućnosti, a vraćeni su u prošlost. Možda su Srbi mogli odlučnije reagirati te priznati da je govornica njihova skupa bila zlorabljena.
Jučer strah, sada nelagoda
No, sve je dodatno zaoštrilo pitanje koje je prisutno još od osamostaljenja Hrvatske - kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Što to znači? Koliko su Srbi danas prihvatljiv element hrvatskog političkog i društvenog prostora? Jesu li za Hrvate Srbi vječno sumnjivi troublemakeri, odnosno smutljivi protivnici hrvatske države koji će u prvom pogodnom trenutku “zabiti nož u leđa”, a za Srbe Hrvati oni koji stalno ruše zajedničku državu te stvaraju hrvatsku državu u kojoj se oni osjećaju odbačeno, nesigurno te stalno moraju biti na oprezu?
Htjeli i jedni i drugi to priznati ili ne, Srbi su bili najproduktivnija manjina u Hrvatskoj tijekom povijesti, stalno su oplemenjivali hrvatsko društvo i bili njegov neizostavni aktivni dio, ali prije dvadesetak godina htjeli su omesti hrvatsko osamostaljivanje.
Srbi su se još u 16. stoljeću počeli masovno naseljavati u hrvatske krajeve. S vremenom se uspješno integriraju u tadašnje hrvatsko društvo te ubrzo postaju važni čimbenici političkog, ekonomskog i kulturnog života. Još u doba Austro-Ugarske postojale su u Zagrebu Srpska banka, srpska gimnazija i srpski muzej te Srpska zemljoradnička zadruga, kao i mnoga važna kulturna i patriotska društva - Srpsko kolo, Seljačko kolo, Kolo srpskih sestara...
Srbi su dali i prvog pjesnika hrvatskog narodnog preporoda Petra Preradovića, prvog intendanta HNK Stjepana Miletića, Nikolu Teslu, jednog od najvećih svjetskih znanstvenika, ratnog sekretara KP-a Hrvatske Radu Končara pa i, da apsurd bude veći, dvojicu generala NDH - Fedora Dragojlova i Đuru Gruića, najpoznatijeg pjevača kajkavskih popevki Duška Dančua, najplodnijeg dječjeg pisca Grigora Viteza, velikana hrvatskog glumišta Radu Šerbedžiju, a o mnogim sportašima koji su proslavili hrvatski sport da i ne govorimo.
No, stvari danas nisu tako blistave, a zapravo nikada nisu ni bile takve. Biti Srbin u Hrvatskoj, iskreno, danas nije nešto za čim bi se otimali i čijim bi se statusom ova “predeuropskounijska” Hrvatska mogla ponositi. Srbi imaju mnoštvo problema, ali rasprava se vodi na metafizičkoj razini o njihovu identitetu i načinu na koji ga prakticiraju.
Prije desetak godina Slobodan Uzelac, današnji potpredsjednik Vlade, napravio je sociološko istraživanje među školskom srpskom omladinom o tome koliko se slobodno njezini pripadnici mogu izjašnjavati kao Srbi. Zabrinjavajućih 60 posto njih imalo je osjećaj straha i krivnje te je skrivalo svoju etničku pripadnost. Nakon toga slična istraživanja nisu rađena. Uzelac misli da još, na žalost, postoji taj strah od identiteta iako se stvari mijenjaju nabolje.
- Srbi u Hrvatskoj danas sebe više definiraju po onome kako ih šira društvena zajednica prihvaća i reagira na njih nego po svom podrijetlu, povijesti, kulturnom ili nekom drugom naslijeđu. Iz te pozicije sebi postavljamo pitanja o svom identitetu, no još se tražimo - kaže Saša Milošević, zamjenik predsjednika SNV-a. Pozicija se mijenja pa se sada od onoga što se moglo nazvati “identitetom straha” kod Srba mijenja u identitet strepnje ili prevelikih pitanja, nastavlja Milošević.
Prikriva se da su autohtoni
Možda je najbolja definicija “identitet oportunizma” - ja sam to što jesam, ali najbolje je to ne oglašavati pa i onda kada to svi znaju, što bi se reklo - “prešutinim Srbinom”, kaže Milošević. Osobno, kaže, “nije me strah biti Srbinom, niti od toga da je Hrvatska moja država jer sam više društveno pozicioniran kao Srbin, a ne toliko u tradicionalnom smislu”.
Književnik i publicist Čedomir Višnjić tvrdi da definitivno više nije sporna identifikacija srpske zajednice s Hrvatskom. Povratnici se ne vraćaju samo zbog svoje imovine, nego zato što osjećaju da ovdje pripadaju, napominje on.
Odluka za povratak i ostanak nije stvar prisile. Odlazak je bio stvar prisile, kaže predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.
Prema Višnjiću, kako je svojedobno rekao, za Hrvatsku je srpsko pitanje na površinskoj razini riješeno: nema nas puno, odnosno broj Srba je takav da njihova organiziranost, ekonomska i politička moć te demografska situacija ne moraju zabrinjavati Hrvate kao početkom devedesetih.
No, osim toga, ističe Višnjić, Srbi u Hrvatskoj posve su demisionirali od tih ideja koje su na kraju njima najviše naštetile te prihvaćaju realnost kakva jest. Na toj je razini srpsko pitanje riješeno, ali na populacijskoj, kulturnoj i obrazovnoj još nije, smatra Višnjić. Prema njegovu mišljenju, radi se uglavnom o staroj populaciji i Srbi su na žalost sve su manje potencijal i snaga koja bi obogaćivala i ubrizgavala novu krv u hrvatsko društvo.
Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik SDSS-a, napominje kako se premalo ističe da su Srbi autohtoni narod. Od te činjenice, misli Stanimirović, treba poći u svim raspravama o položaju i identitetu Srba iz Hrvatske. - Hrvati iz BiH ne mogu, da tako kažem, polagati veće pravo na Hrvatsku i ne mogu biti autohtoniji od nas - kaže Stanimirović. Sada nakon rata i neugrožene hrvatske državnosti glavno je pitanje, kaže on, koliko Hrvatska želi prihvatiti tu činjenicu.
Nazivi i nijanse identiteta
Saša Milošević kaže da se ponekad Hrvatska ponaša prema svojim srpskim sugrađanima kao prema neželjenom djetetu. Srbi radije koriste termin Srbi iz Hrvatske, a izbjegavaju naziv “hrvatski Srbi”. Uzelac smatra da je stvar u tome na što se stavlja naglasak. - Naime, u prvoj se definiciji upravo naglašava suština našeg identitea - da smo mi Srbi, ali iz Hrvatske, a jedni više izdavajaju ‘Hrvatsku’ jer je to odrednica koja naglašava gdje žive, rade i stvaraju obitelj, dok druga inzistira na onome ‘Srbi’ kao nešto što ih određuje, a što moraju njegovati, štititi i razvijati - kaže Čedomir Višnjić. Tako se Višnjić odnosi i prema terminu “politički Hrvat”, koji se u hrvatskoj političkoj kulturi sve češće koristi kako bi se naglasila lojalnost nekog Srbina Hrvatskoj.
Uvrede i danas uobičajene
- Taj termin želi napraviti razliku među Srbima na nacionalnoj i političkoj liniji odnosa prema Hrvatskoj, ali se srpska pripadnost pri tome želi prikazati samo kao folklorna i tradicijska. Srbin može biti najlojalniji da ga pri tome ne ‘tituliraju’ ni kao političkog Hrvata ni kao hrvatskog Srbina - napominje Višnjić.
Uzelac, pak, smatra da je termin “politički Hrvat” za Srbe pomalo nezgrapan, ali kaže kako je jasno da su ovdašnji Srbi pripadnici ove države i društva te da svoju emancipaciju doživljavaju i realiziraju u Hrvatskoj. Politička realizacija svih naših potreba, potraživanja, obveza i davanja mora biti konzumirana u Hrvatskoj, a ne negdje drugdje, ističe Uzelac.
Milošević napominje kako je govor mržnje u hrvatskom mainstreamu, kada su Srbi u pitanju, prigušen, no da je na marginama. Rijetki su u medijima i govoru političara, ali je ostao u sferi uličnoga govora. Milošević spominje da su čak i pročišćene internetske reakcije na novinskim portalima ponekad pune mržnje i negativnih strasti prema Srbima kao takvima. Nadalje, kaže Milošević, izostaju reakcije televizijskih komentatora na neukusna navijanja i vrijeđanja Srba na utakmicama. To, smatra, pokazuje određenu atmosferu u društvu jer stvari su postavljene znatno prije, a ide se linijom manjeg otpora, te se prečesto prepušta da sve to “izliječi vrijeme” umjesto da s tim netko suoči.
Stadionski govor mržnje
Zato se i Višnjić i Stanimirović pitaju kakva je poruka ako se na Thompsonovu koncertu u središtu glavnoga grada skandira “Ubi Srbina” i što znači kada se na utakmici Hrvatske s Moldavijom (!?) viče to isto. Na žalost, to je, prema Stanimiroviću, postala poštapalica na koju se rijetko reagira ili se, pak, benevolentno opravdava da su to “ionako navijački huligani” i slično. Vojislav Stanimirović napominje i da se položaj Srba mijenja nabolje:
- Mi se možemo više-manje bez straha izjašnjavati kao Srbi, ali nikada ne znamo kakve su konzekvence toga i kakve sve to može imati implikacije.
Srbi se, kaže Stanimirović, ne boje asimilacije jer je to prirodni proces koji se, kaže Višnjić, događao i u vrijeme Jugoslavije. No, očekuju da se taj proces događa svojom voljom, a ne pod pritiskom, jer očito je da su mnogi Srbi posljednjih godina to učinili radi osobne i egzistencijalne sigurnosti.
Neće biti vječni krivci za sve
Zato je zanimljivo da se mnogi poznati Srbi s javne scene Hrvatske nerado izjašnjavaju o svojoj etničkoj pripadnosti. Vjerojatno smatraju da im taj podatak, iako se za mnoge zna što su, može stvoriti nelagodu ili probleme na poslu.
Kako je prije nekog vremena u svom intervjuu Jutarnjem listu rekao predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, dio Srba povjerovao je Miloševićevoj politici i mislili su da mogu biti dio njegova čekića, što im se obilo o glavu. No, Srbi su, kaže Milošević, itekako platili svoj odabir u ratu i još će nositi to breme, ali potrebno je iznaći prostor da se živi s budućnošću i onim što nam ona nosi. Ne mogu Srbi biti vječni krivci za sve što se ovdje zbiva, nastavlja Milošević.
- Srbima treba pružiti priliku da pokažu svoju identificiranost s Hrvatskom. Moraju im se stvoriti pretpostavke za izjednačeni građanski, ali i bazični, ljudski status - ističe, pak, Pupovac.
Bliži se Europsko nogometno prvenstvo i jedno od pitanja koje se zna postaviti u tim prigodama je za koga će navijati “naši Srbi”. - Ne vidim razloga da ne navijaju za Hrvatsku, pogotovo zato što tamo ne igra Srbija - kaže Vojislav Stanimirović. No, Saša Milošević kaže kako su uspjesi hrvatske reprezenatacije uglavnom bili predstavljani kao dostignića hrvatskog naroda, a onda su svi koji ne pripadaju tom etnosu uskraćeni u participaciji toga.
Čedomir Višnjić ističe da većina Srba iz Hrvatske navija za Srbiju i zato što Hrvati ljubomorno smatraju nogometnu reprezentaciju nacionalnim dobrom koje nije dopušteno nehrvatima, bez obzira na to što u toj reprezentaciji igraju i igrali su i etnički Srbi, kao i neki drugi. No, Srbi imaju puno pravo navijati za Srbiju. Naime, naši će mediji kao nešto samo po sebi razumljivo prikazivati, ravnopravno s ostalim gradovima u Hrvatskoj, kako se uspjesima naših nogometnih vedeta raduju i Hrvati na ulicama Mostara, u Širokom Brijegu i Livnu.
I posve nam je normalno da Hrvati u BiH ne navijaju za reprezentaciju zemlje u kojoj žive. Kao što nam je posve normalno da mnogi Hrvati iz BiH igraju za ‘vatrene’. Kada raspravljamo o našim Srbima i psujemo ih što ne navijaju za Hrvatsku, jesmo li se zapitali koliko uopće želimo da oni navijaju za nas? Koliko mi držimo do toga da Srbi iz Hrvatske navijaju za momke u kockastom?
Mi smatramo posve normalnim da Hrvati, bez obzira na to gdje žive i rade, navijaju za Hrvatsku. No, ako ovdašnji Srbi ne budu suosjećali s našima na Euru, trebamo se zapitati zašto je tako, a pogotovo ako nam je logično da braća Kovač, Rakitić i Joe Šimunić igraju za Hrvatsku, a ne za zemlje u kojima su rođeni. Dakle, ako je to tako, sviđalo nam se to ili ne, hrvatski Srbi imaju pravo navijati za reprezenatciju “svog podrijetla”. Zabrinjavajuće bi bilo kada bi navijali protiv Hrvatske.
Srbi su najveća etnička manjina u Hrvatskoj. Prema popisu iz 2001. godine, ima ih malo više od 200.000, što je oko 4,5 posto stanovništva. Prema popisu iz 1991. godine, bilo ih je nešto manje od 600.000 ili oko 11 posto građana. Na području tzv. Krajine prije rata je živjelo 287.000 Srba, a u ostalim dijelovima Hrvatske gotovo 300.000. Zanimljivo je da iz Krajine do 1995. godine u Srbiju odlazi 180.000, a iz ostalih dijelova 50.000 Srba. Među njima je velik broj oficira JNA i njihovih obitelji. Nakon Oluje više je od 150.000 Srba otišlo u Srbiju i BiH. Do sada se, prema nekim podacima, vratilo oko 130.000 Srba, ali samo njih 80.000 živi stalno u Hrvatskoj jer su riješili svoje stambeno pitanje. Ostali su se registrirali, podigli hrvatske dokumente, ali još žive na relaciji Srbija - Hrvatska. Usto oko 100.000 Srba još ima izbjeglički status u Srbiji i BiH.
Vlado Vurušić
No, dogodio se Milorad Dodik! Sve ono što je tamo bilo izrečeno te razlozi okupljanja najveće društvene i političke esencije ovdašnjih Srba u posljednjih nekoliko desetljeća zapravo je otišlo u drugi plan. Naime, okupljanje je trebalo poslati potpuno drukčiju poruku od one koja je zavladala medijskim prostorom i postala čak međudržavni problem u odnosima Hrvatske sa srpskim entitetom u BiH. Na kraju je sve bilo opterećeno upravo pitanjem nedavnog rata, o čemu Srbi nisu željeli govoriti jer su se nadali razgovoru o budućnosti, a vraćeni su u prošlost. Možda su Srbi mogli odlučnije reagirati te priznati da je govornica njihova skupa bila zlorabljena.
Jučer strah, sada nelagoda
No, sve je dodatno zaoštrilo pitanje koje je prisutno još od osamostaljenja Hrvatske - kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Što to znači? Koliko su Srbi danas prihvatljiv element hrvatskog političkog i društvenog prostora? Jesu li za Hrvate Srbi vječno sumnjivi troublemakeri, odnosno smutljivi protivnici hrvatske države koji će u prvom pogodnom trenutku “zabiti nož u leđa”, a za Srbe Hrvati oni koji stalno ruše zajedničku državu te stvaraju hrvatsku državu u kojoj se oni osjećaju odbačeno, nesigurno te stalno moraju biti na oprezu?
Htjeli i jedni i drugi to priznati ili ne, Srbi su bili najproduktivnija manjina u Hrvatskoj tijekom povijesti, stalno su oplemenjivali hrvatsko društvo i bili njegov neizostavni aktivni dio, ali prije dvadesetak godina htjeli su omesti hrvatsko osamostaljivanje.
Srbi su se još u 16. stoljeću počeli masovno naseljavati u hrvatske krajeve. S vremenom se uspješno integriraju u tadašnje hrvatsko društvo te ubrzo postaju važni čimbenici političkog, ekonomskog i kulturnog života. Još u doba Austro-Ugarske postojale su u Zagrebu Srpska banka, srpska gimnazija i srpski muzej te Srpska zemljoradnička zadruga, kao i mnoga važna kulturna i patriotska društva - Srpsko kolo, Seljačko kolo, Kolo srpskih sestara...
Srbi su dali i prvog pjesnika hrvatskog narodnog preporoda Petra Preradovića, prvog intendanta HNK Stjepana Miletića, Nikolu Teslu, jednog od najvećih svjetskih znanstvenika, ratnog sekretara KP-a Hrvatske Radu Končara pa i, da apsurd bude veći, dvojicu generala NDH - Fedora Dragojlova i Đuru Gruića, najpoznatijeg pjevača kajkavskih popevki Duška Dančua, najplodnijeg dječjeg pisca Grigora Viteza, velikana hrvatskog glumišta Radu Šerbedžiju, a o mnogim sportašima koji su proslavili hrvatski sport da i ne govorimo.
No, stvari danas nisu tako blistave, a zapravo nikada nisu ni bile takve. Biti Srbin u Hrvatskoj, iskreno, danas nije nešto za čim bi se otimali i čijim bi se statusom ova “predeuropskounijska” Hrvatska mogla ponositi. Srbi imaju mnoštvo problema, ali rasprava se vodi na metafizičkoj razini o njihovu identitetu i načinu na koji ga prakticiraju.
Prije desetak godina Slobodan Uzelac, današnji potpredsjednik Vlade, napravio je sociološko istraživanje među školskom srpskom omladinom o tome koliko se slobodno njezini pripadnici mogu izjašnjavati kao Srbi. Zabrinjavajućih 60 posto njih imalo je osjećaj straha i krivnje te je skrivalo svoju etničku pripadnost. Nakon toga slična istraživanja nisu rađena. Uzelac misli da još, na žalost, postoji taj strah od identiteta iako se stvari mijenjaju nabolje.
- Srbi u Hrvatskoj danas sebe više definiraju po onome kako ih šira društvena zajednica prihvaća i reagira na njih nego po svom podrijetlu, povijesti, kulturnom ili nekom drugom naslijeđu. Iz te pozicije sebi postavljamo pitanja o svom identitetu, no još se tražimo - kaže Saša Milošević, zamjenik predsjednika SNV-a. Pozicija se mijenja pa se sada od onoga što se moglo nazvati “identitetom straha” kod Srba mijenja u identitet strepnje ili prevelikih pitanja, nastavlja Milošević.
Prikriva se da su autohtoni
Možda je najbolja definicija “identitet oportunizma” - ja sam to što jesam, ali najbolje je to ne oglašavati pa i onda kada to svi znaju, što bi se reklo - “prešutinim Srbinom”, kaže Milošević. Osobno, kaže, “nije me strah biti Srbinom, niti od toga da je Hrvatska moja država jer sam više društveno pozicioniran kao Srbin, a ne toliko u tradicionalnom smislu”.
Književnik i publicist Čedomir Višnjić tvrdi da definitivno više nije sporna identifikacija srpske zajednice s Hrvatskom. Povratnici se ne vraćaju samo zbog svoje imovine, nego zato što osjećaju da ovdje pripadaju, napominje on.
Odluka za povratak i ostanak nije stvar prisile. Odlazak je bio stvar prisile, kaže predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.
Prema Višnjiću, kako je svojedobno rekao, za Hrvatsku je srpsko pitanje na površinskoj razini riješeno: nema nas puno, odnosno broj Srba je takav da njihova organiziranost, ekonomska i politička moć te demografska situacija ne moraju zabrinjavati Hrvate kao početkom devedesetih.
No, osim toga, ističe Višnjić, Srbi u Hrvatskoj posve su demisionirali od tih ideja koje su na kraju njima najviše naštetile te prihvaćaju realnost kakva jest. Na toj je razini srpsko pitanje riješeno, ali na populacijskoj, kulturnoj i obrazovnoj još nije, smatra Višnjić. Prema njegovu mišljenju, radi se uglavnom o staroj populaciji i Srbi su na žalost sve su manje potencijal i snaga koja bi obogaćivala i ubrizgavala novu krv u hrvatsko društvo.
Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik SDSS-a, napominje kako se premalo ističe da su Srbi autohtoni narod. Od te činjenice, misli Stanimirović, treba poći u svim raspravama o položaju i identitetu Srba iz Hrvatske. - Hrvati iz BiH ne mogu, da tako kažem, polagati veće pravo na Hrvatsku i ne mogu biti autohtoniji od nas - kaže Stanimirović. Sada nakon rata i neugrožene hrvatske državnosti glavno je pitanje, kaže on, koliko Hrvatska želi prihvatiti tu činjenicu.
Nazivi i nijanse identiteta
Saša Milošević kaže da se ponekad Hrvatska ponaša prema svojim srpskim sugrađanima kao prema neželjenom djetetu. Srbi radije koriste termin Srbi iz Hrvatske, a izbjegavaju naziv “hrvatski Srbi”. Uzelac smatra da je stvar u tome na što se stavlja naglasak. - Naime, u prvoj se definiciji upravo naglašava suština našeg identitea - da smo mi Srbi, ali iz Hrvatske, a jedni više izdavajaju ‘Hrvatsku’ jer je to odrednica koja naglašava gdje žive, rade i stvaraju obitelj, dok druga inzistira na onome ‘Srbi’ kao nešto što ih određuje, a što moraju njegovati, štititi i razvijati - kaže Čedomir Višnjić. Tako se Višnjić odnosi i prema terminu “politički Hrvat”, koji se u hrvatskoj političkoj kulturi sve češće koristi kako bi se naglasila lojalnost nekog Srbina Hrvatskoj.
Uvrede i danas uobičajene
- Taj termin želi napraviti razliku među Srbima na nacionalnoj i političkoj liniji odnosa prema Hrvatskoj, ali se srpska pripadnost pri tome želi prikazati samo kao folklorna i tradicijska. Srbin može biti najlojalniji da ga pri tome ne ‘tituliraju’ ni kao političkog Hrvata ni kao hrvatskog Srbina - napominje Višnjić.
Uzelac, pak, smatra da je termin “politički Hrvat” za Srbe pomalo nezgrapan, ali kaže kako je jasno da su ovdašnji Srbi pripadnici ove države i društva te da svoju emancipaciju doživljavaju i realiziraju u Hrvatskoj. Politička realizacija svih naših potreba, potraživanja, obveza i davanja mora biti konzumirana u Hrvatskoj, a ne negdje drugdje, ističe Uzelac.
Milošević napominje kako je govor mržnje u hrvatskom mainstreamu, kada su Srbi u pitanju, prigušen, no da je na marginama. Rijetki su u medijima i govoru političara, ali je ostao u sferi uličnoga govora. Milošević spominje da su čak i pročišćene internetske reakcije na novinskim portalima ponekad pune mržnje i negativnih strasti prema Srbima kao takvima. Nadalje, kaže Milošević, izostaju reakcije televizijskih komentatora na neukusna navijanja i vrijeđanja Srba na utakmicama. To, smatra, pokazuje određenu atmosferu u društvu jer stvari su postavljene znatno prije, a ide se linijom manjeg otpora, te se prečesto prepušta da sve to “izliječi vrijeme” umjesto da s tim netko suoči.
Stadionski govor mržnje
Zato se i Višnjić i Stanimirović pitaju kakva je poruka ako se na Thompsonovu koncertu u središtu glavnoga grada skandira “Ubi Srbina” i što znači kada se na utakmici Hrvatske s Moldavijom (!?) viče to isto. Na žalost, to je, prema Stanimiroviću, postala poštapalica na koju se rijetko reagira ili se, pak, benevolentno opravdava da su to “ionako navijački huligani” i slično. Vojislav Stanimirović napominje i da se položaj Srba mijenja nabolje:
- Mi se možemo više-manje bez straha izjašnjavati kao Srbi, ali nikada ne znamo kakve su konzekvence toga i kakve sve to može imati implikacije.
Srbi se, kaže Stanimirović, ne boje asimilacije jer je to prirodni proces koji se, kaže Višnjić, događao i u vrijeme Jugoslavije. No, očekuju da se taj proces događa svojom voljom, a ne pod pritiskom, jer očito je da su mnogi Srbi posljednjih godina to učinili radi osobne i egzistencijalne sigurnosti.
Neće biti vječni krivci za sve
Zato je zanimljivo da se mnogi poznati Srbi s javne scene Hrvatske nerado izjašnjavaju o svojoj etničkoj pripadnosti. Vjerojatno smatraju da im taj podatak, iako se za mnoge zna što su, može stvoriti nelagodu ili probleme na poslu.
Kako je prije nekog vremena u svom intervjuu Jutarnjem listu rekao predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, dio Srba povjerovao je Miloševićevoj politici i mislili su da mogu biti dio njegova čekića, što im se obilo o glavu. No, Srbi su, kaže Milošević, itekako platili svoj odabir u ratu i još će nositi to breme, ali potrebno je iznaći prostor da se živi s budućnošću i onim što nam ona nosi. Ne mogu Srbi biti vječni krivci za sve što se ovdje zbiva, nastavlja Milošević.
- Srbima treba pružiti priliku da pokažu svoju identificiranost s Hrvatskom. Moraju im se stvoriti pretpostavke za izjednačeni građanski, ali i bazični, ljudski status - ističe, pak, Pupovac.
Bliži se Europsko nogometno prvenstvo i jedno od pitanja koje se zna postaviti u tim prigodama je za koga će navijati “naši Srbi”. - Ne vidim razloga da ne navijaju za Hrvatsku, pogotovo zato što tamo ne igra Srbija - kaže Vojislav Stanimirović. No, Saša Milošević kaže kako su uspjesi hrvatske reprezenatacije uglavnom bili predstavljani kao dostignića hrvatskog naroda, a onda su svi koji ne pripadaju tom etnosu uskraćeni u participaciji toga.
Čedomir Višnjić ističe da većina Srba iz Hrvatske navija za Srbiju i zato što Hrvati ljubomorno smatraju nogometnu reprezentaciju nacionalnim dobrom koje nije dopušteno nehrvatima, bez obzira na to što u toj reprezentaciji igraju i igrali su i etnički Srbi, kao i neki drugi. No, Srbi imaju puno pravo navijati za Srbiju. Naime, naši će mediji kao nešto samo po sebi razumljivo prikazivati, ravnopravno s ostalim gradovima u Hrvatskoj, kako se uspjesima naših nogometnih vedeta raduju i Hrvati na ulicama Mostara, u Širokom Brijegu i Livnu.
I posve nam je normalno da Hrvati u BiH ne navijaju za reprezentaciju zemlje u kojoj žive. Kao što nam je posve normalno da mnogi Hrvati iz BiH igraju za ‘vatrene’. Kada raspravljamo o našim Srbima i psujemo ih što ne navijaju za Hrvatsku, jesmo li se zapitali koliko uopće želimo da oni navijaju za nas? Koliko mi držimo do toga da Srbi iz Hrvatske navijaju za momke u kockastom?
Mi smatramo posve normalnim da Hrvati, bez obzira na to gdje žive i rade, navijaju za Hrvatsku. No, ako ovdašnji Srbi ne budu suosjećali s našima na Euru, trebamo se zapitati zašto je tako, a pogotovo ako nam je logično da braća Kovač, Rakitić i Joe Šimunić igraju za Hrvatsku, a ne za zemlje u kojima su rođeni. Dakle, ako je to tako, sviđalo nam se to ili ne, hrvatski Srbi imaju pravo navijati za reprezenatciju “svog podrijetla”. Zabrinjavajuće bi bilo kada bi navijali protiv Hrvatske.
|
Hrvati iz BiH smiju, a oni ne
|
Srbi su najveća etnička manjina u Hrvatskoj. Prema popisu iz 2001. godine, ima ih malo više od 200.000, što je oko 4,5 posto stanovništva. Prema popisu iz 1991. godine, bilo ih je nešto manje od 600.000 ili oko 11 posto građana. Na području tzv. Krajine prije rata je živjelo 287.000 Srba, a u ostalim dijelovima Hrvatske gotovo 300.000. Zanimljivo je da iz Krajine do 1995. godine u Srbiju odlazi 180.000, a iz ostalih dijelova 50.000 Srba. Među njima je velik broj oficira JNA i njihovih obitelji. Nakon Oluje više je od 150.000 Srba otišlo u Srbiju i BiH. Do sada se, prema nekim podacima, vratilo oko 130.000 Srba, ali samo njih 80.000 živi stalno u Hrvatskoj jer su riješili svoje stambeno pitanje. Ostali su se registrirali, podigli hrvatske dokumente, ali još žive na relaciji Srbija - Hrvatska. Usto oko 100.000 Srba još ima izbjeglički status u Srbiji i BiH.
|
Dvije trećine otišle u ratu
|
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....