Pasmina kojoj treba puno rada i još više strpljenja, s jedne strane hiperaktivna, a s druge neponovljivo senzibilna. Pasmina u kojoj se neprestano sudara vučja priroda i pasja privrženost. Tako Zagrepčanin Tomislav Šulj, vlasnik kujice Une, jedinog psa pasmine čehoslovački vučji pas u Hrvatskoj, opisuje svoju 9 mjeseci staru mezimicu.
Iako sumnja da još dva čehoslovačka vučjaka postoje u Splitu, nikako nije uspio doći do njihovih vlasnika, a i Hrvatski kinološki savez vodi ga kao jedinog vlasnika. Una izuzetno nalikuje vukovima, a kako je riječ o relativno mladoj vrsti, ima oko 30 posto vučje krvi. Otkad je sasvim slučajno, listajući knjigu s opisima i fotografijama svih vrsta pasa, naletio na čehoslovačkog vučjaka, Tomislav nije imao mira dok nije otišao u Mađarsku - po Unu. Namjeravao je postati i uzgajivač kako bi se ova divna pasmina, kaže, proširila i u Hrvatskoj, ali nakon 9 mjeseci koliko ima Unu, više nije toliko siguran.
Kada smo u šetnji, Una neprestano pobuđuje zanimanje i ljudi se raspituju, ali iskreno, još ni u jednom od brojnih znatiželjnika nisam vidio osobu
sposobnu da bude vlasnik takvog psa
- Stvar je u tome da je to toliko posebna, senzibilna i prepuna prirode vrsta da iskreno strahujem kome bih tako osjetljiva stvorenja mogao dati. Moj drugi ljubimac je muški rotvajler Oskar i mogu vam reći da je ono što je potrebno za njegov odgoj bila dječja igra, ništavno i smiješno spram truda koji sam morao uložiti u rad s "vučicom". Često u šali spomenem da bi Oskar, da sam njemu toliko truda i vremena posvetio danas pričao engleski. Izgubio sam čak sedam kila!
Ne bi htio da netko krivo shvati, to je izrazito miroljubiva pasmina, nesklona agresiji, ustvari plaha, ali sa svom prirodom koju posjeduje treba joj neizmjerno puno vremena za punu socijalizaciju, tj. da stekne povjerenje u okolinu i vlasnika - priča Tomislav. Ističe kako je potrebno nekoliko sati šetnje, barem par kilometara na dan i puno rada s takvim psom, a boji se bi li budući vlasnici bili spremni sve to pružiti. Tomislav kaže i kako je veliku stvar u odgoju postigao odlaskom u klub za socijalizaciju pasa KOSSP gdje mu je puno pomogla voditeljica iz kluba, Sara Mareković.
- Kada smo u šetnji Una neprestano izaziva interes i ljudi se stalno raspituju, ali iskreno, ja još nisam vidio ni u jednom od brojnih interesenata osobu sposobnu da bude vlasnikom takvog psa - kaže Tomislav i dodaje da će još razmisliti o uzgoju, ali ono što je sigurno je da će se s Unom nastaviti baviti sportskom kinologijom.
Svi željni saznati više ili oni kojim imaju još informacija o ovoj pasmini mogu se javiti na Tomislavov mail [email protected].
Brojne napade na tu pasminu smatra neutemeljenima, a krivac je, kaže, jedino i uvijek - vlasnik.
- Sva krivnja koju takav ili bilo koji drugi pas napravi ide na dušu vlasnika. Smatram i da su mediji krivi jer na deset ugriza opisanih u novinama možda je jedan od rotvajlera, ali na svima je uredno prateća fotografija iskeženog rotvića.
Osim mlade 'vučice', Tomislav Šulj već 11 godina ima i rotvajlera Oskara.
Ja sam s Oskarom išao par godina na more bez ikakvih lajni, no kako se unazad 6-7 godina počela kotrljati ta priča i haranga na rotvajlere, ne da ne idem na more s njim, nego sam prestao odlaziti na kavu u birc jer vidim s kakvim me strahom ljudi promatraju. Mediji ističu generalna mišljenja i stavove o odgoju tih pasa što i nije loše, ali to u vežini slučajeva nije baš blizu realnosti. Tako sam čitao da nije dobro pustiti psa da navlači povodnik ili nekakve teorije o alfa dominaciji.
No, zato nigdje, ali baš nigdje u svim tim opservacijama nisam pročitao uputu da ljudi koji uzimaju takvog psa, uzimaju psa kojem je u genetskom kodu zapisano da mora raditi.
A to znači da ako već i neće pronalaziti drogu u policiji, postoji barem još tisuću načina da akumulira svoju radnu energiju. Svaki drugačiji, neaktivniji odnos spram takvih pasa je micanje okidača s bombe i u tom slučaju krivac jedino i uvijek može biti samo vlasnik...
Pasmina "čehoslovački vučji pas" nastala je 60-tih godina prošlog stoljeća kada su Čehoslovaci htjeli imati fantastičnog čuvara granica, a za tu ideju poslužio im je projekt jednog zaljubljenika u pse koji je spario ženku karpatske vučice i njemačkog ovčara. Vrsta nije uzgojena kao granični pas jer se pokazala plahom i nepovjerljivom, te s priličnim problemom po pitanju laveža. Naime, laju vrlo rijetko i jako slabo. Ipak, vrsta je stekla vrhunske radne karakteristike i zato je uvrštena u kategoriju radnih pasa (s rotvajlerima, njemačkim ovčarima, belgijskim ovčarima, dobermanima... itd). Status pasmine stekla je 80-tih godina prošlog stoljeća, a raširena je više ili manje svugdje po Europi - osim kod nas. Na istoku je najprisutnija u Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj, ali i na zapadu gdje se u velikoj mjeri popularizirala u Italiji.
Tina Radić
Iako sumnja da još dva čehoslovačka vučjaka postoje u Splitu, nikako nije uspio doći do njihovih vlasnika, a i Hrvatski kinološki savez vodi ga kao jedinog vlasnika. Una izuzetno nalikuje vukovima, a kako je riječ o relativno mladoj vrsti, ima oko 30 posto vučje krvi. Otkad je sasvim slučajno, listajući knjigu s opisima i fotografijama svih vrsta pasa, naletio na čehoslovačkog vučjaka, Tomislav nije imao mira dok nije otišao u Mađarsku - po Unu. Namjeravao je postati i uzgajivač kako bi se ova divna pasmina, kaže, proširila i u Hrvatskoj, ali nakon 9 mjeseci koliko ima Unu, više nije toliko siguran.
Kada smo u šetnji, Una neprestano pobuđuje zanimanje i ljudi se raspituju, ali iskreno, još ni u jednom od brojnih znatiželjnika nisam vidio osobu
sposobnu da bude vlasnik takvog psa
|
Ne bi htio da netko krivo shvati, to je izrazito miroljubiva pasmina, nesklona agresiji, ustvari plaha, ali sa svom prirodom koju posjeduje treba joj neizmjerno puno vremena za punu socijalizaciju, tj. da stekne povjerenje u okolinu i vlasnika - priča Tomislav. Ističe kako je potrebno nekoliko sati šetnje, barem par kilometara na dan i puno rada s takvim psom, a boji se bi li budući vlasnici bili spremni sve to pružiti. Tomislav kaže i kako je veliku stvar u odgoju postigao odlaskom u klub za socijalizaciju pasa KOSSP gdje mu je puno pomogla voditeljica iz kluba, Sara Mareković.
- Kada smo u šetnji Una neprestano izaziva interes i ljudi se stalno raspituju, ali iskreno, ja još nisam vidio ni u jednom od brojnih interesenata osobu sposobnu da bude vlasnikom takvog psa - kaže Tomislav i dodaje da će još razmisliti o uzgoju, ali ono što je sigurno je da će se s Unom nastaviti baviti sportskom kinologijom.
Svi željni saznati više ili oni kojim imaju još informacija o ovoj pasmini mogu se javiti na Tomislavov mail [email protected].
Brojne napade na tu pasminu smatra neutemeljenima, a krivac je, kaže, jedino i uvijek - vlasnik.
- Sva krivnja koju takav ili bilo koji drugi pas napravi ide na dušu vlasnika. Smatram i da su mediji krivi jer na deset ugriza opisanih u novinama možda je jedan od rotvajlera, ali na svima je uredno prateća fotografija iskeženog rotvića.
Osim mlade 'vučice', Tomislav Šulj već 11 godina ima i rotvajlera Oskara.
|
Tomislav: 'Prestao sam odlaziti na kavu jer se svi boje mog rotvajlera'
|
|
|
No, zato nigdje, ali baš nigdje u svim tim opservacijama nisam pročitao uputu da ljudi koji uzimaju takvog psa, uzimaju psa kojem je u genetskom kodu zapisano da mora raditi.
A to znači da ako već i neće pronalaziti drogu u policiji, postoji barem još tisuću načina da akumulira svoju radnu energiju. Svaki drugačiji, neaktivniji odnos spram takvih pasa je micanje okidača s bombe i u tom slučaju krivac jedino i uvijek može biti samo vlasnik...
Pasmina "čehoslovački vučji pas" nastala je 60-tih godina prošlog stoljeća kada su Čehoslovaci htjeli imati fantastičnog čuvara granica, a za tu ideju poslužio im je projekt jednog zaljubljenika u pse koji je spario ženku karpatske vučice i njemačkog ovčara. Vrsta nije uzgojena kao granični pas jer se pokazala plahom i nepovjerljivom, te s priličnim problemom po pitanju laveža. Naime, laju vrlo rijetko i jako slabo. Ipak, vrsta je stekla vrhunske radne karakteristike i zato je uvrštena u kategoriju radnih pasa (s rotvajlerima, njemačkim ovčarima, belgijskim ovčarima, dobermanima... itd). Status pasmine stekla je 80-tih godina prošlog stoljeća, a raširena je više ili manje svugdje po Europi - osim kod nas. Na istoku je najprisutnija u Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj, ali i na zapadu gdje se u velikoj mjeri popularizirala u Italiji.
|
I češki i slovački vučjak
|
Tina Radić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....