Žarko Pavletić Žak

Sedamnaest godina nakon pada Vukovara u pictorialu Globusova fotografa Toma Dubravca jedanaestorica boraca koji su nakon pada grada većinom završili u logorima prisjećaju se krvavih borbi, razaranja i osjećaja užasa sudbonosnog 18. studenoga 1991. te otkrivaju kako žive danas i kako se nose s ratnima traumama...



“Amputirana mi je duša, a za nju nema proteze”, kaže Žarko Pavletić Žak (58) u čijem životu nema dana da se ne sjeti krvave jeseni 1991. Još 18. studenoga vodile su se borbe, a on je dan kasnije zarobljen u vukovarskoj bolnici. Bio je među sretnicima koji su izbjegli pokolj na Ovčari, ali završio je u logoru u kojem, ističe, svaki dan traje kao godina. “Logor je bio veća agonija od rata, jer tamo nismo imali nikakva prava i broj 004222, pod kojim su me vodili, duboko mi je urezan u pamćenje.



U Vukovaru su petogodišnjaci osijedili, a 20-godišnjaci ostarjeli, klinci su preko noći postali ratnici”, ističe Pavletić koji je kao časnik HV-a 1995. umirovljen, a 1999. se vratio u Vukovar. Najviše ga boli što su mnogi hrvatski branitelji nakon rata sami sebi oduzeli život. Kad ga obuzmu crne misli, otkriva nam, obilazi grobove poginulih suboraca i prošeta uz Dunav, čijom obalom danas dominira veliki križ - spomenik svim poginulima za slobodu Hrvatske.




Boris Orešić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. prosinac 2025 20:06