Zašto je poezija izgubila karizmu i popularnost?

Sergej Jesenjin je 70-ih godina bio veliko pjesničko ime (1895.-1925.). U legendarnoj biblioteci Matice hrvatske Arion 1965. godine tiskana je njegova zbirka "Ispovijesti mangupa".



Bila je to integralna biblioteka poezije uz koju je prvi put u komunizmu dodana besplatna gramofonska ploča na 45 okretaja. Na njoj sam Jesenjin recitira vlastite stihove. Njegove je pjesme izabrao Vlatko Pavletić, pogovor mu je napisao Aleksandar Flaker, a prevodili su ih tada najjači mladi i sredovječni pjesnici i prevoditelji: Cesarić, Gerić, Golob, Krklec, Kušan, Miličević, Prica, Prpić, Pupačić i Vitez.



No, što se dogodilo Jesenjinu da je potonuo u zaborav? A s njim i cijelo ono razdoblje 70-ih kad su pjesnici bili kraljevi tvornica i kulturnih, vatrogasnih i inih domova diljem Hrvatske. Jedna Dedićeva - "Ne daj se, Ines" - bila je legenda i prije Šerbedžijine izvedbe. Kišević je jednom jedinom pjesmom - "Bernarda" - postao bard. Zagrebačka šansona učinila je od Zvonimira Goloba pjesnika uz koga se ljubilo. Špišić je otpjevao Slamingovu "Barbaru". Poezija je bila na cijeni, a pjesnik je mogao dobiti besplatno piće u Blatu. Komparatisti su s užitkom čitali o suvremenoj lirici iz pera Huga Friedricha, pa je i sama "lirika" bila riječ koja se koristila. A danas kao da je nema, pa s njom nema ni - Jesenjina.

Sentimentalni odgoj?



Pa sad, je li ono bilo neugodno sentimentalno vrijeme? Jesu li onda mladi ljudi bili "pušači" koji su voljeli ruže, sumrak i kič-razglednice, za razliku od suvremenika? U neku ruku, Jesenjin je bio bogomdan seljačić (selo Konstantinovo, Rjazanska gubernija), koji je došao u velegrad i osvojio ga. Bio je nekakva preslika i jugoslavenske industrijalizacije, puta u grad. Istovremeno je njegova biografija povlačila za sobom biografije mnogih hrvatskih pjesnika.

Boemi i građani



Tadijanovićevo Rastušje postalo je u nas analogno selu Konstantinovu. Jesenjinova "Krčmarska Moskva" imala je svojih parova u sjajnim Cesarčevim stihovima o pretilim Zagrepčanima na Zrinjevcu. Nimalo slučajno pjesmu Jesenjinu 1927. godine u Književnoj republici posvećuje Dobriša Cesarić, a Gustav Krklec objavljuje 1929. tekst o Jesenjinu u Hrvatskoj reviji.



Jasno, Jesenjinova boemština bila je u "crnom" Tingl-tanglu stih više za slobodu i slobodoumlje svima koji su došli čuti Ružicu Orešković ili sresti profesora Vanju Sutlića. I nije se toliko marilo za njegovu vještinu s vezanim stihom, kao što se nije marilo ni za njegovu ljubav i povezanost s Puškinom. Ta poeme mu je malotko čitao, kratki stihovi bili su mu nezaboravni: "Jesi l' živa, starčice moja? - Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. - Nek uvečer nad kolibom tvojom - ona čudna svjetlost sja i dalje". Neobuzdana Jesenjinova sklonost alkoholu polako je postala zaštitni znak pjesničkih suvremenika. Njegov bračni život sa 17 godina starijom "majkom" modernog baleta Izidorom Duncan (1878. - 1927.) bio je također činjenica više koja je pridonosila njegovoj slavi i predodžbi mužika koji ruši ne samo ruske nego i europske metropole. A zatim je slijedilo njegovo ludilo i samoubojstvo.



Naime, 70-ih se godina recitiralo Jesenjina bez srama da bi netko mogao biti optužen za "ljigavu" sentimentalnost. Njegov je modernizam tada bio sasvim zanemaren na račun samo nekoliko stihova koji se i danas pojavljuju samo u - osmrtnicama ("Do viđenja, dragi, do viđenja; ti mi, prijatelju, jednom bješe sve"). Jer njegova okrenutost dijaloškoj glazbi ruskog nije manja nego u Puškina. Ali bio je on ikona onoga vremena baš po tim proslavljenim stihovima, po burnom životu i slobodoumnosti, po slobodnoj ljubavi usred ruske revolucije.