Željko, čuvaj leđa

ČETVRTAK

Ostojićev mali raj



Sve više mojih prijatelja povlači se iz gradova u okolicu Zagreba ili drugih gradova. Ima pak onih koji se ne moraju “povlačiti” eda bi djeci, unucima i drugima osigurali životni prostor. Ima onih koji su naslijedili očevinu ili djedovinu. Jedan od njih je i saborski zastupnik Rajko Ostojić, inače liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu. Kuća njegovih roditelja u kojoj sada živi samo njegova majka Ružica na Baćinskim jezerima pravi je mali raj. Kiviji i mandarine rastu kao u tropskoj prašumi. Kako i ne bi kad njegova majka ustaje svako jutro u četiri sata radi zalijevanja. Na kamenjar su rukama nanosili zemlju i sve navodnjavaju pumpom iz obližnjeg jezera. U sredini su imanja stari čempresi i kameni stol. To je Rajkov egzil. I svaki vikend kad može, a za praznike pogotovo, on zavrne rukave, uzme motiku i radi. K’o pravi dalmatinski težak. Tako se iza mnogih imena koja u javnosti i politici slove kao intelektualci, koja se bave nekakavim “eteričnim” intelektualnim poslovima, krije i druga, privatna biografija. A takvih je sve više. To su naprosto zapadni civilizacijski trendovi. Ljudi iz zasićenih gradova traže svoju oazu zelenila i mira.



PETAK

Olimpijske igre



Hrvatska je opet u sportskom transu. Problem je u tome što ovaj put ne pratimo (ne)uspjehe jedne reprezentacije nego nekoliko njih. Time će i naše radovanje ili razočaranost biti veći. No navikli smo na to. Kruha (sporta) i igara, staro je geslo. Neka, dakle, naši olimpijci uz časne napore i sportski turizam pomognu jadnoj hrvatskoj raji da barem na tren zaboravi inflaciju, cijene derivata i postolimpijski povratak u školsku godinu i nadolazeću zimu



SUBOTA

Dvorac Brezovica



Hrvatska država vratila je Zagrebačkoj nadbiskupiji glasoviti barokni dvorac Brezovica u čijoj je neposrednoj blizini i karmelićanski samostan. Dvorac je inače baština iz doba Draškovića i sve do povrata bio je prilično dobro održavan. Sada pak dvorac rapidno propada. Okoliš mu je zapušten, devastiran. Stanište je to guštera, zmija, pasa lutalica i ponekog beskućnika skitnice. U ime Nadbiskupije dvorcem bi trebao upravljati ekonom Ivan Hren. No čini se da Crkva ima važnijeg posla od brige o dvorcu Brezovica. Možda i za njega “genijalni” kanonik Mio Gabrić pronađe neku ideju poput one o restoranu na tornju zagrebačke katedrale. Neka naprave bilo što, samo neka dvorac dalje ne propada.



NEDJELJA

Povratak



Valja se vratiti kući nakon 10-dnevnog lutanja. Od Splita do Mostara, pa tri dana u Dubrovniku i dva na Mljetu. Nažalost, svi su ti dani bili više radni nego neki ozbiljni odmor. Ipak, uspio sam uloviti i vremena za malo kupanja i grijanja na suncu. Ono što mogu primijetiti bez velikih analiza, to je da je turistička sezona podbacila. Osim što ljudi nemaju novca, cijene su tako astronomske, da se čovjeku zavrti u glavi, vjerojatno je padu turističkog prometa pridonijelo i enormno poskupljenje naftnih derivata. Uz to, razmaženi turisti nisu zadovoljni infrastrukturom naših lokalnih cesta. Svaka čast autocestama, no kada se na povratku u nedjelju uvečer nađete u koloni ispred Sv. Roka dugoj osam kilometara, onda vam prisjedne turizam. Hrvatska će morat’ nać’ neki odgovor na turističke izazove jer i cijena nafte i naše visoke cijene mogle bi opustošiti hrvatsku obalu bez obzira na to što su obnovljeni mnogi hoteli, a brojni su građani privatnom inicijativom sagradili na stotine tisuća apartmana. U protivnom, sve će to biti samo mrtvi kapitali.



PONEDJELJAK

Mesićeva proruska neutralnost



Trenutačni nam predsjednik Mesić i dalje nastoji posvađati Hrvatsku s normalnim svijetom zbog svojih interesnih i prijateljskih veza s takvim demokratskim režimima kao što su onaj u Libiji i Rusiji. Dok s jedne strane Hrvatska sve radi eda bi se što prije uključila u euroatlantske integracije, uključujući i članstvo u NATO-u, Mesić u slučaju ruske brutalne intervencije u  Gruziji ima “specifičan stav”. Isti onakav kakav je imao kad se sisačka željezara prodavala zbog samo njemu poznatih interesa Rusima, a ne onima koji su je na koncu ipak kupili. Sve to za Mesića ne bi bilo neobično kad Hrvatska već ne bi s obadvije noge bila u NATO-u te barem iz pristojnosti trebala slijediti politiku zemalja članica NATO-a koje se zalažu za primanje Gruzije u punopravno članstvo te organizacije. Konačno, kako i u slučaju Rusije, tako i u slučaju najavljenog posjeta Bleiburgu Milanovića i društva, Mesić ima “specifičan stav”. Što znači “preuranjen” odlazak u Bleiburg? Pa zar je on, heraklitovskim rječnikom govoreći, “mjera svih stvari; postojećih da jesu a nepostojećih da nisu”? Upravo zbog takvog njegova ponašanja hrvatska nam politička scena mora još neko vrijeme (godinu i pol) sličiti onomu čemu sliči. Glomaznijoj varijanti Republike Peščenice. Naposljetku, velike su spekulacije o tome da bi Mesić mogao postati premijer. Možda mu Malnar ponudi tu funkciju u Republici Peščenici. No poznavajući Mesića, znamo da bi on odmah poželio preuzeti Malnarovo mjesto.



UTORAK

Smrtopis



Pišući dnevnik, trudim se da bude zapis o svakodnevnom. A ne “intelektualno dociranje”. Stoga poneki put zabilježim i smrt nekih osoba koje su značile meni osobno, ali su i u javnosti odigrale važnu ulogu, no njihova smrt prošla je neprimijećeno. Dakako, pritom se moram kloniti opasnosti da moj dnevnik ne postane smrtopis, nešto poput neplaćenih obavijesti o smrti. Ovih sam dana u Novom listu pročitao da je umro Darko Deković, jedan od čelnih ljudi pokreta hrvatskih sveučilištaraca iz 1971. Nezamjetan članak za jednu, po meni, veliku biografiju, kako tijekom ‘71., Domovinskog rata, ali i sve do smrti.



Nekoliko dana poslije umro je i Ante Štambuk Lenta, igrom slučaja brat moje supuge koji je istu takvu dužnost čelnika pokreta hrvatskih sveučilištaraca obavljao u Splitu. Nakon presude i pola godine zatvora “ilegalno” je umakao u Njemačku gdje je živio sve do svoje iznenadne smrti. Tako se polako prazni scena “bezimenih junaka” koji su označili suvremenu Hrvatsku. O njima se malo piše. Kako i ne bi kad bi o njima trebali pisati oni koji su u to vrijeme čvrsto bili na “drugoj strani barikade”. Noviju hrvatsku povijest očito pišu i novi Hrvati.



SRIJEDA

Laptalovi revolucionari



Ovi su se Laptalovi revolucionarci razmahali galamom i prijetnjama. Nakon stotinjak sudskih postupaka i nekoliko godina Lepoglave to me baš ne impresionira niti me uzbuđuje. Konačno, na vidjelo izlaze i neke laži. Dosad su tvrdili kako su odvjetnici već podnijeli žalbu iako je jasno da se žalba ne može podnijeti prije nego što sud napiše presudu. Sud u Patrasu najavio je da će presuda biti gotova u roku od dva mjeseca, s obzirom na to da je i ondje u tijeku sudska stanka zbog godišnjih odmora. Bio sam iznenađen kada sam prije tri tjedna na radiju čuo izjavu nekakvog predstavnika europskog pomorskog sindikata koji je tvrdio da su odvjetnici već uložili žalbu. Što se tiče kapetana Laptala, ja mu toplo preporučam da pokuša shvatiti dubinski smisao diplomatskog rječnika. On je sam u svojem intervjuu za Jutarnji list rekao kako su mu predstavnici hrvatskih konzularnih vlasti savjetovali da nauči grčki jezik.



Donijeli su mu i priručnu literaturu. Taj su mu prijedlog dali nakon što su, u skladu s Bečkom konvencijom, očigledno imali uvid u spis. Vjerojatno su zaključili da će gospodinu Laptalu grčki jezik trebati. Takav savjet iskusni diplomati ne daju nekom za koga procijene da će u zatvoru provesti tri mjeseca.

Ivan Zvonimir Čičak