Prva me nazvala
Petra, uplakana i zgrožena, s ultimativnim izljevom ljubavi koju dvije prijateljice mogu razmijeniti: “Volim te!” (
Dado, ne znam kako bi “Oš me jebat” funkcioniralo u ovom kontekstu). Nekoliko trenutaka prije njezina poziva saznala sam o čemu se radi (kolegica s klase na nevjerojatno okrutan način izgubila je jednu od najboljih prijateljica). I sama sam bila u suzama, ganuta, ne samo zbog suosjećanja, već i bolne spoznaje koliko je sve u životu relativno, krhko, nepredvidljivo. Zar je zaista moguće u treptaju oka izgubiti nekoga na čije postojanje bez razmišljanja polažeš pravo? Zar je moguće da ti netko - samo tako - oduzme, ukrade, otme najbitniju osobu na svijetu?! Petra i ja smo dugo šutjele, a tišina preko žice možda je najintenzivniji zagrljaj koji smo ikada izmijenile.
Nikada nisam imala problema s izražavanjem ljubavi Dečku i primanjem (to pogotovo ne), no, nažalost, prava je istina da sam sa svojim Petrama,
Tamarom, Martinom i Tinom, iz nepoznatih razloga, prakticirala onaj tip ljubavi kojemu su možda skloniji muškarci: uzimamo se zdravo za gotovo. To u praksi znači da bez razmišljanja računamo jedna na drugu, a druga na treću, ne bezobrazno i bahato, dapače, već frivolno ženski. Jedna smo uz drugu u teškim trenucima, ali vrlo lako danima zaboravljamo zvati čim se, recimo, friško zaljubimo. Dopuštamo si da zeznemo dogovore na način koji nikada (ni pod razno!) ne bismo oprostile svojim boljim polovicama - SMS poruka pet minuta prije, isprike tipa: ne da mi se, vani pada kiša, ide mi na živce tvoj dečko, ležim pred telkom i ne želim se pomaknuti.
Zakon ljubavi bez tumora
Naši su odnosi posve lišeni ljubomore, zavisti, posesivnosti, osuđivanja. Na određeni način, čak i osjećaja odgovornosti. Kao što ja znam da će mi Petra biti kuma iako vjenčanje nikada nisam planirala (njezin me raspored uopće ne zanima, ona jednostavno mora biti na raspolaganju svaki put kad ja padnem u ljubavnu ekstazu), tako i ona zna da se jedino na nju neću naljutiti kad nazove u dva ujutro, pijana, i pita kako ono ide melodija američke himne. Zbog hitne nabave pelena za Tamarino dijete (uzmite u obzir da Tamara pada u afan
kad se broj pelena spusti na manje od deset) uvijek ću prekinuti pisanje volim te-ne volim te-imam tumor na mozgu dijaloga (ne, nitko u “Zakonu ljubavi” neće dobiti tumor na mozgu, bez brige, ne pada mi na pamet odati identitet smrtonosne bolesti kojom smo se ove godine poslužili).
Tina živi u susjednoj državi, koja je možda malena, ali je svejedno udaljena dobrih nekoliko sati vožnje, no obje ćemo u krizama računati na to da se možemo useliti u životni prostor i raspored one druge, bez obzira na muškarce, djecu, poslovne partnere i/ili kućne ljubimce koji tamo obitavaju. Ženska prijateljstva su jednostavno po defaultu takva, slobodna zona za uzgajanje narcističnih poremećaja i demonstracije sebičnosti, iz jednostavnog razloga što kad jednom “klikneš” s prijateljicom, nikada se više ne bojimo da ćemo je izgubiti. Nakon što se prvi put zajedno zapijete, kad ti prvi put drži čelo iznad WC školjke i istovremeno priznaje aferu sa zajedničkim šefom ili vezu s oženjenim ili smrtnu zaljubljenost u očeva prijatelja ili minus na kartici star šest godina koji je rezultirao ovrhom (“Ali tada sam prebolijevala onog kretena, asistenta s faksa!”, objašnjava ona žustro, a vi klimate s razumijevanjem dok iz sebe izbacujete višak alkohola i zahvaljujete Bogu što postoji netko tko vam pridržava kosu jer ipak ste ujutro pljunuli 200 kuna kod frizera), jednom kad shvatiš da dijelite jednake stavove ili iskustvo s muškarcima (što je, budimo iskrene, ako izuzmemo prijateljstva iz djetinjstva, najčešći razlog za započinjanje životno bitnog odnosa među ženama), jednom kad počnemo voljeti drugu žensku osobu, nikada se više ne bojimo da ćemo je izgubiti.
Zemljo, otvori se!
Nema straha da će nas zamijeniti privučena razvijenijim prsnim košem neke druge pripadnice ljepšeg spola ili da će zaboraviti naš rođendan, omiljenu pjesmu, da će nas izdati, prevariti ili povrijediti. Znamo da će uvijek biti tu, čak i ako joj useremo novu haljinu koju nikada nije obukla, čak i ako nam pobjegne mačka koju smo trebale nahraniti, ona će svejedno biti tu, spremna na martini, beskrajno citiranje “Seksa i grada”, beskrajno razumijevanje, beskrajnu ljubav...
Osim ako... E, da. S obzirom na to da ne živimo film, nego hrvatsku realnost, postoji, očito, ono okrutno, neizbježno “osim ako”. Da, osim ako se ne dogodi nešto sumanuto, suludo, nešto što ne možemo zamisliti ni u najluđim snovima... Osim ako ne ostanemo bez nje, ne
zato što joj je napokon dosadilo kupovati cigarete jer ih mi nikada nemamo ili zato što se konačno naljutila zbog našeg poslovičnog kašnjenja na dogovore... Već zato što je i najbolja prijateljica, htjeli se mi s tim suočiti ili ne, ljudsko biće koje nam život ili, konkretnije rečeno, perverzni sklop okolnosti imunih na našu bezgraničnu ljubav mogu oduzeti u treptaju oka.
- Ne znam kako je moguće da se Zemlja i dalje okreće - rekla je Nada kad je preživjela automoblisku nesreću u kojoj je Marija izgubila život. Marija je, vezana sigurnosnim pojasom i koncentrirana sa štreberskom odgovornošću tipičnom za medicinare-znanstvenike, vozila 90 na sat i s Nadom prepričavala događaje na roštilju s kojega su se vraćale kad se u njih neprilagođenom brzinom zaletio Mitsubishi. Nada je iz posve uništenog auta izašla neozlijeđenog tijela, ali nepopravljivo ranjene duše. Zadnje što znam, otišla je u Kinu, što mi se čini prilično logičnim - žena je očito u drugom svijetu pokušala preživjeti prekid najdulje emotivne veze u svom životu, prerani odlazak najbolje prijateljice. Jelena mi je danas rekla: - Cijelo vrijeme mislim da će me nazvati i reći: ‘Kokoške, jesam vas zeznula...’
Sigurna sam da to Nada misli i danas, da u Van Goghovim slikama vidi Marijin osmijeh, a u položaju oblaka čita Marijine savjete što da odjene, s kim da izađe, kako da se postavi... I tako mora biti. Jer, jedno je sigurno: život je moguć bez frajera, ali bez najbolje prijateljice... nikako.
Bolje od seksa
Što je to u ženskom prijateljstvu što ga čini tako posebnim? Bezuvjetnost, potpuna predaja. Sve ono što (najčešće bezuspješno) tražimo u svojim vezama, zapravo već imamo u najboljim prijateljicama. Nisu li to osobe koje će stati uz nas i kad smo krive, okrutne, kad varamo i muljamo? One koje će se do krvi boriti za nas (dok većina frajera, nažalost, samo pred TV-om zamišlja da su kauboji). Nisu li one zapravo jedine sigurne konstante u našim životima, jedine osobe koja će nas, uz roditelje, voljeti čak i kad smo nervozne, grube, ružne, nesigurne, nesretne?
Zaključujem da je Petra sasvim sigurno znala više o mojim seksualnim potrebama i fantazijama od nekih mojih frajera, da Tamara sa mnom dijeli strahove vezane uz svoje
dijete zbog kojih njezin muž odavno prevrće očima, zaključujem da su najbolje prijateljice u isto vrijeme i najveće ljubavi, najbolji terapeuti i najtočniji kritičari.
Dok brojim godine provedene uz svoje cure, shvaćam da me poznaju i bez love i pri lovi, i uspješnu i bez posla, i prevarenu i varalicu, i zaljubljenu i nesretnu. Petra rentgenskim pogledom vidi moju dušu i najčešće zna što mislim prije nego što to izgovorim, ponekad čak i prije nego što to sama shvatim. Prijateljice su svjedokinje nas samih, u dobru i zlu, bez vjenčanog prstena, ali s jednako bitnim zavjetima. Ponekad nas razdvoji život, muškarci, selidbe, gradovi, ali što više razmišljam o tome, shvaćam da je žensko prijateljstvo jedna od onih spona koje se nikada ne mogu uništiti: kad ste jednom nekoga nazvali “najboljom prijateljicom” i voljeli na taj način, zauvijek je otisnuta u vama, za razliku od bivših muškaraca koji nestaju brzinom svjetlosti.
Badema (moja najbolja prija s fakulteta, koja je sama birala pseudonim, što ćete, žena voli bosansku kinematografiju) je prije dva tjedna sjela na moj kauč, slomljena i nesretna. Četiri godine nakon našeg rastanka krenula je u priču, a ja sam joj završavala rečenice, kao da nije prošao niti jedan dan... Prijateljstvo koje nismo njegovale bilo je živo, posebno, jedinstveno i prekrasno, a povjerenje netaknuto. Ono je živjelo u nama svih tih godina i dok me tražila da joj dam najbitniji savjet u životu, shvatila sam zašto su naše najbolje prijateljice zapravo naše najljepše, najstabilnije ljubavne priče: to je jedini odnos u kojemu ljubav ne nestaje samo zato što se ne viđamo.
Jelena Veljača
| Prijateljicu nikada neće privući druga zbo razvijenog prsnog koša.
|
Zakon ljubavi bez tumora
Naši su odnosi posve lišeni ljubomore, zavisti, posesivnosti, osuđivanja. Na određeni način, čak i osjećaja odgovornosti. Kao što ja znam da će mi Petra biti kuma iako vjenčanje nikada nisam planirala (njezin me raspored uopće ne zanima, ona jednostavno mora biti na raspolaganju svaki put kad ja padnem u ljubavnu ekstazu), tako i ona zna da se jedino na nju neću naljutiti kad nazove u dva ujutro, pijana, i pita kako ono ide melodija američke himne. Zbog hitne nabave pelena za Tamarino dijete (uzmite u obzir da Tamara pada u afan
kad se broj pelena spusti na manje od deset) uvijek ću prekinuti pisanje volim te-ne volim te-imam tumor na mozgu dijaloga (ne, nitko u “Zakonu ljubavi” neće dobiti tumor na mozgu, bez brige, ne pada mi na pamet odati identitet smrtonosne bolesti kojom smo se ove godine poslužili).
Tina živi u susjednoj državi, koja je možda malena, ali je svejedno udaljena dobrih nekoliko sati vožnje, no obje ćemo u krizama računati na to da se možemo useliti u životni prostor i raspored one druge, bez obzira na muškarce, djecu, poslovne partnere i/ili kućne ljubimce koji tamo obitavaju. Ženska prijateljstva su jednostavno po defaultu takva, slobodna zona za uzgajanje narcističnih poremećaja i demonstracije sebičnosti, iz jednostavnog razloga što kad jednom “klikneš” s prijateljicom, nikada se više ne bojimo da ćemo je izgubiti. Nakon što se prvi put zajedno zapijete, kad ti prvi put drži čelo iznad WC školjke i istovremeno priznaje aferu sa zajedničkim šefom ili vezu s oženjenim ili smrtnu zaljubljenost u očeva prijatelja ili minus na kartici star šest godina koji je rezultirao ovrhom (“Ali tada sam prebolijevala onog kretena, asistenta s faksa!”, objašnjava ona žustro, a vi klimate s razumijevanjem dok iz sebe izbacujete višak alkohola i zahvaljujete Bogu što postoji netko tko vam pridržava kosu jer ipak ste ujutro pljunuli 200 kuna kod frizera), jednom kad shvatiš da dijelite jednake stavove ili iskustvo s muškarcima (što je, budimo iskrene, ako izuzmemo prijateljstva iz djetinjstva, najčešći razlog za započinjanje životno bitnog odnosa među ženama), jednom kad počnemo voljeti drugu žensku osobu, nikada se više ne bojimo da ćemo je izgubiti.
Zemljo, otvori se!
Nema straha da će nas zamijeniti privučena razvijenijim prsnim košem neke druge pripadnice ljepšeg spola ili da će zaboraviti naš rođendan, omiljenu pjesmu, da će nas izdati, prevariti ili povrijediti. Znamo da će uvijek biti tu, čak i ako joj useremo novu haljinu koju nikada nije obukla, čak i ako nam pobjegne mačka koju smo trebale nahraniti, ona će svejedno biti tu, spremna na martini, beskrajno citiranje “Seksa i grada”, beskrajno razumijevanje, beskrajnu ljubav...
Osim ako... E, da. S obzirom na to da ne živimo film, nego hrvatsku realnost, postoji, očito, ono okrutno, neizbježno “osim ako”. Da, osim ako se ne dogodi nešto sumanuto, suludo, nešto što ne možemo zamisliti ni u najluđim snovima... Osim ako ne ostanemo bez nje, ne
| Brojanje pelena Tamarina je opsesija, no ipak ostavljam sve i trčim u šoping |
- Ne znam kako je moguće da se Zemlja i dalje okreće - rekla je Nada kad je preživjela automoblisku nesreću u kojoj je Marija izgubila život. Marija je, vezana sigurnosnim pojasom i koncentrirana sa štreberskom odgovornošću tipičnom za medicinare-znanstvenike, vozila 90 na sat i s Nadom prepričavala događaje na roštilju s kojega su se vraćale kad se u njih neprilagođenom brzinom zaletio Mitsubishi. Nada je iz posve uništenog auta izašla neozlijeđenog tijela, ali nepopravljivo ranjene duše. Zadnje što znam, otišla je u Kinu, što mi se čini prilično logičnim - žena je očito u drugom svijetu pokušala preživjeti prekid najdulje emotivne veze u svom životu, prerani odlazak najbolje prijateljice. Jelena mi je danas rekla: - Cijelo vrijeme mislim da će me nazvati i reći: ‘Kokoške, jesam vas zeznula...’
Sigurna sam da to Nada misli i danas, da u Van Goghovim slikama vidi Marijin osmijeh, a u položaju oblaka čita Marijine savjete što da odjene, s kim da izađe, kako da se postavi... I tako mora biti. Jer, jedno je sigurno: život je moguć bez frajera, ali bez najbolje prijateljice... nikako.
Bolje od seksa
Što je to u ženskom prijateljstvu što ga čini tako posebnim? Bezuvjetnost, potpuna predaja. Sve ono što (najčešće bezuspješno) tražimo u svojim vezama, zapravo već imamo u najboljim prijateljicama. Nisu li to osobe koje će stati uz nas i kad smo krive, okrutne, kad varamo i muljamo? One koje će se do krvi boriti za nas (dok većina frajera, nažalost, samo pred TV-om zamišlja da su kauboji). Nisu li one zapravo jedine sigurne konstante u našim životima, jedine osobe koja će nas, uz roditelje, voljeti čak i kad smo nervozne, grube, ružne, nesigurne, nesretne?
Zaključujem da je Petra sasvim sigurno znala više o mojim seksualnim potrebama i fantazijama od nekih mojih frajera, da Tamara sa mnom dijeli strahove vezane uz svoje
| Dok brojim godine provedene uz svoje cure, shvaćam da me poznaju i bez love i pri lovi, i uspješnu i bez posla, i prevarenu i varalicu, i zaljubljenu i nesretnu. |
Dok brojim godine provedene uz svoje cure, shvaćam da me poznaju i bez love i pri lovi, i uspješnu i bez posla, i prevarenu i varalicu, i zaljubljenu i nesretnu. Petra rentgenskim pogledom vidi moju dušu i najčešće zna što mislim prije nego što to izgovorim, ponekad čak i prije nego što to sama shvatim. Prijateljice su svjedokinje nas samih, u dobru i zlu, bez vjenčanog prstena, ali s jednako bitnim zavjetima. Ponekad nas razdvoji život, muškarci, selidbe, gradovi, ali što više razmišljam o tome, shvaćam da je žensko prijateljstvo jedna od onih spona koje se nikada ne mogu uništiti: kad ste jednom nekoga nazvali “najboljom prijateljicom” i voljeli na taj način, zauvijek je otisnuta u vama, za razliku od bivših muškaraca koji nestaju brzinom svjetlosti.
Badema (moja najbolja prija s fakulteta, koja je sama birala pseudonim, što ćete, žena voli bosansku kinematografiju) je prije dva tjedna sjela na moj kauč, slomljena i nesretna. Četiri godine nakon našeg rastanka krenula je u priču, a ja sam joj završavala rečenice, kao da nije prošao niti jedan dan... Prijateljstvo koje nismo njegovale bilo je živo, posebno, jedinstveno i prekrasno, a povjerenje netaknuto. Ono je živjelo u nama svih tih godina i dok me tražila da joj dam najbitniji savjet u životu, shvatila sam zašto su naše najbolje prijateljice zapravo naše najljepše, najstabilnije ljubavne priče: to je jedini odnos u kojemu ljubav ne nestaje samo zato što se ne viđamo.
Jelena Veljača
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....