U nedjelju rano ujutro, kada sam se vozio prema Zagrebu, na radiju su nekoliko puta ponovili obavijest građanima da će se točno u podne oglasiti zagrebačke sirene, i to jednoglasnim zavijajućim tonom u trajanju od šezdeset sekundi. Najava je služila da se građani ne uznemire, mada nisam posve siguran koliko se u tom naumu uspjelo. Zvuk sirena, naime, u našem kolektivnom sjećanju otvara kojekakva vrata pa nam onda iz ormara ispadaju potisnuti doživljaji iz prošlosti.
U mom ranom djetinjstvu sirene su se oglašavale svake nedjelje točno u podne. Meni je to najčešće bio znak da je jutarnji dio igre završio, a majci da polako dovršava nedjeljni ručak. Nitko se zbog dosadnog zavijajućeg zvuka nije previše uzbuđivao jer smo svi znali da je riječ samo o isprobavanju sirena. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u svakom se portunu ili haustoru, u svakom ulazu u zgradu kočoperio zakvačen o klin karton dimenzija 50 x 80 centimetara na kojem su bili ispisani svi znakovi, odnosno zvukovi koji najavljuju opasnosti. Kao dijete koje se lako impresionira kojekakvim čudima, pažljivo sam iščitao cijelu tu slikovnicu, ali ni uz najbolju volju nikada nisam zapamtio u čemu je razlika između signala koji najavljuje požar i onoga za potres ili nuklearni napad.
Sirene svakog 4. svibnja
Uglavnom, pisalo je da se nakon što se oglasi sirena svi zaputimo u sklonište. Tada nisam imao pojma gdje je to. Sklonište, ukopano u brdo, s provaljenim vratima, pronašao sam kasnije tijekom jedne igre kauboja i Indijanaca. Bilo je posve skriveno grmljem i dračom, pa je moglo poslužiti kao dobar zaklon od protivnika ili kiše.
Sirene su uredno tulile kroz cijelo moje djetinjstvo, i to nepogrešivo uvijek nedjeljom u podne. Izvan toga nisam ih čuo nikada, pa ni jednom kada se u gradu osjetio osrednji potres od kojih šest stupnjeva koji je silom trešnje istjerao građane iz svojih kuća. Morao sam roditelje pitati zašto sirene za opasnost nisu upozorile na potres, ali u toj strci nitko mi nije ništa odgovorio. Da cijela ta stvar oko tuljenja nije posve bez vraga, shvatio sam u srednjoj školi gdje sam uz ostale predmete morao slušati i Obranu i društvenu samozaštitu, skraćeno ONO i DSZ. Na tim, posve besmislenim i omrznutim predavanjima, široko je obrazlagan teorijski okvir uzbunjivanja građana. Naravno, ni tada nisam zapamtio razliku između kemijske i nuklearne uzbune, ali sam nekako navukao četvorku. Prva zanimljiva inovacija u brižno njegovanom sustavu tuljenja pojavila se nakon Titove smrti. Nepoznati genij kojega možemo sa sigurnošću locirati u sam vrh Centralnog komiteta Saveza komunista bivše države došao je na sumanutu ideju da se ubuduće svake godine na dan smrti (4. svibnja) bivšeg predsjednika oglase sve sirene u zemlji, i to točno u 15 sati i pet minuta. Rečeno - učinjeno.
Zavijanje Domovinskog rata
Tako su se u prvoj polovici osamdesetih svakog 4. svibnja u 15 sati i pet minuta u svim naseljenim mjestima oglasile sirene. Šezdeset sekundi jednoličnog zavijanja. Običaj je bio da u tom trenutku sve stane, radnici su prekidali rad, prekidao se TV program, stao bi promet, stao bi cjelokupni javni život. Ljudi su stajali mirno i krajičkom oka gledali oko sebe, stoje li i ostali, odnosno gledaju li dežurni dušobrižnici stojimo li svi dovoljno uspravno. Scena je bila upravo spektakularna, dostojna redateljske palice Kim Il Jonga, jer da je netko u tom trenutku nadletio našu zemlju, činilo bi se da je netko na kompjutoru stisnuo "pause" i zamrznuo cijelo društvo.
Promjena društvenog uređenja početkom devedesetih među ostalim ukinula je oba ritualna tuljenja gradskih sirena, i nedjeljom u podne i svibanjsko u tri i pet. Nažalost, umjesto da se tada napokon odmorimo i mi i sirene, 1991. smo bez previše učenja naučili razlikovati sirenu za zračnu uzbunu od one koja naviješta nuklearni napad. Domovinski rat tijekom kojeg smo nebrojeno puta slušali užasavajuće zavijanje sirene i potom se morali sklanjati u skloništa nikada nećemo zaboraviti. Pa ipak, zvuk tih zlokobnih sirena iz lošije prošlosti dosta smo uspješno potisnuli na dno svojih sjećanja. Neka ondje i ostane.
Edi Jurković
U mom ranom djetinjstvu sirene su se oglašavale svake nedjelje točno u podne. Meni je to najčešće bio znak da je jutarnji dio igre završio, a majci da polako dovršava nedjeljni ručak. Nitko se zbog dosadnog zavijajućeg zvuka nije previše uzbuđivao jer smo svi znali da je riječ samo o isprobavanju sirena. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u svakom se portunu ili haustoru, u svakom ulazu u zgradu kočoperio zakvačen o klin karton dimenzija 50 x 80 centimetara na kojem su bili ispisani svi znakovi, odnosno zvukovi koji najavljuju opasnosti. Kao dijete koje se lako impresionira kojekakvim čudima, pažljivo sam iščitao cijelu tu slikovnicu, ali ni uz najbolju volju nikada nisam zapamtio u čemu je razlika između signala koji najavljuje požar i onoga za potres ili nuklearni napad.
Sirene svakog 4. svibnja
Uglavnom, pisalo je da se nakon što se oglasi sirena svi zaputimo u sklonište. Tada nisam imao pojma gdje je to. Sklonište, ukopano u brdo, s provaljenim vratima, pronašao sam kasnije tijekom jedne igre kauboja i Indijanaca. Bilo je posve skriveno grmljem i dračom, pa je moglo poslužiti kao dobar zaklon od protivnika ili kiše.
Sirene su uredno tulile kroz cijelo moje djetinjstvo, i to nepogrešivo uvijek nedjeljom u podne. Izvan toga nisam ih čuo nikada, pa ni jednom kada se u gradu osjetio osrednji potres od kojih šest stupnjeva koji je silom trešnje istjerao građane iz svojih kuća. Morao sam roditelje pitati zašto sirene za opasnost nisu upozorile na potres, ali u toj strci nitko mi nije ništa odgovorio. Da cijela ta stvar oko tuljenja nije posve bez vraga, shvatio sam u srednjoj školi gdje sam uz ostale predmete morao slušati i Obranu i društvenu samozaštitu, skraćeno ONO i DSZ. Na tim, posve besmislenim i omrznutim predavanjima, široko je obrazlagan teorijski okvir uzbunjivanja građana. Naravno, ni tada nisam zapamtio razliku između kemijske i nuklearne uzbune, ali sam nekako navukao četvorku. Prva zanimljiva inovacija u brižno njegovanom sustavu tuljenja pojavila se nakon Titove smrti. Nepoznati genij kojega možemo sa sigurnošću locirati u sam vrh Centralnog komiteta Saveza komunista bivše države došao je na sumanutu ideju da se ubuduće svake godine na dan smrti (4. svibnja) bivšeg predsjednika oglase sve sirene u zemlji, i to točno u 15 sati i pet minuta. Rečeno - učinjeno.
Zavijanje Domovinskog rata
Tako su se u prvoj polovici osamdesetih svakog 4. svibnja u 15 sati i pet minuta u svim naseljenim mjestima oglasile sirene. Šezdeset sekundi jednoličnog zavijanja. Običaj je bio da u tom trenutku sve stane, radnici su prekidali rad, prekidao se TV program, stao bi promet, stao bi cjelokupni javni život. Ljudi su stajali mirno i krajičkom oka gledali oko sebe, stoje li i ostali, odnosno gledaju li dežurni dušobrižnici stojimo li svi dovoljno uspravno. Scena je bila upravo spektakularna, dostojna redateljske palice Kim Il Jonga, jer da je netko u tom trenutku nadletio našu zemlju, činilo bi se da je netko na kompjutoru stisnuo "pause" i zamrznuo cijelo društvo.
Promjena društvenog uređenja početkom devedesetih među ostalim ukinula je oba ritualna tuljenja gradskih sirena, i nedjeljom u podne i svibanjsko u tri i pet. Nažalost, umjesto da se tada napokon odmorimo i mi i sirene, 1991. smo bez previše učenja naučili razlikovati sirenu za zračnu uzbunu od one koja naviješta nuklearni napad. Domovinski rat tijekom kojeg smo nebrojeno puta slušali užasavajuće zavijanje sirene i potom se morali sklanjati u skloništa nikada nećemo zaboraviti. Pa ipak, zvuk tih zlokobnih sirena iz lošije prošlosti dosta smo uspješno potisnuli na dno svojih sjećanja. Neka ondje i ostane.
Edi Jurković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....