Kad je 1953. godine u Londonu izašla tanka knjižica, otisnuta na lošem papiru, pod naslovom “Casino Royale”, nitko nije mogao pogoditi da će od tog kratkog i neuglednog špijunskog krimića nastati fenomenalan knjižarski i filmski ciklus, bez premca u dvadesetom stoljeću. Bila je to prva knjiga serije o tajnom agentu
Jamesu Bondu.
Ian Fleming napisao je o njemu ukupno dvanaest romana i dvije zbirke kratkih priča, a prije nego je 1966. umro u 56. godini, rastrojen cugom i otrovan cigaretama koje je pripaljivao jednu na drugu, dočekavši kraj na svom raskošnom karipskom imanju Goldeneye na Jamajci, gdje se znao odmarati i predsjednik engleske vlade
Anthony Eden, prodao je filmska prava producentima
Harryju Saltzmanu i
Albertu Broccoliju, koji su na njima namlatili milijarde.
Nezadovoljan filmom
Prvo je ekraniziran “Dr. No”, šesti Flemingov roman, a umjesto Davida Nivena ili Rogera Moorea, koje je pisac predlagao za glavnu ulogu, uzeli su manje poznatog, jeftinijeg, tada tridesetdvogodišnjeg škotskog karakternog glumca Seana Conneryja. Fleming je za lik negativca, kineskog ludog učenjaka dr. Noa, ponudio svog bratića Cristophera Leeja, nezaboravnog vampira iz engleskih horor-filmova, a svog vjenčanog kuma, susjeda na Jamajci, genijalnog glumca, pisca i redatelja Noela Cowarda pokušao je ubaciti za ulogu šefa tajne službe, koji umjesto imena ima samo kod “M”, ali ni to nije uspjelo, jer je filmaše teško krstiti, pa pisce uvijek razočara uprizorenje njihovih djela. Zapravo, Fleming očito nije shvatio da se tu radi o novom filmskom žanru: filmovi o Bondu bili su prvi techno-thrilleri, gdje je najvažnija akcija, specijalni efekti, te mačke, također nepoznate, ali spektakularno građene - igra se na fetišizaciju seksa i nasilja, što je, uostalom, prisutno i u Flemingovu književnom predlošku, ali na diskretniji način.
Kad je “Casino Royale” izašao kao pulp-fiction, romančić na jeftinu papiru, u depresivnoj poratnoj Engleskoj gdje se hrana još prodavala na točkice, nitko zaista nije mogao naslutiti da će tajni agent britanske obavještajne službe MI6 pod kodnim brojem 007, postati najpoznatija globalna pop-figura modernog doba, a njegov prefiks najpoželjnija automobilska registarska oznaka za svakog mladog gulamfera koji vozi nabrijani sportski automobil, od Kuala Lumpura do Širokog Brijega!
Veliki pisci - špijuni!
“Nula-nula” označava agenta ovlaštenog da fizički likvidira svoje protivnike. To je autor romana izmislio, a gotovo sve ostalo što je opisao bilo je istinito, ili vrlo uvjerljivo, budući da je Ian Lancaster Fleming doista radio za britansku tajnu službu koja ga je, još 1939. godine, kao rezervnog oficira uzela u svoj pomorski odjel, pa ubrzo unaprijedila u čin Commandera (ekvivalent potpukovniku) koji ima i fikcionalni James Bond.
Rođen u bankarskoj obitelji 1908. u najfinijoj londonskoj četvrti Mayfair kao sin zastupnika u parlamentu (koji će poginuti u Prvom svjetskom ratu), Fleming je pohađao elitnu srednju školu Eaton, gdje se isticao u sportovima, a zatim se upisao na vojnu akademiju, pa je napustio te otišao u Austriju i Švicarsku, gdje je učio jezike, pripremajući se za diplomatsku službu. No, nije se kvalificirao, pa se zaposlio kod Reutersa, koji ga 1933. šalje za dopisnika u Moskvu. Opet u Londonu, okušao se kao broker na burzi. Budući da je bio član ekskluzivnog kluba Boodle’s, ondje su ga, praktički automatski, regrutirali u tajnu službu na početku rata. Tako se 1942. zatekao u Lisabonu gdje je obavještajni rezident bio - Graham Green, poslije veliki engleski pisac, što pokazuje kakvu ti literarnu spremu daje Secret Intelligence Service, za koji je radio i John Le Carre!
Komunistički novac u kasinu
Najdramatičniji prizor u zapletu romana “Casino Royale”, scena kad Bond u francuskom kazinu “razbija banku” komunističkog agenta pod nadimkom “Le Chiffre” - kao nepopravljivi hazarder, on igra u novac koji su mu Sovjeti dali da financira lijeve sindikate - autentičan je motiv.
Na svoje oči, Fleming je, naime, vidio sličnu paradu koju je u lisabonskom kazinu Estoril izveo “možda najveći britanski špijun Drugog svjetskog rata”, Dubrovčanin Duško Popov. Po njemu je, više nego prema vlastitim iskustvima čovjeka iz centrale, Fleming i kreirao lik nevjerojatno smionog avanturista, nezajažljivog ženskara i bonvivana, tajnog agenta kojega britanska obavještajna služba smatra svojim vrhunskim operativcem! Kao osobnu vezu, njegov “case officer”, vodio ga je sam Dick White, koji je poslije rata postao glavni šef britanske špijunaže. Ocjenu Duškove enormne vrijednosti za saveznike dao je pak Sir John Masterman. On je upravljao “Operacijom Double-Cross”, koju je opisao u knjizi što je objavljena 1972. godine pa postala svjetski bestseler. Tek tada je, naime, deklasificirana strogo čuvana tajna da su Englezi za vrijeme rata zaplijenili njemački šifrantski uređaj “Enigma”, pa uz pomoć podataka koje su pribavljali s tom spravom, počeli Nijemce filati poluistinama i lažima preko mreže dvostrukih agenata koju je vodio Duško Popov, pod kodnim imenom “Tricikl”.
Dopustio je da ga u Jugoslaviji i Njemačkoj gdje je studirao još prije rata zavrbuje njemačka vojna obavještajna služba Abwehr, pa se zatim stavio na raspolaganje Englezima, koji su ga pretvorili u tobožnjeg šefa njemačke špijunske mreže u Britaniji. Iz Lisabona u neutralnom Portugalu, odakle se letjelo putničkom linijom, Popov je u Englesku nosio goleme svote novce koje su Nijemci slali agentima njegove fantomske mreže. Pokupivši novac od majora Ludovica Von Karsthoffa, svoje lisabonske veze, Duško je došao u kazino Estoril sa 38.000 dolara - upravo fantastična svota u ono vrijeme, današnjih barem milijun dolara. Za stolom za baccarat sjedio je u kazinu jedan odvratni Litvanac, njemački druker, koji se tu često razmetao otvarajući banku riječima “Banque ouverte!” Ulozi su neograničeni!
Velike ratne zasluge
Popov je tresnuo na stol Abwehrovu kuvertu s parama, pa je Litvanac morao pobjeći osramoćen, jer nije mogao kontrirarti odgovarajućim fondovima. Naslonjen na zid, tu je scenu promatrao mladi britanski pomorski oficir u civilu, Ian Fleming, pomoćnik Grahama Greena koji je dotle kod kuće pisao čuveni špijunski roman “Ministarstvo straha”, koje će Fritz Lang ekranizirati 1944. dok je “Treći čovjek” tada još pet godina u budućnosti…
Zahvaljujući Popovu, Abwher cijeli rat u Engleskoj nije uspio aktivirati nijednog agenta. Svi su novac primali preko Duška i kontraobavještajna služba MI5 lako ih je preokrenula, pa u operaciji “XX” (Double-Cross) uspjela vješto posredovanim izmišljotinama navesti Generalštab njemačke vojske na zaključak kako će invazija, poslije diverzije u Normandiji, zapravo biti izvedena kod Calaisa. Prvih kritičnih dana iskrcavanja, Oberkommando der Wehrmacht stoga nije dopustio da se u borbu uvede elitni SS-oklopni korpus Seppa Dietricha, čuvajući ga u rezervi. Za te zasluge, Popov je 1947. odlikovan Redom britanskog orla (OBE), koji mu zbog povjerljive prirode njegove misije, nije redovito uručen u Buckinghamskoj palači, nego na privatnoj ceremoniji u londonskom hotelu Ritz.
Denis Kuljiš
Nezadovoljan filmom
Prvo je ekraniziran “Dr. No”, šesti Flemingov roman, a umjesto Davida Nivena ili Rogera Moorea, koje je pisac predlagao za glavnu ulogu, uzeli su manje poznatog, jeftinijeg, tada tridesetdvogodišnjeg škotskog karakternog glumca Seana Conneryja. Fleming je za lik negativca, kineskog ludog učenjaka dr. Noa, ponudio svog bratića Cristophera Leeja, nezaboravnog vampira iz engleskih horor-filmova, a svog vjenčanog kuma, susjeda na Jamajci, genijalnog glumca, pisca i redatelja Noela Cowarda pokušao je ubaciti za ulogu šefa tajne službe, koji umjesto imena ima samo kod “M”, ali ni to nije uspjelo, jer je filmaše teško krstiti, pa pisce uvijek razočara uprizorenje njihovih djela. Zapravo, Fleming očito nije shvatio da se tu radi o novom filmskom žanru: filmovi o Bondu bili su prvi techno-thrilleri, gdje je najvažnija akcija, specijalni efekti, te mačke, također nepoznate, ali spektakularno građene - igra se na fetišizaciju seksa i nasilja, što je, uostalom, prisutno i u Flemingovu književnom predlošku, ali na diskretniji način.
Kad je “Casino Royale” izašao kao pulp-fiction, romančić na jeftinu papiru, u depresivnoj poratnoj Engleskoj gdje se hrana još prodavala na točkice, nitko zaista nije mogao naslutiti da će tajni agent britanske obavještajne službe MI6 pod kodnim brojem 007, postati najpoznatija globalna pop-figura modernog doba, a njegov prefiks najpoželjnija automobilska registarska oznaka za svakog mladog gulamfera koji vozi nabrijani sportski automobil, od Kuala Lumpura do Širokog Brijega!
|
Duško Popov na Bahamima 1974., u predahu između brojnih promocija njegove vrlo uspješne knjige ‘Spy/Counterspy’ |
Veliki pisci - špijuni!
“Nula-nula” označava agenta ovlaštenog da fizički likvidira svoje protivnike. To je autor romana izmislio, a gotovo sve ostalo što je opisao bilo je istinito, ili vrlo uvjerljivo, budući da je Ian Lancaster Fleming doista radio za britansku tajnu službu koja ga je, još 1939. godine, kao rezervnog oficira uzela u svoj pomorski odjel, pa ubrzo unaprijedila u čin Commandera (ekvivalent potpukovniku) koji ima i fikcionalni James Bond.
Rođen u bankarskoj obitelji 1908. u najfinijoj londonskoj četvrti Mayfair kao sin zastupnika u parlamentu (koji će poginuti u Prvom svjetskom ratu), Fleming je pohađao elitnu srednju školu Eaton, gdje se isticao u sportovima, a zatim se upisao na vojnu akademiju, pa je napustio te otišao u Austriju i Švicarsku, gdje je učio jezike, pripremajući se za diplomatsku službu. No, nije se kvalificirao, pa se zaposlio kod Reutersa, koji ga 1933. šalje za dopisnika u Moskvu. Opet u Londonu, okušao se kao broker na burzi. Budući da je bio član ekskluzivnog kluba Boodle’s, ondje su ga, praktički automatski, regrutirali u tajnu službu na početku rata. Tako se 1942. zatekao u Lisabonu gdje je obavještajni rezident bio - Graham Green, poslije veliki engleski pisac, što pokazuje kakvu ti literarnu spremu daje Secret Intelligence Service, za koji je radio i John Le Carre!
Komunistički novac u kasinu
Najdramatičniji prizor u zapletu romana “Casino Royale”, scena kad Bond u francuskom kazinu “razbija banku” komunističkog agenta pod nadimkom “Le Chiffre” - kao nepopravljivi hazarder, on igra u novac koji su mu Sovjeti dali da financira lijeve sindikate - autentičan je motiv.
Na svoje oči, Fleming je, naime, vidio sličnu paradu koju je u lisabonskom kazinu Estoril izveo “možda najveći britanski špijun Drugog svjetskog rata”, Dubrovčanin Duško Popov. Po njemu je, više nego prema vlastitim iskustvima čovjeka iz centrale, Fleming i kreirao lik nevjerojatno smionog avanturista, nezajažljivog ženskara i bonvivana, tajnog agenta kojega britanska obavještajna služba smatra svojim vrhunskim operativcem! Kao osobnu vezu, njegov “case officer”, vodio ga je sam Dick White, koji je poslije rata postao glavni šef britanske špijunaže. Ocjenu Duškove enormne vrijednosti za saveznike dao je pak Sir John Masterman. On je upravljao “Operacijom Double-Cross”, koju je opisao u knjizi što je objavljena 1972. godine pa postala svjetski bestseler. Tek tada je, naime, deklasificirana strogo čuvana tajna da su Englezi za vrijeme rata zaplijenili njemački šifrantski uređaj “Enigma”, pa uz pomoć podataka koje su pribavljali s tom spravom, počeli Nijemce filati poluistinama i lažima preko mreže dvostrukih agenata koju je vodio Duško Popov, pod kodnim imenom “Tricikl”.
Dopustio je da ga u Jugoslaviji i Njemačkoj gdje je studirao još prije rata zavrbuje njemačka vojna obavještajna služba Abwehr, pa se zatim stavio na raspolaganje Englezima, koji su ga pretvorili u tobožnjeg šefa njemačke špijunske mreže u Britaniji. Iz Lisabona u neutralnom Portugalu, odakle se letjelo putničkom linijom, Popov je u Englesku nosio goleme svote novce koje su Nijemci slali agentima njegove fantomske mreže. Pokupivši novac od majora Ludovica Von Karsthoffa, svoje lisabonske veze, Duško je došao u kazino Estoril sa 38.000 dolara - upravo fantastična svota u ono vrijeme, današnjih barem milijun dolara. Za stolom za baccarat sjedio je u kazinu jedan odvratni Litvanac, njemački druker, koji se tu često razmetao otvarajući banku riječima “Banque ouverte!” Ulozi su neograničeni!
Velike ratne zasluge
Popov je tresnuo na stol Abwehrovu kuvertu s parama, pa je Litvanac morao pobjeći osramoćen, jer nije mogao kontrirarti odgovarajućim fondovima. Naslonjen na zid, tu je scenu promatrao mladi britanski pomorski oficir u civilu, Ian Fleming, pomoćnik Grahama Greena koji je dotle kod kuće pisao čuveni špijunski roman “Ministarstvo straha”, koje će Fritz Lang ekranizirati 1944. dok je “Treći čovjek” tada još pet godina u budućnosti…
Zahvaljujući Popovu, Abwher cijeli rat u Engleskoj nije uspio aktivirati nijednog agenta. Svi su novac primali preko Duška i kontraobavještajna služba MI5 lako ih je preokrenula, pa u operaciji “XX” (Double-Cross) uspjela vješto posredovanim izmišljotinama navesti Generalštab njemačke vojske na zaključak kako će invazija, poslije diverzije u Normandiji, zapravo biti izvedena kod Calaisa. Prvih kritičnih dana iskrcavanja, Oberkommando der Wehrmacht stoga nije dopustio da se u borbu uvede elitni SS-oklopni korpus Seppa Dietricha, čuvajući ga u rezervi. Za te zasluge, Popov je 1947. odlikovan Redom britanskog orla (OBE), koji mu zbog povjerljive prirode njegove misije, nije redovito uručen u Buckinghamskoj palači, nego na privatnoj ceremoniji u londonskom hotelu Ritz.
| Početkom 60-ih u dvorcu Castellaras Popov i njegova glamurozna žena Jill održavali su zabave za visoko društvo
|
|
|
Nekad prestižna Gradska kavana u Dubrovniku: Duško Popov i njegov obožavani brat Ivo neposredno prije rata
|
 |
|
Poput filmskog tajnog agenta i Popov je bio sjajan sportaš: 1942., u vrijeme dubokog razočaranja američkim FBI-em, skija u Idahou
|
 |
| Ian Fleming u početku je dolazio na snimanja filmova o Jamesu Bondu |
 |
Denis Kuljiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....