Aleksandar Vučić opet je stigao u Trebinje s velikom najavom: Srbija ne odustaje od ideje da usred krškog krila istočne Hercegovine, na svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, podigne potpuno novu zračnu luku – i to za više od 200 milijuna eura. Dok su građani Trebinja slavili otvaranje nove bolnice, srbijanski predsjednik na rubu piste koja još ne postoji obećavao je aerodrom koji, barem prema ozbiljnim analizama, nikome razumnom zapravo ne treba – osim njemu samom, kako bi „izravnom linijom“ povezao Beograd s istočnom Hercegovinom.
‘Novac nije problem, problem su dozvole‘
„Spremni smo uložiti više od 200 milijuna eura, novac nije problem, problem su dozvole“, poručio je Vučić, uz uobičajenu dramaturgiju u kojoj srbijanska država nastupa kao veliki dobročinitelj, a institucije BiH svele su se na birokratsku smetnju koju on sada „moli“ da se urazumi. U njegovoj verziji priče aerodrom u Trebinju je „dobrobit za cijelu regiju“, iako ni u jednom trenutku ne objašnjava kako bi se točno uklopio u prostor na kojem već postoje tri međunarodne zračne luke – Dubrovnik, Tivat i Mostar – u radijusu od pedesetak kilometara.
Ideja o aerodromu nije nova: prvi put je lansirana još 2006., a Vučić i Dodik godinama je povlače kao politički rekvizit – malo utihne, pa eksplodira prije izbora ili kad god treba skrenuti pozornost s neke druge teme. Rokovi se pritom rastežu do groteske: svojedobno je poručivao da će „prvi avion poletjeti do ožujka 2022.“, što se, naravno, nikada nije dogodilo, ali to ga ne sprječava da 2026. priča istu priču, samo s više nula na kraju.
Ekonomska računica koja ne drži vodu
Struka je, međutim, puno manje romantična. Analitičari upozoravaju na to da projekt nema ozbiljnu ekonomsku podlogu: promet koji se spominje – oko 250 tisuća putnika godišnje – jedva bi pokrio tekuće troškove, a kamoli povrat investicije od 200 milijuna eura u regiji koja nema masovni turizam ni veliku populaciju. Kad se u istom dahu spominju Dubrovnik, Tivat i Mostar, svaki s već izgrađenom infrastrukturom i razvijenim tržištem, ideja četvrtog aerodroma na malom prostoru zvuči više kao politički inat nego kao razvojna strategija.
Kritičari iz Hrvatske i BiH otvoreno govore da bi se tih 200 milijuna eura moglo utrošiti na desetke realnih projekata – od cesta, vodovoda i energetike do zdravstva – umjesto na betonsku viziju u kršu koja će, u najboljem slučaju, zjapiti poluprazna većinu godine. U magazinskoj logici priče, Trebinje se tako pretvara u kulisu za Vučićevu ulogu „regionalnog graditelja“, u kojoj je važno da se o njemu piše kao o čovjeku koji ne odustaje od velikih projekata, čak i kad mu brojke bježe iz tablica.
Opasno blizu vodi Dubrovnika
Najveći kamen spoticanja ipak nisu milijuni, nego voda. Planirana lokacija Taleža nalazi se tek pet i pol kilometara od izvorišta Omble, ključnog za opskrbu pitkom vodom Dubrovnika i cijelog područja od Prevlake do Stona, na izrazito osjetljivom krškom terenu. Nije riječ samo o hrvatskim „strahovima“: studija banjolučkog instituta i službene procjene Capitala jasno su upozorile na to da aerodrom u Trebinju može negativno utjecati na izvor Omble i cijeli krški sustav.
Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić zato poručuje: „Zračna luka Trebinje na promijenjenoj lokaciji Taleža nije prihvatljiva. Ta lokacija izravno ugrožava izvor Omble, a time i pitku vodu Dubrovnika – ne radi se o konkurenciji, nego o goloj zaštiti života i okoliša.“ Poruka iz Dubrovnika, sažeta u naslov „Vučiću, ne mutite Dubrovniku vodu!“, zvuči brutalno jednostavno, ali otvara pitanje: tko preuzima odgovornost ako se nešto dogodi tom izvoru – političar s kamerama ili ljudi koji tamo žive?
Pravo, konvencije i ‘gluposti‘ o vojnim namjerama
Priča s Trebinjem odavno je prešla lokalne okvire jer gradnja takve infrastrukture upada pod odredbe ESPOO konvencije o prekograničnom utjecaju na okoliš, koju su potpisale i Hrvatska i BiH. To znači da Hrvatska ima pravo – i obvezu – tražiti potpunu i ozbiljnu studiju utjecaja prije nego što itko zakopa lopatu, a upravo tu razinu transparentnosti mnogi u regiji ne vide. Politički vrh Republike Srpske i Srbije s jedne strane uvjerava da „nema skrivenih planova“ i da su „glupost“ sumnje u vojnu komponentu projekta, no istodobno inzistira na lokaciji koja izaziva maksimalnu nervozu u susjedstvu.
Milorad Dodik i srbijanski dužnosnici ljute se na „opstrukcije“ iz Hrvatske, ističući da Crna Gora nema primjedbi i da će aerodrom ispunjavati „najviše ekološke standarde“. Kontrast između tih uvjeravanja i hladnih upozorenja struke – koja govori o osjetljivom krškom području, mogućem zagađenju vode i upitnoj isplativosti – stvara dojam da se na stol stavlja politički projekt koji se pokušava na silu upakirati kao razvojni.
Aerodrom kao politički mit
Dvadeset godina nakon prvog spomena, aerodrom Trebinje više sliči na politički mit nego na infrastrukturni objekt: uvijek u najavi, uvijek „uskoro“, uvijek s već osiguranim novcem, ali nikad sa zatvorenim financijskim modelom, jasnim planom prometa i iskrenim dijalogom sa susjedima koje izravno pogađa. U tom mitu Vučić je neumorni graditelj koji „ne odustaje“, čak i kada ga vlastite brojke demantiraju, a svako pitanje o isplativosti ili zaštiti okoliša proglašava neinformiranom kritikom ili „opstrukcijom“.
Za Dubrovnik i jug Hrvatske ulog nije PR, nego pitka voda i sigurnost cijelog sustava Omble, zbog čega lokalni političari i struka poručuju da je ovo crvena linija preko koje se ne prelazi bez ozbiljne, neovisne i javno dostupne studije. Dok Vučić u Trebinju ponavlja da „novac nije problem“, sve je očitije da upravo to – kako se troši i po čijoj cijeni – postaje središnje pitanje priče o aerodromu koji bi vrlo lako mogao postati simbol političke megalomanije, a ne regionalnog razvoja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....