Dvije iste Mazde 6 s dizelskih 150 KS, 40 km vožnje po praznom Zagrebu te dva potpuno različita stila vožnje... Rezultat? Tek mrvu sporiji ekovozač trošio je čak tri litre manje na 100 km. Prevaljuje li se dnevno 40 km, godišnje to donosi uštedu od 4248 kn...
Gorivo će, u budućnosti, biti sve skuplje i skuplje. Bit će, doduše, uspona i padova, no dugoročne prognoze nisu dobre. No, lijek ipak postoji i krije se u štedljivoj, eko vožnji. Naš usporedni test potrošnje po Zagrebu, s dvije istovjetne dizelske Mazde 6 sa 150 KS, pokazao je da se s nježnijom nogom na papučici gasa može spasiti prosječna plaća. Odnosno, godišnje čak 4248 kuna. I to bez da se žrtvuje vrijeme. Istovremeno odvezena ruta od 40 km, što nam je bilo bitno zbog jednakih uvjeta na cesti, naime, pokazala nam je da žurba ne donosi puno. Konkretno, agresivni vozač zadanu rutu je prešao za nešto manje od 54 minute, dok su ekološkome trebale tek dvije minute više. A razlika u prosječnoj potrošnji pritom je iznosila prličnih 3 l/100 km.
Ili, preračunamo li to u novac, više od 30 kuna...
Sviđa vam se takva mogućnost? Dobra je vijest da nije riječ o nikakvoj znanstvenoj fantastici, nego spomenutu štednju goriva može ostvariti baš svatko.
No, krenimo redom. Kako bi utvrdili koliko uistinu vozač može doprinijeti smanjenju potrošnje organizirali smo neobičan dvoboj. A glavne uloge prepustili smo našem suradniku Ademu Golaću, koji je glumio agresivnog vozača, te Mladenu Jambroviću, vlasniku tvrtke Ekomobilis. Njemu je, pak, pripala uloga ekovozača, što je prirodan izbor obzirom da je čovjeku posao obučavati druge da voze štedljivo.
Kako bi postigli gotovo laboratorijske uvjete, obojicu smo posjeli u istovjetne Mazde 6 2.2CD sa 150 KS (jednake čak i po boji i opremi Attraction). Jedna nam je stigla na višemjesečno testiranje, a drugu smo, srećom, pronašli i posudili iz zastupništva Mazde.
U istim uvjetima, koristeći mjeriteljski sustav belgijske tvrtke KDC, provjerili smo što vozaču može donijeti agresivan stil, a što se događa kad se vozi po pravilima ekovožnje. Odnosno, koliku uštedu donosi pažljiva vožnja, bez puno stiskanja gasa i kočenja... Zadatak prvoga vozača bio je jasan – svladati testnu rutu u što kraćem razdoblju, u okvirima zakona.
Testna ruta vodila je većinom kroz središte Zagreba – Savskom cestom prema Britanskom trgu, preko Tuškanca i i Mirogoja, potom nizbrdo Voćarskom do Petrove, te kroz Zvonimirovu, Držićevu i Vukovarsku do Heinzelove. Potom smo Radničkom cestom išli do obilaznice, kojom smo se kretali od čvora Kosnica do čvora Buzin i potom se vratili kroz Novi Zagreb natrag prema Savskoj ulici. Takva ruta, dugačka 38,5 km, bila je dovoljna za sasvim poštenu borbu sa semaforima, pješacima, biciklistima, sporim autobusima gradskog prijevoza... I kako je naš ekovozač, vozeći se dobrim dijelom rute gotovo usporedo s agresivnim, postigao toliku uštedu goriva? Čarolije, kako smo već naglasili, nema. Ekovozač se tek trudio održavati brzinu, što znači da je maksimalno ograničio broj kočenja i zaustavljanja. A kad je procjenio da treba usporiti, to je činio maknuvši nogu s gasa puno ranije, ostavljajući auto u brzini (potrošnja je tada 0 l/100 km). Pritom mu je izuzetno važno bilo i održavati razmak, jer mu je to donijelo mogućnost da sam odlučuje što, kako i kad učiniti, a ne da bude ovisan o drugim vozačima i njihovom, često rastrošnom stilu vožnje. Primjerice, poput suvišnog pomicanja na semaforu, od svega nekoliko metara, i prije nego se upali zeleno svjetlo.
Pazio je i da što prije dođe do najvišeg stupnja prijenosa, u kojemu je mogao voziti zadanom brzinom i pazio je da u viši stupanj ubacuje najkasnije kad je kazaljka okretomjera bila na 2000 okretaja u minuti. Znači, činio je sve suprotno od agresivnog vozača. Za mnoge – vozio se dosadno i naizgled sporo. No, pokazalo se, tu je riječ o varci uma, jer je agresivni vozač, koji je divljao među semaforima te zbog navale adrenalina imao osjećaj da će proletiti zadanom rutom, na kraju imao tek zanemarivo brže vrijeme prolaska. A pritom je potrošio znatno više novca. Isplati li se takav stil? Nipošto. Bolje je puste tisuće kuna, koje na kraju godine može osigurati štedljiva vožnja, uložiti pametnije. Primjerice, u kasko osiguranje...
Putovanje D1 štedi čak 318 kn
Za vrijeme godišnjih odmora zanimljiva je i razlika u potrošnji između autoceste i D1, na putu od Zagreba do Splita. Točne izmjere, na primjeru Mazde 3 s benzincem 2.0, glase ovako: vozeći starom cestom D1 posada tvrke Ekomobilis prešla je 350 km prosječnom brzinom od 78 km/h, te joj je za putovanje trebalo četiri sata i četrdeset devet minuta. Potrošnja goriva iznosila je 4,9 l/100 km. Odnosno, za gorivo su do Splita potrošili 188 kn. Putovanje autocestom (150 km/h na tempomatu, uz usporavanje u tunelima) donijelo im je prosječnu brzinu od 134 km/h i vrijeme putovanja od tri sata i 11 minuta. Uštedjeli su tako sat i pol, ali uz 174 kn za cestarinu potrošili su i 332 kn za gorivo. Ništa čudno, obzirom da su se autocestom vozili 420 km, a prosječna potrošnja bila je 7,2 l/100 km. Znači, sat i pol uštede platili su čak 318 kn.
Sitnice koje decilitre znače
Izmjereni rezultati govore tisuću riječi, pa je svaki komentar gotovo suvišan. No, ipak je potrebno naglasiti najvažnije - zbog boljeg čitanja prometa, ekovozač je manje kočio, a iz istog razloga manje je puta stao, izbjegavši visoku potrošnju kod kretanja. Osim toga, rijeđe je mijenjao stupnjeve prijenosa, a pažnja pri izmjeni stupnjeva dovela je i do nižeg prosječnog broja okretaja, što je omogućilo da se pokretni dijelovi motora okrenu 6350 puta manje nego kod vožnje agresivnim stilom. Dakle, manje trošenje kočnog sustava, habanje pokretnih dijelova motora, kvačila...