Vodikovi autobusi trebali su biti ponos bečkog javnog prijevoza. Prošle godine Wiener Linien najavili su ambiciozan korak prema floti bez emisija, deset novih vodikovih autobusa u Döblingu i isto toliko vodikom pogonjenih baterijskih modela u centru grada. Projekt je trebao postati primjer modernizacije, ali umjesto toga izazvao je niz pritužbi i neugodne prizore vozača i putnika koji se smrzavaju na samo šest stupnjeva, javlja Focus.
Na relaciji Heiligenstadt–Sievering vodikovi autobusi u prometu su od prosinca, no prema riječima Klemensa Rescha iz bečke FPÖ, problemi su postali svakodnevni. Temperature u vozilima kreću se između šest i deset stupnjeva, neovisno o dobu dana, pa vozači rade u debelim jaknama i kapama, dok se putnici pokušavaju nekako zagrijati. Resch tvrdi da se ne radi o sporadičnim kvarovima, nego o sustavnom nedostatku koji čini javni prijevoz "nezamislivo neudobnim".
Uz hladnoću, putnici se žale i na prenaglašenu, gotovo zasljepljujuću unutarnju rasvjetu te neuobičajeno visoko postavljena sjedala. Prema kritičarima, "pokazni projekt" trebao je biti budućnost javnog prijevoza, ali zasad ostavlja suprotan dojam.
No zašto je u autobusima na vodik toliko hladno? Električna energija iz gorivih članaka prvenstveno se usmjerava na pogon i osnovne sustave vozila, dok grijanje kabine troši mnogo energije. Budući da vodikovi autobusi nemaju klasičan motor s unutarnjim izgaranjem koji proizvodi višak topline, sustav grijanja mora raditi isključivo na električnu energiju koja se dobiva iz vodika, pa ga operateri često podešavaju na minimalnu razinu kako bi zadržali potreban doseg. Rezultat je kabina u kojoj se temperatura teško podiže, osobito pri niskim zimskim temperaturama i čestim otvaranjima vrata na stanicama.
No Beč nije usamljen. Sve više gradova u Europi i svijetu suočava se s ozbiljnim izazovima u primjeni vodikovog pogona. U Velikoj Britaniji stotine milijuna funti utrošene su na vodikove autobuse koji sada, doslovno, hrđaju parkirani u spremištu. Razlozi su uvijek isti: skupa infrastruktura, složena tehnologija i ključni problem - nedostatak dostupnog vodika. Profesor David Cebon s Cambridgea kaže kako već vodi popis s 27 propalih projekata vodikovih autobusa diljem svijeta, uz isti zaključak: "tehnologija je preskupa, neučinkovita i previše ranjiva na logistička uska grla".
Iako vodikovi autobusi imaju nesporne prednosti - lokalno ne emitiraju CO", brzo se pune i nude velike dosege, njihova stvarna održivost ovisi o "zelenom vodiku", proizvedenom iz obnovljivih izvora. A takav vodik je u većini zemalja još uvijek rijedak i skup. Kad se u obzir uzme i tehnička složenost sistema grijanja, posebno u zimskim uvjetima, trenutačno je jasnije zašto mnogi operateri nailaze na probleme koje dizelski autobusi nikada nisu imali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....