U trenutku kada oči na sekundu klonu, a ruka na volanu zadrhti, počinje drama koju mnogi vozači neće ni registrirati dok ne bude prekasno. Nesvjesno drijemanje za volanom koje se također naziva "sekundni san" ili "mikrosan" je, bez sumnje, jedna od najpodcjenjenijih, a najopasnijih pojava u cestovnom prometu.
Sekundni san je stvarni mikrosan koji nastaje kada vozač nakratko doslovno zaspi tijekom vožnje. Nije riječ o klasičnom snu, već o kratkom, nesvjesnom prekidu pažnje, koji može trajati svega nekoliko sekundi. No, tih nekoliko sekundi pri brzini od 130 km/h znači prijeđenih stotinjak metara bez kontrole nad vozilom.
Ako se ovo već i vama dogodilo, niste među rijetkima. Prema njemačkim istraživanjima, polovica svih vozača do 34 godine već je barem jednom tijekom vožnje osjetila da ne može držati oči otvorene. Na duljim putovanjima, poput godišnjih odmora, taj broj raste na čak dvije trećine. Iako mnogi takvi incidenti prođu bez težih posljedica i uz zbunjenost vozača koji se pita "Što se sad dogodilo?", brojni su i slučajevi gdje se vozači iz sna bude u sigurnosnoj ogradi, u jarku, ili u najgorem scenariju - nikad se više ne probude.
Statistike govore da je umor uzrok između 10 i 15 posto svih težih prometnih nesreća. A vjerojatno je taj udio i veći jer se u policijskim izvještajima često navodi da je vozač "iz nepoznatog razloga izgubio kontrolu", bez da se eksplicitno spomene mikrosan. Vozači koji prežive često neće priznati da su zadrijemali iz srama, ali i straha od posljedica kod osiguravatelja ili pravosuđa.
Najugroženiji su oni koji spavaju manje od šest sati dnevno, voze nakon više od 20 sati budnosti, rade u smjenama, imaju više od jednog posla ili često voze noću, između ponoći i šest ujutro. Kod mladih se umor najčešće javlja noću i rano ujutro, dok kod osoba starijih od 45 godina dolazi u popodnevnim satima, zbog promjena u bioritmu. Stariji organizmi lakše podnose kraći noćni san, ali tijekom dana češće ulaze u prirodne faze umora.
Mnogi potezi za koje većina vozača misli da će ih razbuditi su zapravo mitovi, jer ne pomažu. Otvoreni prozori, hladan zrak, glasna glazba, kava ili prelazak na agresivniji, angažiraniji stil vožnje daju tek privremeni poticaj, nakon čega umor postaje još jači. Umjesto toga, stručnjaci savjetuju jednostavne i učinkovite metode: putovanje treba započeti odmoran, svakih dva sata napraviti pauzu, izbjegavati obilne obroke prije i tijekom vožnje, piti dovoljno tekućine i brinuti se o ventilaciji vozila.
U slučaju da se umor ipak javi, najučinkovitije je zaustaviti vozilo, kratko prošetati ili, najbolje, po mogućnosti odrijemati 10 do 20 minuta. Taj tzv. osvježavajući sam djeluje snažno i brzo, a iako buđenje može biti neugodno, nakon nekoliko minuta vozač se osjeća kao nov i može nastaviti vožnju.
Osim odgovornosti samih vozača, i država može učiniti mnogo. Jedna od metoda su hrapave rubne crte uz ceste i autoceste koje stvaraju vibracije i buku kad kotači naiđu na njih. Istraživanje iz američke savezne države Pennsylvanije pokazuju da su takve mjere smanjile broj nesreća uzrokovanih umorom za oko 70 posto. Ovakvih rješenja ima i na nekim hrvatskim cestama i autocestama.
No najveći problem ostaje ljudska priroda. Vozači ne vjeruju da će se to dogoditi baš njima. Upute o redovitim pauzama tijekom putovanja često se ignoriraju. Koliko ljudi na dugim putovanjima prilikom odlaska na more doista stane svakih dva sata i odmori? Tek kad se dogodi tragedija, počnemo razmišljati. A tada je često prekasno. U konačnici, najopasnija komponenta sekundnog sna nije fizički umor, već psihološka iluzija da imamo kontrolu. A to može biti pogubno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....