Nema tko nije poželio omastiti brk na račun skorašnjeg koncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu. Pola milijuna ljudi tom prigodom stiže u metropolu i cijene su odletjele u nebo – neki su samo za dvodnevni najam stana već ušićarili preko 1500 eura, ljudi za papren novac nude čak i krevete u vlastitom stanu, restorani za taj dan već imaju posebno pripremljene cjenike, a situaciju kad će parkirno mjesto vrijediti kao suho zlato mnogi su prepoznali kao priliku da prigodno krenu naplaćivati parkiranje u vlastitom dvorištu.
Potreba postoji, zainteresiranih ima, pa zašto ne bismo nešto zaradili bez prevelike muke, misle neki, koji svoju ponudu bez ikakvog pardona oglašavaju na društvenim mrežama i internetskim oglasnicima. S tim u vezi, međutim, postoji ozbiljan problem. Odnosno, zakonska prepreka za ovakav poslovni poduhvat, zbog koje bi oni koji se odluče nuditi uslugu parkiranja u metropoli u konačnici mogli ostati bez očekivane zarade, pa i s pokojom prekršajnom sankcijom.
Pružanjem usluge parkiranja u Hrvatskoj ljudi se ne mogu baviti iz hobija, samoinicijativno pretvarajući vlastito zemljište u javno parkiralište.
Da je tome tako govori niz sudskih presuda, pa tako i jedna Županijskog suda u Rijeci iz 2019., u kojoj je zaključeno da “vlasnik zemljišta, kako bi trećoj osobi mogao naplaćivati parking, izdavati račune kako je to učinio, odnosno da bi se njegova nekretnina koja je neosporno u privatnom vlasništvu mogla koristiti kao javno parkiralište, ta površina prethodno treba biti definirana kao javno parkiralište odlukom predstavničkog tijela jedinice lokane samouprave, uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova”. Samim time, to što je netko neosporni vlasnik zemljišta, ne znači da se on bez suglasnosti grada ili općine može baviti pružanjem usluge parkiranja.
Na to, naime, upućuje Zakon o komunalnom redu, koji u članku 60. javna parkirališta određuje kao “uređene javne površine koje se koriste za parkiranje motornih vozila s pripadajućom opremom na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave”. Sudeći prema tome, ne samo da bi netko tko poželi pružati uslugu parkiranja na vlastitom zemljištu prethodno morao imati suglasnost lokalne samouprave i Ministarstva unutarnjih poslova, nego je ta aktivnost već u startu nemoguća misija, ako samo zemljište nije u vlasništu lokalne samouprave.
Baš ništa ne mijenja na stvari niti ako se osnuje tvrtka registrirana za djelatnost pružanja usluga parkiranja. Dapače, takav poslovni poduhvat bio bi i dalje protuzakonit čak i ako bi se ta tvrtka dodatno potrudila i iscrtala parkirna mjesta, izvjesila cjenik parkiranja, pa i podigla naplatnu kućicu s rampom. I nije to neko naše proizvoljno mišljenje, već upravo tako govori odluka Ustavnog suda, koji je 2022. baveći se nezakonitom naplatom parkiranja na području turističkog naselja Barbariga u Istri zaključio da “registracija za obavljanje neke privredne aktivnosti pri nadležnom tijelu sudbene vlasti, samo po sebi, ne predstavlja dostatnu pravnu osnovu za obavljanje te aktivnosti”.
Također, Ustavni sud je tom prilikom zaključio i kako “na javni karakter usluge parkiranja nije od utjecaja vlasničkopravni odnos na nekretninama na kojima se javna usluga pruža”. Time je potvrdio da se djelatnošću organiziranja i naplate parkiranja može baviti jedino uz blagoslov lokalnih vlasti, na zemljištu koje su one prethodno odredile kao javno parkiralište.
Lov u mutnom ponekad prođe, no ima slučajeva koji govore suprotno. Možda najbolji primjer za ovo je još jedna presuda Županijskog suda u Rijeci iz 2019., koji je ovom prilikom odlučivao u sporu oko naplate duga za korištenje usluge parkiranja na privatnom zemljištu.
Vlasnik zemljišta je, naime, nakon što je neosporno utvrđeno da je tuženik duže vrijeme sa svojim autom bio parkiran u njegovom dvorištu, odlučio utjerati dug za uslugu koju mu je pružio, pa čak i izdao račun. Odnosno, dnevne parkirne karte. No, od toga na kraju nije bilo ništa. Sud je utvrdio da “tužitelj nema registriranu parkirališnu djelatnost i da nije dokazao da je predmetna nekretnina uvrštena u popis parkirališta u Odluci o organizaciji i naplati parkiranja lokalne samouprave, odnosno da mu je nadležno Ministarstvo izdalo prethodnu suglasnost”.
Rezultat je bio takav da vlasnik zemljišta ne samo da nije uspio naplatiti dnevne parkirne karte u iznosu od 9600 kuna koje je samoinicijativno izdao čovjeku koji je, pokazalo se, duže vrijeme potpuno besplatno bio parkiran u njegovom dvorištu, nego je morao platiti i trošak parničnog postupka od 3312 kuna.
Kažnjava se i samo oglašavanje
Za obavljanje neregistrirane djelatnosti predviđena je kazna do 3981 eura, a već samo oglašavanje donosi kaznu do 1327 eura
Kako ljudima svašta padne na pamet svjedoči lanjski slučaj iz Zadra, gdje je državni inspektorat zapečatio prostor u državnom vlasništvu u kojemu je tvrtka nazvana Parking Zadar godinu dana naplaćivala parkiranje bez ugovora o zakupu, pa i potrebnih ovlasti
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....