Loris Majcan oduševio nas je 2024. svojim prvim nastupom na utrci Isle of Man Tourist Trophy, kad se unatoč spletu nesretnih okolnosti uspio ne samo kvalificirati, nego i u utrci ostvariti najbolji rezultat od sedmorice debitanata u klasi Supersport.
Godinu dana kasnije, trostruki prvak Hrvatske i osvajač Zlatne kacige ponovo se prijavio na najopasniju utrku na svijetu, koja se još od 1907. godine vozi na otoku Man u Irskom moru i dosad je odnijela 269 života, i to ne s jednim, već s dva motocikla – Yamahom R6, s kojom je osvojio 29. mjesto u klasi Supersport, i R1, s kojom je završio na 37. mjestu.
Početkom svibnja ponovo će putovati na Man, otok malo veći od našeg Krka, gdje će se od 30. svibnja do 6. lipnja voziti još jedno izdanje Tourist Trophyja na 60,72 kilometra dugoj cesti oko planine Snaefell.
Lorise, u svibnju ćeš se po treći put u posljednje tri godine naći na utrci Isle of Man TT. Kao sad već vozač s iskustvom, na što ciljaš?
- Istina, ovo mi je prijelomna godina. Prve godine sam došao upoznati se sa stazom, odnosno samom utrkom i nisam se opterećivao rezultatom, ali sam na kraju ipak bio najbolji među sedmoricom debitanata zbog čega sam proglašen zvijezdom sutrašnjice. Druge godine sam, pak, vozio dva motocikla da skupim još više iskustva i još bolje upoznam stazu, što je bilo prilično naporno, i na kraju sam opet osvojio nagradu publike. Super, ali sad je vrijeme za opipljivi rezultat, a to bi bio plasman među 15 najboljih.
Je li to realno i na čemu gradiš svoj optimizam?
- Na analizi svog prošlogodišnjeg nastupa. Uspoređujući vremena po sektorima s pobjednikom Michaelom Dunlopom zaključio sam da sam pogrešno podesio ovjes. Na svih šest sektora s grbavim asfaltom gubio sam po dvadeset sekundi, osim na planinskom, gdje cesta nije grbava, a zavoji su pregledni. Tu sam zaostajao samo sedam sekundi, ali to pripisujem manjku konjskih snaga. S mekše podešenim ovjesom izgubit ću par sekundi na jednom glatkom sektoru, ali će mi se to vratiti na preostalih šest grbavih sektora. I to s kamatama. Također, konačno imam i pravi motocikl, tvornički pripremljenu novu Yamahu R9.
Zašto si se odlučio baš za R9?
- Zato što je upravo s tvornički pripremljenom R9 talijanski vozač Stefano Manzi lani osvojio titulu svjetskog prvaka na WorldSSP. Vozit ću, dakle, isti motocikl s kojim je Albert Arenas krajem veljače u Australiji stigao do 4. mjesta na otvaranju nove sezone WorldSSP. Da stvar bude zabavnija, Arenasu je na prvoj utrci nedostajao airbox, pa su ga skinuli s mog motocikla i u ruksaku odnijeli do Phillip Islanda. Meni su dva tjedna kasnije isporučili novi iz tvornice.
Konačno, dakle, motocikl s kojim možeš konkurirati za Top 15...
- Da. Prvi put u životu vozit ću sasvim novi trkaći motocikl i to jedan od tridesetak u cijelom svijetu, koji će mi za utrku na Manu pripremiti austrijski YART, momčad aktualnih svjetskih prvaka u utrkama izdržljivosti EWC. Na novi R9 prešao je i Mike Brown, prošlogodišnji osvajač 6. mjesta na Isle of Man TT. Također, prvi ću put u svojoj karijeri dobiti i tvorničku podršku specijalista za ovjes talijanske tvrtke Bitubo i imati uvid u podatke telemetrije tvrtke 2D. Ludo. No, najveći je dobitak, vjerujem, što će mi se na Manu ove godine pridružiti i naš vodeći stručnjak za ovjes i telemetriju Marko Slavić, koji je radio za najbolje momčadi u British Superbikeu i Alpe Adriji.
Koliko su telemetrija i ovjes važni na Manu?
- Strahovito. Prošle godine smo došli s R1 i setupom za Grobnik. Brzo smo zaključili da je to promašeno i pokušavali se snaći u hodu, ali nije išlo. Marko nas je navodio preko WhatsAppa, ali signal je bio loš, pa je veza stalno pucala. Sad će biti kraj mene u boksu, spojit će se računalom na elektroniku motocikla i vidjeti grafikon za cijelu stazu, pa na licu mjesta može mijenjati što ne valja na ovjesu, ali i meni skrenuti pažnju na pogreške. To bi mi trebalo puno donijeti, jer sam se i bez podrške između prve i druge godine na R6 ubrzao čak 21 sekundu. Vidjet ćemo što će biti ove godine s R9 koja ima 30 KS više nego moja R6.
Dodijeljen ti je i omiljeni startni broj 34, koji je devedesetih nosio Kevin Schwantz, svjetski prvak iz 1993. na Suzukiju. Kako ti je to pošlo za rukom?
- Pojma nemam. Tražio sam ga zadnje tri godine, ali brojeve dodjeljuje komisija na temelju rezultata iz prethodne godine, odnosno očekivanja za novu sezonu. Nema žalbe ni prigovora. Što ti dodijele, s tim voziš. Prve sam godine nosio broj 72. Zadnji, jer sam bio debitant. Lani sam sa startnim brojem 54 skočio za dvadesetak mjesta, a sad sam opet ostvario isti skok na broj 34. Cijelu karijeru nosim taj broj Kevina Schwantza i stvarno mi je drag, no cilj mi je da dogodine nosim jedan od brojeva između 1 i 20.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....