Ovoga proljeća predstavljen, a zatim i usvojen Nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa za razdoblje od 2021. do 2030. sadrži niz pametnih, temeljito promišljenih smjernica, koje bi mogle pomoći da se ostvari zacrtani cilj i smanji broj stradalih za 50 posto.
Njime je, naime konačno predviđena uspostava toliko potrebne hitne helikopterske medicinske službe te dodatno vozačko osposobljavanje nakon polaganja vozačkog ispita, a planiran je i još intenzivniji nadzor brzine, korištenja mobitela te vožnje pod utjecajem alkohola. Upravo zato bilo je za očekivati da će izmjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama donijeti neke mudre novosti ili barem sitna dotjerivanja postojećih odredbi među kojima neke baš i ne pridonose sigurnosti na cestama.
Poput, primjerice, odredbe da kacigu moraju nositi samo biciklisti mlađi od 16 godina. No, prevarili smo se. Predloženim izmjenama zakona, doduše, nastoje se propisati i korisne stvari, poput postupanja vozača u slučaju nesreće i potrebe stvaranja sigurnosnog koridora. Ipak, dojam je da su mnoga predložena rješenja ili neprovediva u praksi ili čak nepotrebna, o čemu koju riječ više donosimo u sljedećim okvirima…
Zdravstveni status vozača
Liječnici već u startu rekli da neće “drukati” svoje pacijente
Nadmudrivanje liječnika s Ministarstvom unutarnjih poslova, sva je prilika, nastavit će se i ako predložena rješenja vezana uz liječničke preglede vozača nekim čudom i zažive u novom Zakonu o sigurnosti prometa na cestama. Predloženo je, naime, da liječnici vozače s lakšim, no ipak dovoljno ozbiljnim zdravstvenim tegobama koje mogu ugroziti njihovu sposobnost sigurnog upravljanja vozilom više ne šalju na izvanredni liječnički pregled. Umjesto toga, ideja je da liječnici takve sami proglase privremeno nesposobnima za vožnju, te da obavijest upišu u Centralni zdravstveni informacijski sustav kao bi tu informaciju imala i policija.
Vozači privremeno nesposobni za vožnju, predloženo je, na taj bi način izgubili pravo upravljanja vozilom na rok ne duži od šest mjeseci, a po isteku zabrane mogli bi sjesti za upravljač bez ponovnog odlaska na liječnički pregled. Dakle, na izvanredne liječničkog preglede bi se prema ovom prijedlogu ubuduće trebali slati isključivo vozači s težim bolestima i trajnije narušenim zdravljem, te oni čiji stupanj invalidnosti prema procijeni liječnika ne dopušta sigurnu vožnju.
Sam prijedlog ne sadrži ništa sporno, no iako možda zaživi u zakonu teško da će pomoći s cesta maknuti za vožnju zdravstveno nesposobne vozače. Liječnici su, naime, već u startu rekli da im ne pada na pamet „drukati“ svoje pacijente, što jasno pokazuje da namjeravaju nastaviti svojevrsni rat s Ministarstvom unutarnjih poslova. „Ratna sjekira“, vrijedi se prisjetiti, iskopana je krajem 2019., kada je policija napisala prekršajnu prijavu, a sud s 5000 kuna kaznio obiteljsku liječnicu Ozrena Mlinarića, evidentiranog ovisnika o drogi i krivca za stravičnu nesreću na naplatnoj postaji Sveta Helena gdje se bez kočenja zabio u tročlanu obitelj.
U liječničke redove, naime, tada se uvukao strah da bi i oni mogli biti kažnjeni ako se ispostavi da ne poštuju članak 233. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u kojemu stoji da su zdravstvene ustanove dužne izdati uvjerenje i dostaviti ga u roku od osam dana policijskoj upravi ako utvrde da vozač nije sposoban za vožnju. Prije ovog slučaja ta odredba je godinama bila mrtvo slovo na papiru, no iznenada se sve promijenilo. Dok prijašnjih godina liječnici nisu imali običaj prijaviti više od 1000 svojih vozački upitnih pacijenata, do kraja 2019. došlo je do čudesnog skoka i broj prijava je porastao na njih preko 7000. Takav trend nastavio se i u 2020., no MUP je ubrzo shvatio da će, ne promijene li nešto, ovakva praksa poprilično nagristi i ovako tanašan državni proračun.
Pokazalo se, naime, da liječnici – vjerojatno iz prkosa - na izvanredne preglede uglavnom nisu slali pacijente s teškim bolestima, već one s lakšim, privremenim zdravstvenim tegobama, nedovoljnima da im na izvanrednom liječničkom bude zabranjena vožnja. A to je poprilično koštalo. Kad se, naime, na izvanrednom liječničkom pokaže da je vozač zdrav trošak pregleda plaća država. Iako se sad novo rješenje pravda željom da se smanji birokracija (liječnici sad više ne bi trebali gubiti vrijeme slanjem pisanih obavijesti policiji), pa i manjim financijskim opterećenjem za vozače (nema više obaveznog liječničkog po isteku zabrane upravljanja), zapravo se iza svega krije ideja da država ne gubi novac zbog nepotrebnih izvanrednih liječničkih pregleda.
Promatrajući sve iz tog rakursa, predložene odredbe itekako imaju smisla. Ukine li se liječnicima obaveza slanja zdravstveno rubno upitnih pacijenata na izvanredni zdravstveni pregled, sigurno će se smanjiti pritisak na državnu blagajnu. No, to sigurno neće maknuti zdravstveno nesposobne vozače s cesta – kako smo već spomenuli, liječnicima ne pada na pamet svojim pacijentima „oduzimati pravo na vožnju“, a do procjene njihovog zdravstvenog stanja uglavnom neće dolaziti niti na višoj razini.
Ispada tako da su liječnici izvojevali pobjedu u svojem sukobu s Ministarstvom unutarnjih poslova, koje nije pronašlo načina prisiliti ih da poštuju zakon. Treba, doduše, biti pošten i prisjetiti se niza pokušaja uvođenja obaveznih periodičkih liječničkih pregleda za vozače. Time bi se riješio veći dio problema, no taj prijedlog nikad nije prošao. Zanimljivo, ovaj put ga MUP čak i nije pokušalo ugurati u zakon, možda i zbog činjenice što je Silvano Hrelja, čelnik Hrvatske stranke umirovljenika i veliki protivnik ovog rješenja, ranije ove godine odlučio podebljati tanašnu saborsku većinu.
Autonomna vožnja
MUP je primijetio da vozači ponekad ne sjede za upravljačem
Električne romobile MUP je dugo ignorirao i tek sad odlučio propisati pravila njihovog korištenja, a s druge strane prilično požurio u zakon ubaciti odredbe vezane uz „automatizirana vozila“, pa čak i ona spremna potpuno samostalno kretati se po cesti. Iako je takvih baš i nema… Objašnjavaju to tako da su se „u prometu pojavili vozači koji upravljaju vozilima novije generacije, s ugrađenim sustavima za upravljanje bez korištenja upravljača, a koji zlouporabljuju ugrađene sustave tako da tijekom vožnje ne sjede za upravljačem vozila i ne mogu reagirati, odnosno preuzeti kontrolu nad vozilom u slučaju nepredviđenih situacija“. Teško je danas za išta staviti „ruku u vatru“, no vjerujemo da policija sljedećih godina neće napisati niti jednu kaznu za ovaj prekršaj, koji bi se prema prijedlogu trebao kažnjavati s 3000 do 7000 kn. Također, ostaje za vidjeti kako će se u zakon ukalupiti robotaksiji koje Mate Rimac na zagrebačke ulice namjerava staviti već 2024.
Premještanje vozila
Prekršitelji će dobiti pravo koje uglavnom već i imaju
Svojevrsno iznenađenje je i prijedlog da se u zakon uvrsti odredba prema kojoj vlasnici nepropisno parkiranog vozila imaju pravo platiti pokušaj premještanja vozila prije njegovog odvoženja na deponij. Takvu mogućnost, naime, već ionako nudi većina tvrtki koje se bave ovim poslom, pa se tako u Zagrebu i Dubrovniku pokušaj premještanja naplaćuje 250 kuna, u Splitu 225 kn, dok, primjerice, ista „usluga“ u Zadru stoji 150 kuna. Usprkos tome, u Ministarstvu unutarnjih poslova očito smatraju da ova mogućnost mora biti i propisana zakonom, a ne prepuštena nečijoj dobroj volji. Ipak, opaska da će tako „olakšati vlasnicima, odnosno korisnicima vozila koji su prekršaj nepropisnog parkiranja ili zaustavljanja vozila počinili tako da ispunjavaju uvjete za premještanje“ u praksi baš i nema neku težinu.
Električni romobili
Po nogostupu se mogu voziti 25 km/h, a kaciga treba samo mlađima od 16
Plan je električne romobile ubaciti u novu kategoriju „osobnog prijevoznog sredstva“, koje po definiciji nije razvrstano niti u jednu postojeću kategoriju, nema sjedeće mjesto, trajna snaga elektromotora nije mu jača od 0,6 kW i ne može pojuriti do najviše 25 km/h. Svi snažniji i brži električni romobili, pa i oni sa sjedalom, ubuduće će se moći koristiti samo ako su homologirani i registrirani. Sporna je, međutim, ideja da se vozače usmjeri na biciklističke staze, a kad one ne postoje – što je u Hrvatskoj više pravilo nego iznimka, čak i u većim gradovima – na nogostupe, gdje se ipak neće, kako je bilo prvotno predloženo, trebati kretati brzinom kretanja pješaka. Umjesto toga, MUP je sad predložio da im se brzina uopće ne ograničava, jer su ionako “dužni prilagoditi brzinu okolnostima površine kojom se kreću i sigurnosti drugih sudionika u prometu”. Znači, ako procjene da je sigurno, moći će se voziti i 25 km/h po nogostupu. Spornim se čini i prijedlog da kaciga bude obavezna samo za vozače električnih romobila mlađe od 16 godina, jer pad pri brzini od 25 km/h na glavu može biti koban i za starije.
Uzurpacija punionica
Kazne svima koji ne pune vozilo, pa i bilo ono i električno
Članak 84. kojim se propisuje gdje vozač može, odnosno ne smije parkirati vozilo dobit će, prema svemu sudeći, jednu zanimljivu novost. Ministarstvo unutarnjih poslova, naime, odlučilo je propisati zabranu parkiranja na punionicama za električne automobile, osim za vrijeme samog punjenja. Razlog tome je, objašnjavaju, „što je primijećeno da vozači na takav način rješavaju problem parkiranja te onemogućuju drugim vozačima električnih vozila punjenje baterija“. Nije to loš potez, obzirom da dosad nije postojalo zakonsko uporište za kažnjavanje ovakvog postupanja, kojemu su posebno skloni vozači automobila pokretanih motorima s unutarnjim izgaranjem. Usvoji li se ovaj prijedlog, takvima sad neće prijetiti samo kazna od 300 kn, nego i trošak premještanja automobila. Pitanje je samo kako će se ove mjere provoditi prema električnim autima koje vlasnici isto znaju parkirati na punionici duže nego traje samo punjenje, a sama punionica nema digitalni zaslon koji pokazuje je li punjenje još u tijeku ili ne.