Kamere u automobilima (dashcams) koje snimaju promet odavan su već globalni fenomen zahvaljujući prije svega Rusiji gdje ih gotovo svi koriste. Iako zakonski nisu obavezni, neki ih imaju u svojem autu kako bi svoje bjesomučne jurnjave ovjekovječili i potom uploadali na Youtube. Drugi razlog za njihovu popularnost u najvećoj državi na svijetu su osiguravajuća društva. Ona su, naime, zbog općeg bezakonja na cestama gdje u pravilu vrijedi samo zakon jačeg uvjetovala bilo kakvu isplatu štete valjanom snimkom na kojoj se točno vidi što se dogodilo. Policiji se uopće ne vjeruje zbog njihove opće sklonosti da za određenu naknadu pogledaju na drugu stranu; samo snimka je valjani dokaz. Kasnije je i država prihvatila realnost te donekle zakonski propisala ulogu kamera u slučajevima potraživanja odštete od osiguravajućih društava (vidi okvir). Ista je stvar i sa sudovima nakon brojnih nesreća s tragičnim ishodima; i tu je snimka s kamere jedini dokaz koji nekog može osloboditi krivnje.
Takva je situacija u Rusiji gdje su kamere pustile čvrst korijen. No, zapadnije su se tek stidljivo počele koristiti. I, ovo je posebno zanimljivo, stav o njima je u raznim državama Europe daleko od jedinstvenog, pa čak i unutar EU. Debata je dobila novi poticaj nakon presude Suda u Bavarskoj koji je presudio da dashcams krše Zakon o zaštiti podataka jer neovlašteno snimaju druge sudionike u prometu i te snimke, nastale bez ikakvog nadzora, mogu biti javno dostupne putem interneta. Zbog te je presude sudbina dashcams u Njemačkoj trenutno nejasna, ali se ne preporučuje da ih tamo koristite; nakon ove presude možete biti predmetom sudske tužbe bilo koga na cesti koga snimite u prolasku.
Još je ozbiljnija situacija u Austriji. Tamo se korištenje dashcam-a, globi sa 10.000 eura i policija na licu mjesta oduzima kameru. Ako se prekršaj ponovi, iduća kazna iznosi 25.000 eura. Istovremeno u taksijima su dopuštene nadzorne kamere koji snimaju unutrašnjost kabine, ali izvana moraju biti jasno istaknuto da postoje. Zemlje koje također zabranjuju dashcams su Belgija, Luxemburg i Portugal. U Švicarskoj je fizičkim osobama dopuštena upotreba nadzornih kamera na vlastitom posjedu, ali na javnim površinama ne. Zato su i dash kamere tamo zabranjene. Prema službenim policijskim web-stranicama dashcams su dopuštene u Nizozemskoj, Danskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Italiji, Malti, Norveškoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Mađarska je nedavno donijela zakon koji prepoznaje fenomen dash kamera i dopustila njihovo korištenje uz prethodno podešenu smanjenu rezoluciju i uvjet da ne čuvaju podatke starije od pet dana.
Kakva je situacija kod nas?
Dashcam (kamera koja se učvršćuje na dashboard tj. središnju konzolu) je za našeg zakonodavca nepoznat uređaj koji ni na koji način nije izrijekom spomenut. No, Zakon o zaštiti osobnih podataka priječi bilo kakvo nenajavljeno i neovlašteno snimanje te takve snimke ne mogu biti nikakav dokaz na sudu. Ipak, tu se radi o audio snimkama. Vrlo vjerojatno će tek prvo pojavljivanje takvog slučaja na sudu dovesti do uspostavljanja eventualne sudske prakse kod nas. Zasad je broj tih kamera nepoznat, ali realno je za pretpostaviti da se radi o zanemarivo malom broju.
Rusija je proslavila dash kamere
Ako je šteta nakon nezgode viša od 25.000 rublji (oko 4000 kuna), potrebno je zvati policiju da obavi očevid. Ako je iznos manji, sudionici se mogu nagoditi. No, ako je u bilo koji automobil koji je sudjelovao u nesreći ugrađena dash kamera onda se iznos nagodbe diže na 400.000 rublji (gotovo 64.000 kuna). To je pravilo na snazi od 2012. No, već i prije su mnogi opremali svoje automobile kamerama zbog potpunog kaosa koji vlada ulicama velikih gradova u Rusiji i opće potkupljivosti prometne policije; snimke s tih kamera pokazale su se neprocjenjivim izvorom dokaza. S vremenom su te snimke preplavile internet, a i snimile su nebrojene ilegalne utrke po uzoru na ‘Brze i žestoke’ često s tragičnim ishodima. Zbog toga su dash kamere u Rusiji mnogo više od običnog uređaja i odavno nezaobilazan društveni fenomen.