Pa je li više završilo to nogometno ludilo, pitam se glasno dok mi pogled iz kafića bježi na dupkom puno parkiralište pored policijske postaje u Korenici. Sva parkirana vozila, naime, imaju strane registarske pločice. Srbija, Nizozemska, Crna Gora, Poljska... Mislim ja, naivac, da to ima veze s navijačima. Malo mi je rano, još nema ni osam...
“Ma kakvi navijači, migranti su to, sinko”, govori mi Milan Kovačević, zamjenik šefa granične policije u Korenici, koji mi odmah naručuje kavu.
Baš jučer, kaže, u obilasku granice sreli su dva čovjeka pristigla čak s daleke Kube. Veliki su put dečki napravili, a sad moraju natrag. Taj dvojac odmah je završio kod suca, a slična sudbina čeka i sve zatečene u “navijačkim autima”. Stvarno bih mogao knjigu napisati o tome kakva sve objašnjenja imaju ljudi koji prevoze migrante. Oni nisu tako naivni kao Kubanci.
Auti nisu njihovo vlasništvo, nego ih unajmljuju. Kad ih ulovi policija, zaplijeni vozilo koje obično u tim slučajevima i vrati vlasnicima. Sud također odlučuje i o sudbini vozača. Kako će završiti nedavni slučaj, u kojemu je vozač tvrdio da nema pojma kako su se četiri osobe iznenada stvorile u njegovom autu, nitko ne zna.
“To nije više na policiji. Naš je posao s njima završen, a sada ste vi na redu, gospon fotograf. Kakav je vaš plan za današnji dan?”, pita me Kovačević.
I baš kad nešto zaustim, saznajem da već ima razrađen program – namjerava me povesti u obilazak ovdašnjih tridesetak kilometara granice s Bosnom, koja je početkom 2023. postala i Schengenska granica. Lijepo od njih. Vidjet ću kako izgleda nadzor, kao i s kakvim se vozilima služe prilikom obilaska granice. Glavni problem već mi je jasan i prije polaska.
Tisuće ljudi iz siromašnih država središnje Azije, Bliskog istoka i Afrike nastoje doći do bogate zapadne Europe. Iako se većina balkanske rute u posljednje vrijeme preusmjerila na granicu Srbije i Mađarske, dio ipak prolazi i Hrvatskom. I to uglavnom preko ovdašnjih šumovitih brda, skrovitih od pogleda. Tako barem misle migranti.
Riječ po riječ, i evo nas na granici jurisdikcije mojih vodiča. Prolazimo kroz Željavu, selo u Hrvatskoj na samoj granici s BiH, i vozimo se prema Bihaćkom aerodromu. Aerodromska pista dugačka oko dva kilometra sada je granica s BiH. Nema tu nekog službenog prijelaza, samo kontejner s našom zastavom i ploča usred livade, koja govori da ovuda ne bi trebali prolaziti nepozvani.
Nekada je ovdje bilo parkirano šezdeset zrakoplova spremnih za borbeno polijetanje. “Sada je ovo beskoristan spomenik ne tako davne prošlosti o kojem brine AUDI”, informiraju me vodiči. Kad čujem ta slova, odmah pomislim na automobilsku marku. Krivo. Radi se o Agenciji za upravljanje državnom imovinom.
Propada i obližnja Unska pruga, koja je bila u funkciji više od 70 godina, a posljednjih dvadeset nije. Najkraća željeznička veza između Zagreba i Splita preko Bosne prepuštena je zubu vremena. Glavni razlog što ta pruga ne radi je činjenica da krivuda granicom dviju država sedam puta u tih pedesetak kilometara. Vozio sam nedavno uz tu granicu u Polarisu, policijskom vozilu, jednom od onih nabavljenih iz fonda Schengen Facility za potrebe učinkovitog rada granične policije na našoj vanjskoj granici.
Tako sam i došao na ideju o reportaži o Schengenu i kontroli granice. Brzina mu je limitirana na 50 km/h, pa je kao stvoreno za razgledavanje krajolika. Mogu potvrditi da je upotrebljiv, ali ljeti. Zimi uz dodatnu opremu - skijaško odijelo. “Baš tako”, potvrđuje i Milan, i dodaje da su upravo zato danas odabrali ovu “civilnu” Toyotu Land Cruiser.
"U službi" su inače i Ford Rangeri te četverocikl Polaris... Brbljamo mi tako, a putem nam se pridružuje i Ivan Vranić, granični policajac kojem je obilazak granice svakodnevni zadatak.
Nemam ništa protiv Toyote, no priznajem da sam na granici očekivao neko specijalno vozilo, tipa Bear Cat, neki Hummer ili Puch G s vitlima, neprobojnim staklom i rotirajućim krovom za strojnice. Dobro sam ja to zamislio ali... “Od 1. siječnja 2023. hrvatska policija neće dobiti novu opremu jer svu opremu već ima, a kako će se sustavi mijenjati u EU, tako će dolaziti i u Hrvatsku”, čitam glasno izjavu glavnog policajca RH, Nikole Milina. Složili smo se jednoglasno da tu izjavu nećemo komentirati, kad glavni policajac nešto izjavi, to je onda zakon i točka.
No, da s opremom zbilja ne stojimo loše saznao sam još prije dvije godine, kada sam sedam dana boravio na Palagruži. Došao sam ondje radi ptica, koje na proljeće dolijeću u naše krajeve, pa zastaju na otoku i odmaraju se na Palagruži, iscrpljene dugim letom.
Tada ih je najlakše snimati jer ih ne zanima ništa drugo osim hrane i odmora. Tih se dana na otok pentrala i čudna ekipa u policijskim uniformama, noseći neke velike objektive, kamere, kablove, žice... Za koji dan stručnjaci su montirali i spojili računala, monitore, silne žice i išli isprobavati nadzorni sustav, na žalost po talijanske ribare koji su, naravno nezakonito, u blizini premještali iz mora naše srdelice u svoje brodice. Zumiranjem su granični policajci čak vidjeli koju vrstu cigareta puše Talijani. Ribolov je, naravno bio gotov, ribari su svoje popušili, ribarica je dotegljena u Split na suhi vez, a ja sam kao svjedok događaja ostao bez teksta.
Tako i sada bez riječi promatram svoju sliku na velikom ekranu u policijskoj postaji u Korenici. Slike su u boji, visoke rezolucije i promatraju ih pažljivo dežurne djelatnice obučene za taj posao. Dakle, to su snimile one kućice za ptice, koje sam vidio dok smo se vozili šumom prema Plješivici. Ili ona velika antena, 100 metara iznad Korenice.
Gledam fotografije snimljene prošle noć: dvije srne, jedna divlja svinja kapitalac, a zatim se na velikom ekranu pojavljujem i ja. Lijepo se vidi i registracija mog Renaulta. A ja sam došao proučavati aute, kubike, konje… “Brale moj, prošla su vremena kada je policija jurila migrante autima po šumi. Svi će oni na vidjelo sami doći, neki po danu, neki po noći”, garantiraju mi Ivan Vranić i Milan Kovačević da nitko ovdje neće nezakonito proći granicu. Dakle, za Schengen smo spremni.
Ukratko
Naš proslavljeni fotograf Romeo Ibrišević je za Auto klub provjerio kako policija kontrolira Schengensku granicu
Planinsko, slabo nastanjeno područje oko Korenice na prvu djeluje kao savršeno mjesto za nezakonite migracije, no svjedočili smo tome da se ovdje nadgleda baš svaki metar. Doduše, najčešće ne baš autima...
Brojne šumske ceste omogućuju našim policajcima da autima nadziru veliko područje, no kad se grane krenu lomiti pod težinom snijega nekad nije dovoljan niti pogon 4x4
Provjere dokumenata sumnjivih vozača i putnika vrše se i daleko od granice, gdje god da se nađe civilni, sa svim policijskim sustavima umrežen Citroen Jumper
Strateški razmještene kamere omogućuju policajcima da granicu nadziru iz topline svojeg središta u Korenici. Neki puta one uhvate vuka ili medvjeda, no često i migrante
Nadzorne kamere, uvjerio sam se na vlastitoj koži, imaju nestvarno dobru rezoluciju. Ne samo da se na njima vidi registarska oznaka vozila, nego i naziv proizvođača majice koju nosi vozač