Molsheim, gradić smješten nedaleko Strasbourga u podnožju vinorodnih brežuljaka Elzasa, poznat je po dobroj hrani i odličnom vinu. Mjesto kao i cijela pokrajina na lijevoj obali Rajne, kroz stoljeća je prelazilo iz francuskih u njemačke ruke i obrnuto, a nakon Drugog svjetskog rata postalo je dio Francuske. Glavni trg, Place de l’Hôtel de Ville, ponedjeljkom se pretvara u tržnicu na kojoj se nudi sve i svašta, no, ništa u vezi s Bugattijem.
Razočarenje je trajalo vrlo kratko, jer najmanje pola izloga turističkog ureda bilo je namijenjeno Bugattiju. Modeli automobila, knjige, nakit, brošure o mjestima, koja su obilježila Bugattijevo vrijeme. Ušao sam u ured, iznio svoju priču, a ljubazna gospođa Caroline odmah se nasmijala.
„Iz Hrvatske imamo u zadnje vrijeme jako puno poziva i pitanja u vezi s Bugattijem. Čuli smo za glasine oko promjene vlasništva, ali vjerujemo, da to neće promijeniti stav oko važnosti brenda za Molsheim.“ Razgovor je završio ponudom obilaska ključnih mjesta koja podsjećaju na tog nevjerojatnog inovatora i dizajnera.
Bugatti u Molsheimu dolazi 1909. i izvan zidina starog grada kupuje stari mlin u kojima otvara pogon u kojem nastaju prva vozila. Uskoro nadomak mlina izrasta velika tvornicu i obiteljska vila u kojoj je danas sjedište Safrana. Tvrtke koja proizvodi stajne trapove putničkih aviona i jedan od glavnih partner Airbusa.
Safran je s 1600 zaposlenih mnogo je veći poslodavac od Bugattija, ali ogromna vila nije u najboljem stanju. Jedna od zaposlenica objašnjava kako tvrtka ima namjeru uskoro obnoviti vilu za sastanke i interna druženja, ali i otkriva da između dviju tvrtki, pa i zaposlenika nema druženja. “Kod njih je sve nekako misteriozno i zatvoreno“, dodala je dok smo gledali na drugu stranu velikog parkirališta.
Stari raskošni dvorac Saint Jean u kojem je smješteno sjedište Bugattija okružen je pomno uređenim zelenilom po uzoru na francuske dvorce, a iza visoke živice skrivena je moderna tvornica, Bugatti SAS. Atelier u kojem nastaju moderne Bugattijevi modeli, Veyron, Chiron, La Voiture Noir, Centodieci...
Sadašnjosti je skrivena iza debelih zidova dvorca Saint Jean, ali pogled u prošlost nije ništa manje zanimljiv. Svega tri minute vožnje od dvorca u kojem Ettore Bugatti nikad nije živio, koristio ga je za sastanke s partnerima i kupcima, nalazi se selo Dorlisheim na čijem groblju počiva obitelj Bugatti. Ispred velike grobnice u središtu groblja zatekli smo stariji bračni par.
„Ettore Bugatti bio je velika sreća za naš kraj. Iznimno cijenimo i poštujemo njegovu ulogu u razvoj Molsheima.“ kratko su nam dobacili na Njemačkom i pokloni se pred grobnicom. Slične riječi čuli smo i u Gradskom muzeju smještenom u nekadašnjem samostanu u kojem su dvije prostorije posvećene Bugattiju. Razgledavam dokumente, porodične fotografije, izume. Postav je bogat, ali nema mnogo automobila. Daniel Lapp, tajnik i glasnogovornika kluba Enthusiasts Bugatti, već na ulazu mi objašnjava da muzej nije posvećen automobilima Bugatti, već Ettoreovoj filozofiji i porodici.
„Bugatti je odrastao u Milanu u imućnoj obitelji umjetnika i stolara, ali mladi Ettore suprotstavio se očevoj volji i jako mlad zaposlio se u radionicama koje su izrađivale bicikle, potom motocikle i aute.“
Lapp je član kluba od osnivanja 1979., a trenutno broji više od 220 članova. „Nemamo svi Bugattije u garažama. Bio bi to prevelik zalogaj, ali ih svi volimo i brinemo se da Bugattijev duh živi. U kontaktu smo s mnogim vlasnicima i podržavamo klubove Bugattija po cijelom svijetu. Ukratko, brinemo se o tradiciji i ostavštini porodice i branda Bugatti.“ Simpatični i pričljivi Francuz, koji živi u Strasbourgu, ističe da u Molsheimu postoje dvije priče o Bugattiju.
„Jedna je naša, koja brine o tradiciji, a druga je ona moderna, industrijska i o kojoj brine Volkswagen. Oni su naši partneri i dobro surađujemo, pa ćete razumjeti, da ništa u vezi prodaje Bugattija Rimcu ne mogu i ne želim komentirati.“
Lapp, koji uz francuski tečno govori njemački i engleski, ponosno me vodi do sjedišta kluba nadomak stare tvornice u L’Hostellerie du Pur Sang. Građanska kuća sa štalom uzorno je uređena iako Lapp priznaje da nije uvijek bilo tako. „Susjed, koji je sagradio moderni Hotel Bugatti, htio je srušiti Pur Sang i izgaditi na njemu još veći hotel. Zemlja je bila u privatnom vlasništvu i na prodaju, a tadašnji gradonačelnik odlučio je da grad kupi zemljište i time spasi Pur Sang. Naš klub je onda sve obnovio i danas u kući ima svoje sjedište. Inače Ettore Bugatti tu je čuvao svoje rasne arapske konje. Jahao je svako jutro i često znao na konju obilaziti tvornicu ili ići na poslovne sastanke u gradu i okolini.“
Na kraju našeg druženja Lapp je ipak prokomentirao priču o prodaji Bugattija Rimcu. Doduše više logike vidi u razmjeni dionica između Volkswagena i Rimca, koji ima najbolju tehnologiju za električne automobile. Dok Bugatti vidi kao odličnu stepenicu za Rimca koji traži svoje mjesto na tržištu supersportskih električkih automobila. Tada se još kalkuliralo, no kako vidimo danas, na koncu su se ostvarile želje "bossova" VW Grupe, Bugatti i Rimac su postali jedna tvrtka.
"Za nas je to vrlo osjetljiva tema. Molsheim predstavljaju samo tri stvari. Kartuzijanski samostan iz 16. stoljeća, bijelo vino i Bugatti. Zbog toga svaka vijest o mogućoj promjeni vlasništva ovdje izaziva pravi mali zemljotres.“
Direktni ekonomski utjecaj tvornice nije velik. Bugatti SAS zapošljava oko 230 radnika, ali njegovo ime i povijest privlači brojne turiste.
„Na žalost u Molsheimu nemamo mnogo Bugattijevih automobila. Većina ih je u kolekciji Schlumpf u Mulhouseu stotinjak kilometara južno, ali ih ponekad uspijemo iznajmiti. Brižno čuvamo svih šest modela najdivnijeg, najskupljeg i najneobičnijeg auta na svijetu, Bugattija Royale, od kojeg su svi još tu i u voznom su stanju. I na to smo jako ponosni.“ Ističe naš domaćin, a u istinitost njegove priču o značaju Bugattija zorno smo se uvjerili sam jer bilo gdje da smo kročili, trgovinu, muzej, pekaru…svugdje bi zatekli neki od simbola Bugattija, a prije rastanka dinamični šezdesetogodišnjak je napomenuo.
„Industrijski dio Bugattija, najmanji je dio priče o Bugattiju u Molsheimu. Chateau Saint Jean i Atelier Bugatti pripadaju Volkswagenu, sve ostalo je u rukama grada Molsheim, našeg kluba ili drugih privatnih vlasnika. I većina starih Bugattija u privatnim je vlasništvu. Volkswagen je zadnjih dvadesetak godina kupio tek nekoliko starih primjeraka.“
Prema njegovim riječima u Molsheimu, nisu svi bili oduševljeni kad je Ferdinand Piech 1998. kupio Bugatti. Najglasniji u negodovanjima otišli su daleko u prošlost i zaključili kao je Hitler kupio Bugatti. Priča je po svemu sudeći došla do vrha Volkswagena i Piecha koji je svjestan političke osjetljivosti regije Elzas pazio da Bugatti što manje povezuje s Njemačkom i na jarbolu pred tvornicom još uvijek se vijori samo francuska trobojnica. Sada Bugatti piše novu stranicu povijesti preuzimanjem od strane Rimca i "rošadama" unutar VW Grupe.
Vremeplov Bugatti
Bugattiji se sklapaju u radionici nazvanom „Atelier“, smještenoj blizu znatno starije upravne zgrade, raskošnog zdanja u Molsheimu u kojoj je stolovao još Ettore Bugatti. Riječ je o prostoru od 1000 m2 otvorenom 2005. netom prije nego se započelo sklapanje Veyrona, izgrađenom prema nacrtima slavnog njemačkog arhitekta Guntera Henna.
Tu svega 20 probranih majstora ručno sklapa više od 1800 dijelova pristiglih sa svih strana Europe, a pri ruci im je još 17 zaposlenika zaduženih za logistiku. Posao sastavljanja organiziran je na 12 postaja i kontrolira ga 15 nadzornika zaduženih za provjeru kvalitete. Obzirom da u radionici uopće nema robota, posao sklapanja ultrasportskog Chirona napreduje prilično sporo.
Na svakoj postaji tri radnika provedu barem tjedan dana, no to i nije toliki problem obzirom da ugovoreni rok za isporuku iznosi šest mjeseci. Na svom putu nastanka Chiron stalno prolazi kroz brojne provjere, a prva se zbiva već na prvoj postaji gdje se testira slavni W16 od 1500 KS tek pristigao iz Volkswagenove tvornice se Salzgitteru. Istu proceduru zatim prolazi i 7-stupanjska automatika s dvostrukom spojkom koju isporučuje britanski Ricardo, dugogodišnji dobavljač mjenjača za Formulu 1. Nakon što pogonski sklop bude smješten na šasiju dolazi do spajanja monocoqua od ugljičnih vlakana s ostatkom karoserije pri čemu se koriste superčvrsti vijci od titana teški svega 34 grama.
Na sljedećim postajama Bugatti se puni uljem i rashladnom tekućinom te sklapa unutrašnjost, a nakon još nekoliko provjera u kontroliranim uvjetima izlazi iz „Ateliera“ kako bi se i u stvarnim uvjetima vidjelo rade li svi sustavi. Prvo slijedi vožnja od 300 kilometara po javnim prometnicama, a ponašanje na brzinama iznad 250 km/h provjerava se na aerodromu Colmar. Tek zatim slijedi odlazak u lakirnicu gdje se na karoseriju nanosi do čak šest premaza laka… Ne čudi stoga što je Mate Rimac, govore upućeni, bio impresioniran viđenim nakon ljetošnjeg posjeta Bugattiju.
No, vjerojatno je i primijetio da uz ovakvu brzinu izrade, uložen trud vrhunskih i skupo plaćenih stručnjaka zaduženih za sklapanje i - možda i najvažnije - basnoslovno skupe dijelove koji redom dolaze od vanjskih dobavljača, konačan proizvod teško može donositi zaradu proizvođaču. Kao i da se slika bitno mijenja ako se proizvođač ključnih komponenti i konačnog proizvoda objedine u jednoj tvrtki.
15 najvažnijih događaja u turbulentnoj povijesti
Ettore Bugatti osniva automobilsku tvrtku u Molsheimu uz podršku španjolskog vozača Pierra de Vizcaya te financijsku pomoć njegovog oca baruna Augustina de Vizcaya koji za njega jamči u banci Darmstädter. Prvobitni zajam izdan je za izradu 10 auta
Vozač Ernest Friedrich za upravljačem modela Type 13 u Le Mansu osvaja prvu utrku za Bugatti u povijesti. Zanimljivo, pobjednički Bugatti zapravo je bio razvijen za zbog rata otkazanu utrku iz 1914.
Njemačke okupacijske snage natjerale su Ettorea Bugattija da za 150 milijuna franaka proda svoju tada već proslavljenu tvrtku u Molsheimu politički podobnom njemačkom poduzetniku Hansu Trippelu koji je ondje izrađivao amfibije
Po završetku Drugog svjetskog rata tvornica je prvo nacionalizirana, ali zatim ipak vraćena Ettoreu Bugattiju. Započinju pokušaji oživljavanja proizvodnje, no zbog nedostatka novca iz tvornice izlaze modeli konstruirani još prije rata
Ettore Bugatti u svojoj 66. godini umire od upale pluća u Parizu, nedugo nakon što mu je vraćena tvrtka. Njegovi nasljednici novim predsjednikom uprave imenuju Pierra Marca. Tvrtka započinje maloserijsku proizvodnju temeljenu na modelu Type 57
Upravljanje tvrtkom preuzima Roland Bugatti, Ettoreov sin iz prvog braka. Tvrtka se tada orijentira na održavanje prijeratnih modela i proizvodnju motora za vojsku. No, posao im baš ne ide i 1956. zaustavljaju proizvodnju nakon što su proizveli 7900 auta
Bugatti kupuje tadašnji poznati proizvođač sportskih automobuila Hispano-Suiza, čime se nakratko zatire slavno ime. Tvrtka je kasnije preimenovana u Messier-Bugatti, a i dan-danas u Molsheimu proizvodi dijelove za zrakoplovnu industriju
Bogati talijanski trgovac automobilima Romano Artioli kupuje prava na ime Bugatti i osniva tvrtku Bugatti Automobili S.p.A. No, sjedište ove tvrtke nije u Molsheimu, već u Campogallianu, gradiću blizu Modene u sjevernoj Italiji
Bugatti Automobili S.p.a prestaju s radom, a proizvodnju Bugattija EB 110 preuzima proizvođač sportskih automobila Dauer Racing GmbH iz Nuremberga. Bugatti EB 110 nakon ove transakcije postaje Dauer EB 110, a proizvedeno ih je svega desetak
U svibnju 1998. prava na ime Bugatti otkupljuje VW i već u listopadu iste godine predstavlja RB 118, coupe sa četiri sjedala. Ovaj ekstravagantni model s raskošnim motorom od 18 cilindara dizajnirao je Giorgetto Giugiaro te pokazao smjer kojim će ići Bugatti
Predstavljena je studija EB 16/4 Veyron, unaprijeđena studija EB 18/4 izložena godinu dana ranije na salonima u Detroitu, Ženevi i Parizu. Nazvan je po francuskom vozaču Pierreu Veyronu, a pogoni ga je 630 KS snažan W motor sa 16 cilindara
U jesen 2005. u Molsheimu započinje serijska proizvodnja Veyrona, baš kako je to nekoć radio i Ettore Bugatti. Snažan 1001 KS, spreman pojuriti preko 400 km/h te stotku dohvatiti za manje od tri sekunde, Veyron nadmašuje sve do tada ikad viđeno u svijetu autoindustrije
Bugatti Veyron 16.4 Super Sport početkom ljeta obara brzinski rekord za cestovna vozila i ulazi u Guinnessa. Najveća postignuta brzina iznosi nevjerojatnih 431 km/h. Nekoliko mjeseci poslije, isti model s motorom od 1200 KS ima premijeru u Pebble Beachu
Na salonu u Ženevi predstavljen je Chiron, superluksuzni nasljednik Veyrona. Pogonjen je istim, no još brutalnijim motorom W16 koji sad ima 1500 KS i spreman je dohvatiti stotku za tek 2,4 sekunde. Maksimalna brzina mu je 420 km/h
Rimac Automobili preuzimaju Bugatti i osnivaju novu kompaniju Rimac Bugatti sa sjedištem u Svetoj Nedelji u Hrvatskoj