Prolaze godine, a u Bruxellesu nikako da nađu način kako stati na kraj muljanju s kilometražom. Europarlamentarcima, naime, oči je otvorila Studija o prijevarama s kilometražom u EU, objavljena još u travnju 2018., kojom je utvrđeno da se u nedostatku pravne zaštite i učinkovite razmjene podataka o prijeđenim kilometrima prijevare samo množe, posebno u slučaju rabljenih pristiglih iz drugih država članica, kod kojih je, pokazalo se, čak 50 posto onih s umanjenom kilometražom. Suočeni s poraznim rezultatima, ekipa u Bruxellesu tada je odlučila zasukati rukave i zaštititi kupce rabljenih od prevaranata, no do dana današnjeg sve skupa se svelo na razne prijedloge, bez ikakvog konkretnog poteza.
Ne samo da još uvijek nije došlo do razmjene podataka o prijeđenim kilometrima među državama članicama, što je mjera koju je Europski parlament još 2019. naveo kao ključnu, nego sve države članice još nisu niti krenule prikupljati podatke o prijeđenim kilometrima, kako bi uopće imale što razmjenjivati sa susjedima. Dakle, nešto što kod nas postoji dugi niz godina, zahvaljujući Centru za vozila Hrvatske koji podatak o prijeđenoj kilometraži redovito upisuje i arhivira pri svakom tehničkom pregledu, za većinu članica EU još uvijek je znanstvena fantastika.
Da je to slučaj, pokazuje i prošlogodišnja rasprava u EU parlamentu, kada se ondje pod belgijskim predsjedanjem ponovno potaknulo ovo pitanje, uz prijedlog da sve članice preuzmu njihov model praćenja prijeđene kilometraže Car-Pass. Taj sustav zapravo je sličan našem, samo što se ondje kilometri ne bilježe u stanicama za tehničke preglede, već pri svakom odlasku na servis. Od tada je prošla još godina dana, ponovno bez ikakvog jasnog pomaka.
Pitanje je, međutim, bi li razmjena podataka, da je dosad zaživjela, presudila dobro uhodanoj praksi skidanja kilometraže. Vjerojatno ne, jer da je tako, ovaj bi problem već odavno bio iskorijenjen na našem tržištu, barem u slučaju rabljenih automobila s domaćeg tržišta. Njima se, naime, redovito prati kilometraža još otkako su kao novi izašli iz prodajnog salona, no svejedno se niti blizu nije stalo na kraj prijevarama.
To jasno pokazuje da sama informacija o prijeđenoj kilometraži nije dovoljna da se zavede red i odvrati prevarante od ove prakse, već da je potrebno osmisliti pravni okvir kojim bi se učinkovito kažnjavalo sve koji odluče skidati kilometre. U ovom trenutku, naime, to nije slučaj, koliko god naš Kazneni zakon sadržavao niz odredbi koje nikako ne idu na ruku muljatorima s kilometrima, pa tako i u članku 236. predviđa kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina svakome tko “s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu”.
Problem je, međutim, što je naša sudska praksa šarolika, a same parnice dugotrajne, što većinu oštećenika odbija od pravne bitke. Čak i kad je jasno da su namagarčeni. Pretražujući presude, primjerice, našli smo slučaj gdje je kupac rabljenog čekao pet godina da sud odredi koliko će mu prodavač trebati vratiti novca, nakon što je utvrđeno da Renault Scenic 1.5 dCi koji mu je prodao ima nekih 30.000 kilometara više nego što je prikazao. U konačnici, nakon što je konzultiran i sudski vještak, dosuđen mu je iznos od 358 eura.
Nimalo ohrabrujuće ne djeluje niti odluka Vrhovnog suda, koji je 2013. oslobodio prodavača od odgovornosti, iako je dokazano da je prodao automobil s lažiranim kilometrima. Vrhovni sud, naime, zaključio je da “ne postoji dostatan stupanj osnovane sumnje da bi osumnjičeni oštećeniku kao tužitelju prešutio činjenicu (o izmjeni prijeđenih kilometara), jer je vozilo prethodno promijenilo više vlasnika i on kao posrednik nije bio u prilici provjeriti kilometražu”.
Ispada tako da ni dokaz o “dotjeranoj” kilometraži nije jamstvo uspjeha pred sudom. No, prava sol na ranu za sve koji se ovako opeku ne dolazi s naših sudova, pa niti iz Bruxellesa, gdje će vjerojatno još godinama tražiti način kako da doskoče prevarantima, već iz Uzbekistana. Ondje je, naime, početkom 2026. donesen zakon kojim je prilično jednostavno regulirana cijela priča. Oliy Majlis, njihov zakonodavni dom, odlučio je da će svaki prodavač koji ne upozori kupca na izmijenjenu kilometražu platiti kaznu od 6,18 milijuna uzbečkih soma. Preračunato, nekih 600 eura, što nama možda ne zvuči zastrašujuće, no ondje je to vrijednost gotovo dvomjesečne plaće.
Dok u Bruxellesu već godinama razmišljaju što i kako učiniti s prevarantima, u Uzbekistanu se tako našlo, čini nam se, itekako učinkovito rješenje za muljatore s kilometrima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....