Premda se Tipo kroz Fiatovu povijest provlačio više puta, u pamćenju nam je najviše ostao posljednji model s tim imenom, koji se sklapao od 1988. do 1995. te 1989. godine osvojio prestižnu nagradu Car of The Year. Ništa čudno, jer je nama koji smo ga vozili i u to doba, bio prototip onoga što Fiat i treba biti: relativno kompaktan, ali prostran te donekle avangardan, ali praktičan... Novi Tipo ide istim koracima, ali je za razliku od prethodnika prvo sklopljen kao četverovratna limuzina, kakvu smo upravo vozili u Torinu, a tek potom će na red doći petvratni kompakt i karavan, koji stižu nakon sljedećeg ženevskog salona.
Na to su u Fiatu posebno ponosni, a mora se priznati da Tipo sedan, sa 454 centimetara dužine, 179 širine i 149 visine te 264 centimetara osovinskog razmaka, uživo djeluje skladno. Platforma koju pritom koristi identična je onoj na kojoj vozi 500L i premda u Fiatu ne kriju da je zamišljen kao tipičan vrijednost za novac proizvod, koji se sklapa u pogonima Tofasa u Turskoj ( na turskom tržištu zove se Aegea), Tipo ostavlja dojam automobila građenog i opremanog bez zadrške. Poput kakvog neobičnog jeftinog premiuma…
Jer, sve one uobičajene testove, kojima se na prvu najlakše detektira gdje se štedjelo i više nego što treba, Fiat redom preskače kao od šale: izgleda odlično i izvana i iznutra, a vrata su mu masivna, ugodno teška, odlično izolirana i ispunjena kako treba na svim strateškim mjestima. Kokpit je dopadljiv, funkcionalan i masivan, bez škriputanja i cvrčaka, a čvrstoćom odiše i armatura, s gornje strane pokrivena mekanijom, a s donje tvrđom plastikom. Njezinom sredinom dominira zaslon osjetljiv na dodir, kojim se upravlja radiom, navigacijom i ostalim opcijama, a jeftiniji pristup ovdje se ogleda tek u relativno zrnatoj razlučivosti, no ne i funkcionalnosti.
Sjedala su udobna, no zanimljivo je da se vozačevo i u odlično opremljenom testnom autu (u ponudi će biti tri razine) podešava ručno, ali s elektrificiranom lumbalnom potporom. Viši vozač mogao bi poželjeti dužu sjedeću površinu, no straga zato ima iznenađujuće mnogo mjesta te ga ne nedostaje čak ni za glavu. U prtljažniku je situacija još i bolja, a osim što putnicima pruža 520 litara raspoloživog obujma, poklopac mu je također dobro izoliran - očito se i na taj način željelo distancirati od jeftinijih auta poput nekadašnje Linee.
Od ukupno dva benzinska (1.4 16v Fire sa 95 KS i 1.6 16v E.torQ sa 110 KS) i dva dizelska motora (1.3 MultiJet II sa 95 KS i 1.6 MultiJet II sa 120 KS) mi smo isprobali najsnažniji, u kombinaciji s ručnim mjenjačem sa 6 stupnjeva (automatski će biti dostupan samo za jači benzinski motor). Lijepo povuče i Tipa čini posebno konkurentnim u gradskom prometu, a istodobno može biti i vrlo štedljiv, pa je nama u kombinaciji grada i otvorene ceste trošio najmanje 5,6 te najviše 7,1 litru.
Ostaje dojam da bi mogao biti mrvicu odnosno uglađeniji, no osim toga i upravljača, koji je podjednako bezosjećajan i u regularnom i u načinu rada City, Tipu je na prvu teško naći većih slabosti. Prvi je dojam, dakle, i više nego dobar, pa će biti zanimljivo vidjeti ponudu kompletiranu hatchbackom i karavanom. Cijena sedana u nas još nije definirana, no ona će, nažalost, sigurno biti nešto veća od sjajnih 12.500 eura, s koliko novi Tipo starta u Italiji…