Mike Rutherford, jedan od najiskusnijih i najuglednijih britanskih automobilističkih novinara početkom prošle godine napisao vrlo upečatljiv opis menadžera kojeg mnogi smatraju zadnjim karizmatičnim vođom u svijetu na kotačima napisavši doslovno: “Tko je najveći, najpametniji, najugledniji i najuvjerljiviji izvršni direktor automobilske industrije kojeg sam upoznao posljednjih godina? Carlos Tavares!
Unatoč njegovom finom, ljubaznom ponašanju, osmijehu ludog profesora te naoko ležernom pristupu poslovnom životu i svijetu, on je u svijetu automobila neprikosnoveni prvak u onoj najjačoj, teškoj kategoriji. On je stalno toliko fit, toliko borbeno spreman i taktički osviješten da se suparnički šefovi u najboljem slučaju mogu smatrati tek slabim pretendentima na njegovu titulu, s vrlo malim ili nikakvim izgledima i da mu ju u skorije vrijeme i oduzmu.”
I Rutherford, ali i brojni drugi znalci mobilne industrije smatraju da je Tavares “na prijestolje” i službeno zasjeo 2021. godine kad je uspješno odradio spajanje talijansko-američke tvrtke Fiat Chrysler sa “svojom” PSA grupacijom, oformivši novu tvrtku Stellantis, sad četvrtu najveću svjetsku automobilsku grupu.
Tad je, kažu, i službeno postao “posljednji Mohikanac” autoindustrije. Zadnji od one vrste karizmatičnih vođa i oktanskih fanatika koji polako nestaju iz industrije koja se stubokom mijenja iz vozačko-tehničko-benzinske u autonomno-softversko-električnu.
Velikana i legendi te vrste, naime, sve je manje - u posljednjih deset godina ili su padali u kojekakvim aferama, ili su se jednostavno umorili i povukli, a nekoliko ih je nažalost i nenadano preminulo. Uglavnom, iz auto svijeta su tako već nestali Alan Mulally, Dieter Zetsche, Martin Winterkorn, Carlos Ghosn, Sergio Marchionne, Ferdinand Piëch...
No, ostao je na sceni njihov tihi suvremenik Carlos Tavares,1958. godine u Portugalu rođeni sin francuskih učitelja, koji i sam ima diplomu prestižnog pariškog sveučilišta École Centrale Paris. Po mnogim analitičarima najštedljiviji je direktor u autoindustriji, nemilosrdni rezač troškova koji je Peugeot - Citroën povukao s ruba bankrota kad je 2014. doveden za tvrtkinog izvršnog direktora.
Francuska grupacija tad je bila žestoko oslabljena, i vukla pet milijardi eura godišnjih gubitaka. Problem su bili visoki troškovi rada, neproduktivni pogoni i isključivi fokus na europsko tržište. Tavares je uzeo stvari u svoje ruke, uspio sa sindikatima ispregovarati nužnost rezanja 8.000 radnih mjesta, kao i zatvaranje legendarnog pogona Aulnay u Pariz.
Rezao je doslovno svugdje gdje je stigao i četiri godine poslije prijavio rast prihoda od 40 posto i profit koji je potukao čak i dotad nedodirljivi Volkswagen. I potom 2017. toj stabilnoj tvrtki neočekivano pridodao i Opel/Vauxhall, notornog gubitaša kojeg se General Motors s veseljem riješio. Mnogi su bili skeptični, ali Tavares je ponovno izveo nezamislivo - istim planom štednje pomogao je Opelu da već u prvoj polovici 2018. ostvari dobit od 502 milijuna eura.
Tavares je očito i veliki majstor usrećivanja dioničara. Ali također je sposoban sagledati širu sliku, spreman je saslušati i one vozače koji se često, s opravdanjem ili bez njega, osjećaju zaboravljenima i ignoriranima, pa i one koji bi uskoro mogli biti izbačeni s ceste. Jedan dio njega zasigurno želi svakom od njih prodati neki od svojih skupih električnih automobila, no drugi dio glasno izgovara i da su električna vozila - kako stvari danas stoje - izvan financijskog dosega većine.
Naravno, kao proizvođač električnih vozila, obožavatelj je te tehnologije, ali ne isključivo. Pri čemu sve glasnije nagovještava da bi zabrana proizvodnje i prodaje novih automobila s klasičnim motorima u EU od 2035. godine mogla biti prerana i, kad se sve uzme u obzir i - vrlo štetna, s lošim društvenim i ekološkim posljedicama.
Kaže tako i ovo: “Ne mogu zamisliti demokratsko društvo bez slobode kretanja, svijet u kojem bi auti bili dostupni samo imućnim ljudima, dok bi svi ostali morati koristiti javni prijevoz.” Ili možda ostati kod kuće...
”Ako mobilnost učinimo pristupačnom samo bogatima, nećemo imati jak utjecaj. Imat ćemo flotu starih automobila koji će nastaviti emitirati.” poentira taj direktor i tako zboreći čini više od većine kako bi postigao pravu, dostižnu ravnotežu kada su u pitanju emisije, sigurnost i razumne cijene.
“Imamo 28.000 inženjera koji rade na donošenju pristupačnih, sigurnih i čistih rješenja mobilnosti - s pristupačnošću kao ključnim faktorom”, kaže taj “Mohikanac” koji je svoj dosad najradikalniji potez povukao sred ovog ljeta.kad je odlučio da cijela njegova grupacija krajem godine istupi iz europske autoproizvođačke lobističke udruge ACEA (Association des Constructeurs Européens d’Automobi-les), na čijem je čelu, uostalom 2018. i 2019. bio baš on osobno!.
Znači li to da se “posljednji Mohikanac” sprema za svoj posljednji, veliki boj u kojem bi i on mogao stradati (baš kao i fiktivni i stvarni Mohikanci), još je posve nejasno. Ili on i tu može napraviti nemoguće te baš onako kako je to radio sa sindikatima i dioničarima ispregovarati i čudo u duelu s naizgled nepopustljivim ekolozima i političarima.
Je li Tavares, dakle, naslutio da je došlo vrijeme za kompromis i odgodu pogubljenja toliko klevetanog motor s unutarnjim izgaranjem? Ako je tako, vjerojatno nema boljeg, smirenijeg, sposobnijeg čovjeka da to ispregovara od njega.
Nama se čini da je idealan pregovarač baš taj enormno plaćeni teškaš koji nemilosrdno reže troškove, ali, zamislite, nema službenog vozača nego se na posao vozi sam te leti s jeftinim aviokompanijama i izbjegava odsjedanje u skupim hotelima, koji ne nosi odijela skrojena po mjeri već jeftinu konfekciju, ali je ujedno i sportski nastrojeni tip koji u garaži ima Peugeot 504 V6 Coupé iz 1979., Alpine A110 iz 1976. i Porsche 912 iz 1966...
Nije li, dakle, najbolji zastupnik običnog staromodnog vozača tip koji i danas uz sav posao nađe vremena i za vožnju utrka, tip koji je 2017. u Le Mansu, kad je njegov trkaći auto stao nasred staze zbog mehaničkog kvara mrtvo-hladno izašao iz auta, sam popravio kvar i nastavio voziti. Kao pravi pripadnik vrste koja, nažalost, neumitno izumire baš kao i motor za čiji se opstanak zauzima...
Najplaćeniji auto šef u Europi
Ovog travnja Tavares je postao dijelom čak i francuske predizborne kampanje kad su se na TV sučeljavanju Emanuel Macron i Marine Le Pen složili u valjda jednoj jedinoj stvari, a to je bila su istinski šokirani visinom plaće Carlosa Tavaresa. Reagirali su tako na Reutersovu vijest po kojoj je Tavares 2021. primio 19,2 milijuna eura plaće i bonusa, ali uz to i dodatak u vidu paketa dionica vrijednog 32 milijuna te dugoročne naknade od 25 milijuna...
Macron je to nazvao astronomskim i nenormalnim dodavši da bi takvi iznosi mogli dovesti i do općeg bunta u društvu. Konteksta radi - predsjednik Stellantisa John Elkann lani je za svoj rad primio upola manju naknadu od Tavaresovih 19,2 milijuna - “tek” 7,9 milijuna eura, a potpredsjednik Robert Peugeot samo 204 tisuće eura. Pogledamo li i van te korporacije vidjet ćemo sličnu situaciju, odnosno da je, primjerice, CEO VW Grupe Herbert Diess lani ubrao 7,7 milijuna, a BMW-ov Oliver Zipse 8,7 milijuna eura...