Kad čujemo za plaću u iznosu od 160 tisuća dolara godišnje ili 137.000 eura, većina neće pomisliti na automehaničara u ovlaštenom servisu. No upravo toliko zarađuje Ted Hummel, senior master tehničar iz Ohija, specijaliziran za mjenjače. Njegove su vještine, brzina, iskustvo i sustav plaćanja koji u SAD-u nagrađuje isključivo učinkovitost, a ne sate provedene na poslu.
Ako Ford kaže da promjena mjenjača traje 10 sati, a vi to odradite za pet, i dalje ste plaćeni za svih deset. U praksi, to znači da najbolji mehaničari mogu zaraditi vrtoglave iznose, ali i da velika većina nikad ne dođe ni blizu.
A upravo tu počinje problem. Iako Ford tvrdi da za vrhunske tehničare nudi više od 120 tisuća dolara godišnje, kompanija u SAD-u trenutačno ne može popuniti oko 5000 radnih mjesta. Šef Forda Jim Farley to opisuje vrlo jednostavno: "U zemlji imamo problem. Imamo radionice, dizalice, alate, ali nitko ne želi raditi".
Američki model plaćanja prema učinku na papiru izgleda motivirajuće, no za većinu je mehaničara on zapravo surov i nepredvidljiv. Tko nije dovoljno iskusan, brz ili fizički izdržljiv, teško može zaraditi pristojan prihod. Svako usporavanje, povreda, bolest ili pauza izravno znači manju plaću.
Hummelov put ilustrira koliko je sustav rigidan. Počeo je za manje od 10 dolara po satu, nakon što je već platio 30.000 dolara za školovanje i još tisuće za alate koje je sam morao kupiti. Trebalo mu je deset godina da prijeđe psihološku granicu od 100 tisuća dolara i to bez ozljeda i bolovanja. A takav je scenarij rijedak.
Drugi tehničari, poput Russella Wickhama iz Indiane, i uz desetljeće iskustva jedva prelaze 80-90 tisuća dolara u najboljim godinama. Kada nema posla, nema ni plaće. "Nema garancije", kaže Wickham. "Ako kupci ne dolaze, poslodavac nema problem pustiti vas da sjedite i en radite ništa jer mu ništa ne dugujete".
Fizički teški uvjeti, visoki troškovi alata, manjak stabilnih prihoda i sve kompliciraniji automobili razlog su zbog kojeg mladi bježe od struke. Ford priznaje da treba oko pet godina da novi tehničar postane stvarno produktivan, a mnogi odustanu prije toga, iscrpljeni, ozlijeđeni ili jednostavno razočarani.
Istodobno, cijene servisa za vozače rastu brže nego inflacija. Samo u protekloj godini u SAD-u porast iznosi 6,9 posto, a u zadnjem desetljeću čak 59 posto. Mehaničarske plaće pritom su rasle upola sporije.
Ford plaća Hummelu 14,6 radnih sati za zahvat koji on završi za šest ili sedam. Za njega je to dobitak, ali za druge, stalni pritisak koji često vodi izgaranju. Sustav nagrađuje najbolje, ali kažnjava sporije, starije ili ozlijeđene i stvara ogroman jaz između vrhunskih i prosječnih mehaničara.
Ford i drugi američki proizvođači danas se suočavaju s jasnom proturječnošću: dok cijene servisa rastu, struka se prazni jer realnost posla jednostavno nije održiva. Primjeri poput Hummela pokazuju koliko se dobro može zaraditi, ali samo ako izdržite nemilosrdni ritam, uložite desetljeće truda i imate sreće da vas zdravlje posluži. Za sve ostale, mehaničarski posao postao je prezahtjevan, preskup i previše neizvjestan i zato Ford ima 5000 praznih radnih mjesta koja, unatoč visokim plaćama, nitko ne želi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....