StoryEditor
DOMAĆE ZVIJEZDE

POZNATI ZA VOLANOM: DOMAGOJ JAKOPOVIĆ RIBAFISH S mojim 16 godina starim Clijom natukao sam 300.000 km i još ću 100.000, puno mi je više od automobila!

 
 cropix

Novinar, urednik, vicmaher, plivač... Nastavi niz. U stvari, niz bi nastavio on sam, Domagoj Jakopović Ribafish, pa dodao da je emotivac, da je prikriveni ljubitelj raznih alkoholnih kombinacija, svakako i kuhar-amater, možda i gastrostručnjak. Ok, čestitke Riba, lijepo je sve to biti u samo jednom životu, ali to nas zanima malo manje. Jesi li ti vozač, to nam reci.

- Ja da li sam vozač?! Sad si me uvrijedio. I to neće samo tako proći. Pa zar ne vidiš ovaj bolid sportsko plave boje, ne prolaze li te trnci samo kad me zamisliš za volanom, kako jurim drumom?

Kako bi ta jurnjava izgledala pretočena u brojke, 90 na sat? Može li ovaj muzejski primjerak povući toliko – pitao sam Ribu, kojeg pamtim kao momka s košarkaškog terena. Nije tamo bio jer je znao igrati košarku, već jer na susjednom igralištu, onom nogometnom, za njega nikad nije bilo mjesta.

Sorry Riba, puni smo – najčešće smo morali lagati. Jer, treba i to reći iskreno, nije bio virtuoz. Ok, da čujemo tvoju nogometnu, pardon, vozačku priču...

 

- S vozačkim me ispitom častio moj tatica kad sam se vratio iz vojske. To se dogodilo na Yugu Skali, nisam siguran koliko je taj auto mogao potegnuti. Jer je vozač bio pred penzijom, moj otac, jel, i to je otprilike bio limit tog raskošnog automobila. Jesam li prošao ispite iz prve? Smijem lagati ili mora sve biti onako kako se dogodilo?

Ako mora, onda evo istine: pao sam i teoriju i praksu. Čiko mi je rekao da uzmem 10 dodatnih sati, jer da ovo što sam prezentirao tijekom naših seansi jednostavno – nije dobro. Bio je u pravu, loš sam bio. Ali su me dodatni sati pretvorili u spretnog vozača i ja sam to položio!

Čestitke. Teško mi je sakriti orošene zjenice, priča je dirljiva. Pretpostavljam da je ta Skala brzo postala tvojim vlasništvom.

- Krivo pretpostavljaš. Deset dugih godina sam čekao da se dogodi čudo. I onda, kad sam skupio za polovicu te investicije, zajedno s tadašnjom sam curom podigao kredit i domogao se Renaulta Clija.

Ali da stvar ne bude lijepa, jer meni se lijepe stvari ne događaju često, automobil koji sam naručio trebao je imati četvora vrata i biti crne boje. Za nijansu su fulali i isporučili mi žuti s trojim vratima! E tada sam stvarno podivljao...

Ne pamtim te kao rabijatnog, ali me strah pomisliti što si napravio Renaultovom dileru.

 

- Ništa. Ali sam bio ljut. I kako bi moj crni stigao tek za tri mjeseca, a ja sam se baš napalio na auto i vožnju, pristao sam na ovu plavu varijantu. To je bio tek početak mojih svađa s tim prodavačem Renaulta, ali nećemo sad o tome. Možda je zanimljivo kako sam onoga dana kad je moj Clio došao u Petrinju, gdje sam ga trebao preuzeti, malo popio.

Znaš kako je, čovjek se veseli, ide po auto, pa krene proslava... I u tom veselju odlučim skočiti na svojeg novog prijatelja. Na Renault. Skočim na krov, možda ga malo oštetim, ali se ozlijedim tako da tjedan dana nisam hodao.

Ostala rupa između stražnjeg vozačkog i onog iza stakla, nikad niti jedan limar nije uspio u 16 godina koliko imam ovaj auto, taj problem riješiti. A lijepo mi je govorio tata, riješi se svakog auta nakon dvije godine, dodaj dvije hiljada dojčmaraka i kupi novi. Ili noviji. Nisam ga poslušao. I sad imam auto koji ne može preko 120 na sat, koji je prepun nekih sitnih, ali iritirajućih smetnji, kvarova.

Pa opet, to je auto s kojim sam prošao toliko, koji me nije izdao, ostavio na cesti. Servisiram ga kod Rubora, sjajni su. Auto mi troši 8 litara i očekujem da poživi još koju godinu. Kod mene. U stvari, zauvijek želim da ostane kod mene i da ga parkiram u vrtu svoje kuće na Korčuli. Podsjeća me na pokojnog sina s kojim sam proputovao možda i 100.000 kilometara. On, Clio i ja.

Vjerujem da su sjećanja jaka, duboka i teška. Pa i nije čudno što ti je ovaj plavi Renault više od automobila. Ipak, je li bilo kakvih većih problema, nešto izvan uobičajenih kvarova, trošenja, koliko si ono rekao da je prošao, 300.000 km?!

- Da, toliko. I ako zaboravim na eksploziju motora kod Daruvara, za koju sam kriv ja, nisam se obazirao na lampice upozorenja, moram priznati da me služi sjajno. A najdalje sam vozio do Makedonije, odnosno na drugu stranu do sjevera Njemačke.

Ne spominješ nesreće, sudare. Je li moguće da ih nije bilo?

 

- Čak i nije. Osim jedne, kad me pogodio lik u Savskoj. Saznam potom da je umjetnik. A umjetnost kojom se bavi je oslikavanje zahodskih dasaka.

Zanimljiva umjetnost. Nego, Riba, hoće li biti kakvih promjena ili čekaš da Clio ispusti dušu i ostane negdje usred ničega. Vrijeme je.

- Svakako je vrijeme. Ali kad dođem u salon i vidim cijene automobila... A rabljeni ne želim jer me užasava pomisao da je netko pušio u autu koji ja kupujem od njega. Fuj. Htio bih neki brzi, da troši malo, da košta malo, hahah... Ima li takvog? Čini mi se da će Clio još neko vrijeme biti jedino rješenje.

Iako, ako netko tko se bavi automobilima ovo čita, neka zna da mi nije skroz lako prevoziti sve ono potrebno za akciju Rok-otok, dosta je tih stvari i nešto što može povući čak 130 na sat, a da nije ludilo od auta, već korisno, praktično vozilo, bilo bi dobrodošao poklon meni i udruzi Rok-otok. Hvala mu.

 

Domagoj Jakopović Ribafish

Vozačka dozvola: B kategorija

Vozački staž: 29 god.

Auto: Renault Clio

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 13:28