Mnogo vozača poznaje tu situaciju u gradskoj, prigradskoj gužvi, na obilaznicama pa čak i autocesti: gledate lijevi trak i čini vam se da napreduje brže od vašeg. Odlučite se prebaciti i odjednom se desni trak koji ste napustili počinje kretati brže, dok vaš novi trak usporava.
Kanadski liječnik Donald Redelmeier i statističar Robert Tibshirani proučavali su ovaj fenomen u stvarnom prometu.
Zaključili su da, objektivno, brzine traka rijetko značajno odstupaju i da je to pitanje doživljaja vozača, a naš mozak stvara suprotan dojam i uvijek se čini da je drugi trak brži.
Ključ je u načinu na koji naš mozak obraća pažnju. Primjećujemo vozila koja nas prestižu puno intenzivnije nego ona koja mi prestižemo. Svako vozilo koje nas pretekne ostaje zapamćeno, dok automobile koje sami prolazimo ostaju nezamijećeni jer smo fokusirani na vožnju i traženje novih prilika za biti brži i naprijed, piše Marca.
Pritom djeluje i tzv. selekcijski pristranost: vidimo samo trake koje u trenutku izgledaju brže. Sporije trake ne registriramo jer nisu relevantne vizualno, što dodatno pojačava dojam da smo "zaglavili“.
Promjena traka daje osjećaj aktivnog djelovanja i kontrole nad situacijom. Ipak, stvarna korist od prebacivanja traka u gužvi često je minimalna, ili nepostojeća. Mozak nam stoga stvara osjećaj da smo opet pogriješili, iako statistički gledano, prednosti možda i nema.
Na prometnicama s tri ili više traka efekt je intenzivniji. Svaki dodatni trak povećava broj usporedbi koje mozak provodi, što stvara stalni dojam da postoji bolja opcija od one koju smo izabrali.
Na koncu, istina je sljedeća: iako se čini da susjedni trak uvijek napreduje brže, u većini slučajeva brzina svih traka je slična. Strpljenje i zadržavanje u istom traku često su učinkovitija strategija nego stalno prebacivanje, čak i kada naš mozak šalje suprotne signale.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....