Pomalo samozatajno, u skladu s ovim čudnim vremenima, svjetlo dana ugledao je novi McLarenov cestovni bolid Artura. Skladan, možda i najskladniji među recentnim civilnim modelima iz Wokinga, i dalje njeguje manje spektakularan pristup dizajnu od talijanskih suparnika. I premda nalik ostalim McLarenovim modelima, ispod kože skriva potpuno novorazvijenu konstrukciju s hibridnim pogonskim sklopom.
Jezgru pogonskog sklopa čini jedinstveni V6 bi-turbo s neuobičajeno širokim kutom među redovima cilindara od 120 stupnjeva. Takva izvedba nije nepoznata u povijesti, no zbog svojih jedinstvenih značajki uglavnom je ostala ograničena na primjenu u automobilskom sportu. Primjerice, u elitnoj disciplini, Formuli 1, koristio ju je Ferrari u legendarnom 156 s početka 60-ih, a pola stoljeća kasnije i Audi u dizelašu s kojim je pobjeđivao na 24 sata LeMansa.
Prednosti ovako širokog kuta među cilindrima, a posebno ako motor ima sustav podmazivanja sa suhim koritom, su mala visina, što pridonosi niskom težištu cijelog automobila, te čvrsta i kruta radilica kod koje koljena nisu ‘razlomljena’, uz pravilan redosljed paljenja svakih 120 stupnjeva okretaja radilice. Glavni nedostak je određena neuravnoteženost i s njome povezane vibracije.
Naime, poput rednog trocilindraša, ovako posloženi V-šestak pokazuje težnju ‘ljuljanju’ duž radilice, pa za finiji rad treba dodatnu osovinu za uravnotežavanje. Postoji li ona u motoru M630 ne znamo, kao ni previše detalja općenito. Znamo da je zapremnina 2.993 kubična centimetra, da motor koristi izravno ubrizgavanje pod visokim tlakom i ima varijabilno upravljanje ventilima, da su dva velika turbo-punjača unutar tzv. ‘vrućeg V’, dok su usisne grane s donje strane, te da je maksimalna brzina vrtnje čak 8.500 okretaja u minuti.
Sam motor razvija 585 KS pri 7.500 o/min i 582 Nm okretnog momenta, no uz pomoć kompaktnog elektromotora s aksijalno postavljenim permanentnim magnetima cijeli hibridni pogonski sklop pruža ukupno 680 KS i 720 Nm okretnog momenta pri niskih 2.250 o/min. Električna pomoć ne podiže samo ukupne performanse, već uskače dok turbopunjači ne prodišu punim plućima, čime se poništava ‘turbo-rupa’ i omogućava trenutni odziv.
Povrh svega, Artura se uz pomoć elektromotora snage 95 KS, koji energiju crpi iz baterije kapaciteta 7,4 kWh, može 30-ak kilometara kretati isključivo na elektriku brzinom do masimalno 120 km/h. Kada se upregnu svi ‘konji’, Artura bi prvu ‘stotku’ trebala uhvatiti za okruglih 3 sekunde, sljedeću za 8,3 s, treću za 21,5 s i postići maksimalnih 330 km/h. I dok se po tim impresivnim brojkama ne izdvaja posebno iz skupine sličnih superautomobila, podatak o prosječnoj emisiji CO2 od samo 129 g/km – istina, tek preliminarani – uz potrošnju od 5,6 l/100 km, djeluje nestvarno nisko.
Dio zasluga za performanse i učinkovitost svakako ide i na račun vrlo lagane gradnje. V6 je 50-ak kg lakši od standardnog McLarenovog V-osmaka, ‘kadica’ od ugličnih vlakana, glavni strukturalni dio inovativne McLarenove arhitekture MCLA teži tek 82 kg, pa cijeli automobil ‘suh’ ima samo 1.395 kg, a potpuno spreman za vožnju manje od tone i pol – uvjerljiv dokaz da hibridizirani sportaš ne mora biti pretio.