Ideja je rođena 1988. u Monzi, jedinoj utrci te sezone na kojoj McLaren MP4/4, najuspješniji je bolid u povijesti Formule 1, nije ostvario pobjedu. Šef britanske momčadi Ron Dennis i tehnički direktor Gordon Murray nisu se previše zamarali porazom. Impresionirani slavljem tifosa koji su slavili pobjedu kao da je osvojen naslov prvaka, raspravljali su o ostavštini Enza Ferrarija koji je nekoliko mjeseci ranije preminuo, ali i razgovarali o budućnosti. Nakon prospavane noći došli su do zaključka – konstruirati cestovni sportski automobil.
Murray je bio oduševljen. Dobio je slobodne ruke uz obavezu da sve mora biti načinjeno u Wokingu, a jedina iznimka bio je motor. Prve skice automobila koji je trebao kondenzirati najbolje od dostupne tehnologije i postati zaštitni znak tada najuspješnijeg konstruktora u F1, datiraju iz 1989. U početku nije se razmišljalo o utrkama, glavni izazov bila je cesta na kojoj se željelo poraziti imena poput Ferrarija, Porschea i Lamborghinija. Murry je pomno isprobao sve što konkurencija nudi. Nakon svake vožnje marljivo zapisivao vrline i mane, a potom jasno, ali vrlo ambiciozno definirao ciljeve. Želio je stvoriti automobil koji može dosegnuti 400 km/h, ali i odvesti sretnog vlasnika u punom komforu na odmor.
Od prvog sastanka sa suradnicima, Murray je imao jasnu predodžbu što želi. Iskustvo stečeno u svijetu natjecanja govorilo je da je bolje imati 100 kg manje nego 100 konja više, i cijeli projekt vrtio se oko mase, odnosno lakoće. Uz materijale zrakoplovnog podrijetla, neizostavna je bila uporaba ugljičnih vlakana i McLaren F1 (oznaka projekta postala je službeno ime) postao je bio je prvi cestovni automobil na svijetu čija je kompletna šasija skuhana u autoklavu. Za dizajn je bio zadužen Peter Stevens. Britanac koji se već proslavio s Jaguarom XJR-15 stvorio je agresivnu, ali elegantnu liniju s kabinom pomaknutom prema naprijed i odrezanim repom. Impresivan izgled i kompaktne vanjske dimenzije (F1 je dugačak 4287 mm, širok 1820 mm i visok 1140 mm) pratile su vrhunska tehnička rješenja, ali i manijakalnu pozornost prema detaljima, pa i onim oku nevidljivim.
U potrazi za motorom Murry je pokucao na vrata osam proizvođača i iznio im svoje osnovne zahtjeve. Motor je trebao imati najmanje 550 KS i težinu manju od 250 kg, te maksimalnu duljinu od 600 mm. Iako su u tim godinama McLarenove bolide na stazi pokretali Hondini motori, Japanci unatoč upornosti Murrayja nisu prihvatili izazov. No, BMW nije oklijevao i na Božić 1991. motor je već bio spreman. Nijemci su isporučili V12 S70/2 obujma 6064 ccm koji je razvijao 627 KS pri 7500 okretaja i 651 Nm pri 5600. Zadivljeni performansama i promptnošću isporuke, u McLarenu su zanemarili višak od 16 kg. Motor od lake legure, sa suhim karterom, imao je 4 bregasta vratila u glavama i 4 ventila po cilindru. Usisni su imali promjenjivu fazu rada, a svaki cilindar imao je svoju klapnu. Mjenjač sa 6 stupnjeva postavljen je poprečno, a s motorom se spajao preko kvačila s tri karbonska diska. Snaga se na stražnje kotače prenosila putem samoblokirajućeg diferencijala, a kao u pravim F1 bolidima, svi sustavi koji bi mogli umanjiti vozački ugođaj, poput serva na upravljaču, kontrole proklizavanja, pa i ABS-a, jednostavno nisu našli mjesto u McLarenu F1.
Premda je sve bilo podređeno performansama i voznim osobinama, praktičnost nije zanemarena. Za razliku od rivala koji su nudili dva sjedala, McLaren je imao originalnu konfiguraciju (koju je u 60-ima Ferrari koristio za prototip) s tri u kojoj je središnje bilo namijenjeno vozaču, a dva bočna, neznatno su povučena unatrag, za suputnike. Pristup vozačkom mjestu nije najbolji, ali u sjedalu skrojenom po mjeri i podesivim papučicama od titana pod nogama, vozač je mogao je računati na optimalnu vidljivost, savršenu ergonomiju i neposrednu kontrolu komandi.
Prvi prototip, XP1 svjetlo dana ugledao je koncem 1992., a iduće je uništen tijekom testiranja u Namibiji. Slijedila su još četiri prototipa, a konačna verzija predstavljena je koncem svibnja 1993. na utrci u Monte Carlu, a za prezentaciju je pobjedom upotpunio Ayrton Senna. Cijena od 540.000 funti (preko 800.000 dolara) činila ga je tada najskupljim serijskim automobilom, a od ukupni planiranih 300 primjeraka, prodano ih je tek 106, od kojih je 33 bilo namijenjeno utrkama. Zatvorena vrata SAD-a (sigurnosni standardi zahtijevali su dodatne crash testove) djelomičnom su kumovala tržišnom neuspjehu, ali to je kroz vrijeme samo povećalo vrijednost McLarena F1. Prošle godine u kolovozu na aukciji u Kaliforniji jedan od pet proizvedenih primjeraka Le Mans izdanja McLaren F1 postigao je cijenu od 18,5 milijuna dolara.
Nakon 17 godina, 2 sudara i 41.000 prijeđenih milja, Rowan Atkinson (Mr. Bean), prodao je svoj primjerak za 12 milijuna dolara