Nije mirisalo na dobro. Ne zbog kuhinje puba pored kojeg smo se dogovorili naći. Nego jer je Rene zaboravio pomaknuti sat na zimsko vrijeme. Prije mjesec dana.
Kume, bude kaj od toga? – procvrkutao je u mobitel iako se nervoza mogla rezati škarama.
Shvatio sam u čemu je stvar, ali kako niti moj jezik nije u kategoriji kraćih, malo sam podgrijao situaciju. Dodatno.
- Bude, naravno. Ali u 15.47, u vrijeme koje smo dogovorili. Lijepo je da si došao toliko ranije. Da se pripremiš. To ja zovem profi.
Razgovor je vođen u 14.50, sugovornik je kolegu fotografa i mene čekao na dogovorenom mjestu.
- Daj ne s...ri. Čekaj, dogovor je tek za jedan sat (vrti mobitel, provjerava poruke)?! Da, malo sam sj... stvar. Ništa, ajmo mi to odraditi u Ludoj kući.
Složio sam se, obavijestio fotografa o promjeni lokacije. Luda kuća.
Nekadašnji kino Mosor, pored kojeg sam živio. I odgledao stotinjak filmova. Sad je to Luda kuća. Jako je dobro da je prostor oživio. I da radi sjajno. Koliko sjajno svjedoči i epizodica toga dana. Djevojka, a riječ je o osobi raskošnijih gabarita, sva zapuhana pokušava ući u kazalište.
Premda piše da se blagajne otvaraju u 16 sati. Ne, ona je uporna. Kuca, moli, žica, kumi. Ona bi karte. Kiša je, nema gdje čekati do 16 h. Rene joj objašnjava da on nije biljetar i da joj ne može pomoći.
Ali da će u 16 sati sve biti ok. Tužna je bila, valjda u strahu da će ostati bez ulaznica. Čekala je vani. Čak mi je bilo malo neugodno. No...
Bitorajac je jedan od naših najzaposlenijih glumaca. Nije to slučajno. Ali ovdje nas zanima kao vozač.
- Sa 17 godina sam položio, davne 1989. I to A i B kategoriju, ne zaboravi da sam i strastveni motorist!
Kako bih to zaboravio. Ali dan je bio kišan, tmuran, nikako za motor. Kia Sportage je odabir.
- Ne palim se na aute poput klasičnih, stereotipnih muškaraca. Od točke A do točke B, buraz. Trebam ga, ne mogu bez njega, čak i volim voziti, nekad više, nekad manje, ali ne spadam u kategoriju onih kojima je auto puno više od auta. I tako je od početka, od one moje oker peglice koju su mi, mamicu im, ukrali!
Nemilosrdni gadovi to su učinili dok je Rene bio u sivomaslinastom, odrađivao vojni rok. Sramota.
Pitanje koje nije uspio izbjeći niti jedan naš gost do sada. Najdalje putovanje automobilom. Kada, gdje?
- Berlin. Zasad je to najdalje što sam se odvezao. Ali nekoliko vodećih pozicija drže mjesta u koja sam išao radi nogometnih svjetskih prvenstava. To ne propuštam.
Kakve aute voli Rene, i to me je zanimalo. Sudeći po ovoj bijeloj Kiji, visoke, sigurne, prostrane.
- Baš takve! Kako ih mi zovemo – džipovi. Ali s prostranim gepekom radi dvoje djece. Kad se vozim sam, onda je to ionako najčeše motor. Ili, ako je vrijeme kao današnje, onda jedan maleni gradski auto.
Nešto mi je govorilo da ću ostati bez anegdote.
- Znam na što ciljaš. Neće biti priče o palici. Ionako, kad bih je ispričao integralnu, trebalo bi ti nekoliko stranica. Zaboravi. Ali je možda zgodno reći da sam imao pet prometnih nezgoda. I da u niti jednoj od njih nisam bio kriv. Eto, s vremena na vrijeme mi se netko zabije u stražnjicu automobila, malo ju deformira.
Pa eto onda i jedne još pikantnije. Zaleti se tako u mene jedan golobradi mladić. Pa prije dolaska policije, za volan teatralno uskače roditelj. I hladno tvrdi policiji da je on upravljao vozilom.
Malo je bilo problema s utvrđivanjem činjenica, ali sve je završilo s kaznenom i prekršajnom prijavicom, da ne bi bilo nisam znao. A meni je materijalna šteta u cjelosti nadoknađena. Eto, ima tih zgoda i zgodica... O’š još jednu?
Neka hvala. Odosmo u Ludu kuću na okrijepu. Gdje smo uz nekoliko viceva zaključili priču o volanu i autu, guvernalu i motoru. I o Reneu Bitorajcu.
Rene Bitorajac
Vozačka dozvola A i B kategorija
Vozački staž 30 godina
Auto/Motocikl Kia Sportage 1.7 CRDi, Yamaha XV 950 R
s