NAJLUĐI SAVJETI: Viskom, vilinskim rašljama i Mojsijevim štapom do ukradenog auta

Tamo početkom devedesetih veliki problem, naime, bile su krađe automobila. Dok je u 2018. u Hrvatskoj ukradeno 675 auta, ratne i otužne 1992. toliko ih je nestajalo mjesečno. Samo u Zagrebu u prvih osam mjeseci nestalo je njih 1500, u Splitu je do listopada ukradeno njih 650...

Nama se u tom trenutku učinilo zgodnim da nesretnike koji su ostali bez vozila uputimo bioenergetičarki i radioesteziskinji Mariji Peran, nastanjenoj na otoku Čiovu. Ona je tada, prilično uvjerljivo, tvrdila da ljudima pomoću alternativnih metoda može pomoći u potrazi za nestalim autom.

Ukratko, to je izgledalo ovako – vlasnici ukradenih auta mogli su je nazvati telefonom ili kontaktirati pismom na Čiovo, a ona bi onda pomoću zemljopisne karte i svoje standardne opreme - viska, vilinskih rašlji i Mojsijevog štapa – kretala u potragu za ukradenim vozilom.

Kako bi uspjeh bio što vjerojatniji, naveli smo, “potrebno je da vlasnik pošalje što više podataka o marki, tipu i boji ukradenog automobila”. Također, naglasili smo da će “Mariji jako pomoći ako joj vlasnik pošalje neki preostali dio automobila ili predmet koji je s njim bio u vezi”. Da zainteresiranih za Marijine usluge nipošto ne nedostaje uvjerili smo se kad smo za pozive rezervirali jedan od telefona u redakciji. Telefon je odmah krenuo zvoniti, a prva se javila gospođa Zlata Binaković koja je bez svoga Golfa ostala u zagrebačkom Sigetu. Taj razgovor je potom vjerno prenesen u Auto klubu.

“Marija se koncentrira. Visak pleše u njezinim rukama i već slijedi odgovor – automobil više nije ni u Zagrebu, ni u Hrvatskoj. Tablice su promijenjene, što znači da je preprodan. Još je u voznom stanju”. Marija je pritom odmah naglasila da se bolje koncentrira u vlastitom domu, gdje na jednom slučaju radi i više sati. No, pozivi su nastavili pljuštati…

Silviji Kraljević iz Sarajeva ukraden je Golf, niti za nju Marija nije imala dobre vijesti. “Vaše vozilo već je preprodano i u dijelovima. No, savjetujem vam daljnju potragu, jer ovako naprečac doneseni zaključci ne moraju biti točni”, obzirno je govorila Marija.

Slično su završili i ostali razgovori s nesretnim vozačima. Miljenko Vojta, autor teksta, za kraj tako nije mogao zaključiti ništa drugo nego da će “neke od njih Marija doista navesti na pravi trag, dok će drugima u razgovoru barem biti pružena utjeha”.